Listajući neki dan svoj seminarski rad »Bez Gotovine i gotovine nema Europe« s poslijediplomskog studija na Fakultetu političkih znanosti, želim svoje viđenje Europske unije podijeliti sa širom javnošću.

Nameće mi se pitanje koliko hrvatski narod doista želi i jedva čeka da se na našim granicama zavijori europska zastava. Slušajući političare čija bi imena ostala zapisana u povijesti jer su obilježili jednu epohu, prateći medije i često u njima dirigiranu istinu, pomislili bismo da doista cijeli hrvatski narod jedva čeka ulazak u EU.

Često se Europska unija prikazuje idealnom utopijskom zajednicom o kakvoj su sanjali još drevni antički mislioci. Realnost je da je ta ista Unija začeta radi širenja interesa kapitala. Kao takva, Unija postoji i funkcionira i danas, tražeći nova tržišta, jeftiniju radnu snagu i namećući novi sustav vrijednosti u kojem se kao cilj života postavlja - imati i trošiti. Cilj globalizacije je beskrajno povećavanje tržišta da bi se omogućio rast proizvodnje. Napredak tehnike i tehnologije postaje cilj, a čovjek sredstvo, čak često na temelju nametnutih normi i sustava vrijednosti s televizijskih ekrana, nije ni svjestan da je riječ o novoj vrsti terora i neslobode. Politički totalitarizam i nametanje volje silom u tim uvjetima nisu ni potrebni jer napredak tehnike i tehnologije od čovjeka čine poslušno bezvoljno biće koje se ponaša kao programirani automat.

Ni Hrvatska nije imuna na te procese - onaj tko ima u rukama novac, a uz to još i medije, ima i moć. Propagira se kič, nova elita bez rada i znanja kao uzor. Um caruje, ali onih koji nastoje sebi prigrabiti što više na štetu svih ostalih, a njihova »lova klade valja«, jer novcem, nažalost, mogu kupiti sve.
 

Problemi s kojima se susrećemo u Hrvatskoj, a koji su osobito naglašeni kroz nezaposlenost, sve raširenije siromaštvo, život na kredit, sve veće socijalno raslojavanje, procvat sive ekonomije, korumpiranost i upitnost vjerodostojnosti pravosudnih tijela, neće nam riješiti EU, nego se s tim problemima moramo suočiti i razračunati sami.

»U ovom dobu koje vjeruje da za sve postoji prečac, najvrjednija lekcija je ta da je najteži put, dugoročno gledano, onaj najlakši«, rekao je Henry Miller. Europska unija već ima takve, problematične, kao što smo mi. Siromašne, s niskim BDP-om, ali i jeftinom radnom snagom. S druge strane, Europa treba zone na rubu, u svom predgrađu, koje bi trebale služiti daljnjoj eksploataciji kako ljudskih tako i prirodnih potencijala. Razmažena stara Europa s puno aristokratske tradicije, ali i novim svjetonazorom imanja i trošenja, osim stoljetne eksploatatorske navike, još od kolonijalnog doba i ratovanja za teritorije, više se ne treba silom teritorijalno širiti, ali treba pronaći odlagalište za svoje zastarjele proizvodne tehnologije (po mogućnosti i dobro naplatiti), treba čistu vodu (koje sama gotovo da više i nema), treba atraktivne lokacije za odmor (kakva je, primjerice, Jadranska obala koju sami ne znamo iskoristiti) te, na kraju, treba i odlagalište za svoj otpad koji proizvodi u velikim količinama. Nažalost, »vuk dlaku mijenja ali nikad i ćud«, pokazuje se u brojnim primjerima koje sami ne vidimo ili ne želimo vidjeti. Ne želimo prihvatiti da nas, u dosta slučajeva, zapravo gledaju kao zaostala plemena koja u njihovu društvu teško da će ikad biti njima ravna. I stara židovska poslovica kaže: »Svi smo oblikovani od istog tijesta, ali nismo pečeni u istoj pećnici«. A u osnovi svega stoji novac i samo novac.

Velika većina Europljana ne boji se toliko mogućeg terorističkog napada, klimatskih promjena ili zagađenja okoliša koliko se boji utvare koja »lebdi nad njima« i svakodnevno im krade poslove, poskupljuje život i pojeftinjuje njihov rad. Riječ je, naravno, o euru koji je zamijenio nacionalne valute i promijenio svakodnevicu građana 12 država tada nastale eurozone. Neprestano jačanje eura u odnosu na sve ostale svjetske valute dodatno je »pritisnulo« srednji sloj EU-a koji si od tog »crnog« 1. siječnja 2002. nije priuštio pošteni godišnji odmor.

Razvoj Europske unije je u zastoju. Više od pola stoljeća ideju o stvaranju jedinstvenog europskog područja gradile su političke elite postupno mijenjajući i zaobilazeći mišljenje samih građana. Čim su političari (pre)pustili masi sudjelovanje u procesu odlučivanja, dobili su »nož u leđa«. Jasno, riječ je o odbijanju ustava EU-a. Rezervnog plana zasad nema. Budućnost EU-a više nije kristalno jasna i predvidljiva, a ispunjenje polustoljetne vizije palo je na prvoj većoj prepreci. Zanimljivo je da se analitičari nisu previše stigli baviti razlozima zašto je francuski i nizozemski puk rekao »ne« ustavu, jer su se odmah morali prebaciti na novonastalu krizu u Uniji vezanu uz proračunska pitanja i euro.

A mala Hrvatska koja je cijelu priču o ulasku u veliku i sretnu europsku obitelj zamislila po riječima Alberta Camusa - »Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno, hodaj uz mene i budi mi prijatelj« - razočaranja broji iz dana u dan.

I zato ne treba čuditi što, isto tako iz dana u dan pada popularnost ideje o ulasku u EU, što su građani sve revoltiraniji rasprodajom nacionalnih vrijednosti koje su desetljećima stvarali i gradili hrvatski radnici. Zadnjih godina, da bi se »pokrpale proračunske rupe« te vratili dugovi nastali zbog nečije gluposti - prodana je Pliva, telekomunikacije, Ine, u planu je i HŽ, a sve su glasniji i zagovornici prodaje nacionalnog blaga poput Hrvatskih šuma, otoka. Glavni kupci su stranci ili hrvatski mešetari koji prodaju strancima da bi ostali u njihovoj službi. Rasprodajom Hrvatske topi se tisućljetni san o cjelovitoj, monolitnoj i jedinstvenoj Hrvatskoj. Zato, prekinimo rasprodaju i, ako ulazimo u EU, uđimo kao kompaktna država, a ne država u dijelovima.