Imamo mandatara, a vjerojatno i vlast! Tomislav Karamarko i Božo Petrov predložili su Tihomira Oreškovića, čovjeka s velikim međunarodnim i adekvatnim tuzemnim menadžerskim iskustvom. Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, koja je trenutačno jedina aktivna institucija vlasti, prihvatila je prijedlog i službeno imenovala Tihomira Oreškovića mandatarom.

Ipak se je sve dogodilo brzo. Odabir nije potpuno u sladu s uobičajenom praksom ali je dobar za ustroj učinkovitog birokratskog i obrazovno-odgojnog sustava, zaustavljanje iseljavanja i pokretanje povratka i/ili useljavanja Hrvata kako bi promijenili ekonomsku i demografsku sliku Hrvatske. Četiri godine nisu dovoljne za sve to. Trebat će nam najmanje osam godina – osim ako se vladajući ne odluče za nekakav radikalni ekonomsko-financijski potez.

Mi, narod, moramo sada ispričati se i oprostiti samima sebi što smo svojim glasovanjem i ne-glasovanjem također sudjelovali u stvaranju političke tragikomedije i medijskog cirkusa tijekom proteklih mjesec dana. Potom moramo, u blagdanskom duhu, moliti Boga da novorođenoj vladi podari sposobnost za temeljito planiranje i provedbu reformi i ustroja ekonomski održive i geopolitički snažne hrvatske države.

U duhu zajedništva o kakvom, kao nekada Franjo Tuđman, danas opetovano govori Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović svi moramo doprinijeti – ponajviše tako da svaki ponaosob i kolektivno zasučemo rukave i sudjelujemo u reformama i ustroju.

Nadam se da nisu u pravu zlobnici koji tvrde da će Vlada RH, u kojoj jednu od glavnih uloga igra psihijatar, izgledati kao „grupna terapija“, a Hrvatski sabor kao „ludnica“. Vjerojatno je opravdano i demokratski razmišljati na taj način nakon svega što se je događalo ali pošteno je i profesionalno razmišljati pozitivno, analitički, objektivno i domoljubno.

Možda nam je, u kontekstu sveukupnog stanja u državi i društvu, za reforme potrebna upravo ta i takva „grupna terapija“, koja je također svojevrsni oblik „zajedništva“. Kakva bila da bila, to je naša vlast u našoj hrvatskoj državi, koja je bolja je od mnogih drugih u okruženju.

Na primjer, Hrvatska nema ni mitološke pretenzije na tuđi teritorij ni islamske pro-terorističke organizacije po brdima i u podrumima, a ni nacionalni kompleks manje vrijednosti, koji je glavni uzrok izgradnje ograde od žilet-žice uzduž cijele granice. Dakle, imamo normalnu državu i vlast – dajmo joj priliku.

Naravno da uvijek postoji mogućnost da, zbog nemogućnosti provedbe reformi, čak i ono što je sada dobro postane loše, a ono što je već sada loše bude još lošije. Međutim, ni to ne mora uvijek biti negativno. Naime, postoji jedan ekonomski pojam, koji se u nas gotovo nikad ne spominje, a na engleskom se zove „J-curve“. Tako se zove jer podsjeća na pisanje slova „J“ – od gore prema dolje s naglim zaokretom prema gore.

Sjećam se da je tijekom jedne snažne recesije poznati australski lider Paul Keating bio iznenada povukao nekoliko „ludih“ poteza da bi izazvao takozvani „J-curve effect“ – namjerni ubrzani ekonomski pad da bi dobio zamah za rast. Naravno, izazvao je negodovanje u cijeloj državi. Međutim, prouzročio je i dramatični ekonomski zaokret – baš kao kod pisanja slova „J“. Prvo je sve dobro postalo loše, a sve loše bilo je lošije – ali samo u jednome relativno kratkom razdoblju.

Šira australska javnosti, uključujući intelektualnu zajednicu i medije, nije tada znala ni za takozvani „J-curve“ ni što „ludi“ Keating radi. Zato ne želim objašnjavati što sve taj pojam podrazumijeva. Međutim, važno je reći da je slijedeća australska vlada ostvarila velike reforme, zadivljujući gospodarski rast, ulaganja u privatnom sektoru, masovni uvoz radne snage kroz pametne imigracijske programe, demografski oporavak i rast, profitabilnu proizvodnju u svim sektorima, rast izvoza, zapošljavanje, rast plaća i potrošnje, veliku ekspanziju građevinske industrije, obilati proračun, a to znači i mogućnost stvaranja i održavanja socijalne države te, naravno, osjećaj blagostanja.

I mi imamo državu s velikim potencijalima i mogućnostima ali i s negativnim ekonomskim i demografskim trendovima – umjesto da nam se zbog pametne politike Hrvati s potomcima i novcem useljavaju mi izvozimo mlade ljude u inozemstvo i govorom mržnje prema takozvanoj „dijaspori“ šaljemo poruke da se nikada ne trebaju vratiti. Draži su nam ilegalni imigranti. Može li naša nova i drukčija vlast promijeniti te i takve trendove? Je li i nama potreban svojevrsni „J-curve“?