Prije nekoliko dana na vrata mi je pokucao Marijan. Kako je uvriježeno reći, »mali« čovjek, a zapravo velik jer se svakodnevno, kao samohrani otac, bori s egzistencijalnim problemima. On je, kako sam kaže, proleter, nikad nikom dužan, odgojen da sa svoje dvije ruke stvara i da, u duhu vrijednosti kojima nas podučava katoličanstvo, odgaja i svoju djecu. Marijan, koliko god teško živi, nije zaboravio biti čovjek. Baš kao i mnogi drugi, i on je jednom pristao biti jamac za tuđi kredit i, što je najgore, rečeno mu je da je taj kredit davno isplaćen. Sve dosad, kad je s Marijanova računa ovršena najprije njegova plaća, a potom i obiteljska mirovina njegove djece i dječji doplatak.

U malo više od godinu dana, koliko je na snazi u sadašnjem obliku, Ovršni zakon pokazao se površnim kad je riječ o zaštiti osnovnog ljudskog digniteta. S jedne strane, pripremao se detaljno i dugo, bar što se tiče bankarskog lobija koji je mogućnostima primjene višestruko osigurao svoju manjinsku ali izrazito moćnu poziciju, a s druge strane, zaboravljeno je da bi i zakoni i pravila trebali postojati radi ljudi, a ne obratno. Zaboravljeni su svi aspekti socijalne osjetljivosti, pogotovo u zemlji koja je sve više krizno područje što se siromaštva tiče, u kojoj dvije trećine stanovništva živi na kredit, od čega se 50 posto tih ljudi dnevno bori s epidemijom siromaštva.
 

Naime, u cijelosti se zanemarilo da građani Hrvatske podižu kredite većinom radi zadovoljenja egzistencijalnih potreba, a ne radi luksuza.
Banke nemaju milosti, socijalna komponenta u njihovu svijetu ne postoji. Najžalosnije je da su ne tako davno građani Hrvatske vlastitim novcem sanirali posrnule banke koje su potom top-menadžeri, uz blagoslov vlasti, prodali strancima. Zauzvrat su dobili službovanje u čelnim foteljama banaka do mirovine. A dobit ne ostaje u Hrvatskoj, nego odlazi izvan granica. Banke su u Hrvatskoj zaštićenije od ugroženih vrsta, dok se svi rizici lome na leđima građana.

U toj sveopćoj prezaduženosti, uz represiju banaka i njima podređenog sustava, naša svakodnevica postaje pakao u kojem si pojedinci zbog prezaduženosti oduzimaju život, mnogi prijatelji postaju neprijatelji, raspadaju se obitelji... Socijalno raslojavanje je sve izraženije. Iako se počelo govoriti o raznim ratnim i inim profiterima, mnogi od njih su i danas prikriveni i ugledni građani, a sirotinja koja je najčešće ne svojom krivnjom dovedena u siromaštvo, javno se proziva, etiketira i šikanira.

URSH i GLAS HR zato su hrvatskoj vladi uputili zahtjev za hitnu izmjenu Ovršnog zakona ne bi li se mnoge građane zaštitilo od bankarskog progona, zahtjev da se drugim propisima uredi rješavanje problema prezaduženosti fizičkih osoba (što je odavno uređeno u zemljama anglosaksonskog pravnog sustava) te zahtjev da se regulira pitanje kreditne zaduženosti, odnosno mogućnosti vraćanja kredita kod onih koji su ne svojom krivnjom ostali bez radnog mjesta.

Još prije šest godina URSH je inicirao uvođenje svojevrsnoga grace-perioda, odnosno posebnog aranžmana s poslovnim bankama i kreditorima građana koji nisu u stanju uredno otplaćivati prispjele obroke svojih kredita. Bilo je to potaknuto valom stečaja koji je tada preplavio Hrvatsku, a u kojem su i cijele obitelji ostale bez radnog mjesta. Inicijativa je tada dobila potporu Hrvatske udruge banaka, ali samo na riječima. Praksa moratorija na prispjela dugovanja, poznata u cijelom svijetu, a pogotovo mogućnost otpisa cjelokupnog dugovanja dužnicima u teškoj socijalnoj situaciji (što je još tada primijenila Francuska oprostivši desecima tisuća svojih građana obveze prema poslovnim bankama koje nisu mogli otplaćivati zbog dugotrajne nezaposlenosti) nije još primijenjena u Hrvatskoj.
Iako Ovršni zakon, sukladno odredbama Zakona o radu, Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o doplatku na djecu, također štiti plaću, mirovinu i druga socijalna primanja od ovrhe, problem nastaje kad zaštićeni dio plaće, mirovine ili drugih primanja »sjedne« na bankovni tekući račun radnika, korisnika mirovinskog ili nekog drugog zaštićenog primanja.
Što to, međutim, vrijedi Marijanu? Novelom Ovršnog zakona, provodeći rješenje o ovrsi s bankovnog računa, svi iznosi, pa i oni dotad zaštićeni, gube svu zaštitu. Istom novelom ozakonjena je i praksa banaka da se daje suglasnost na zapljenu plaća i mirovinskih prihoda u cijelosti. Takve izjave su u pravilu kod javnih bilježnika potpisivali jamci na koje banke prevaljuju sveukupni iznos potraživanja prema svojim dužnicima a da se često i ne pokušavaju prethodno naplatiti od dužnika. Na taj se način gubi i smisao i svrha zaštitnih odredbi Zakona o radu, Zakona o mirovinskom osiguranju, Zakona o doplatku za djecu i Ovršnog zakona.

Činjenica je da Republika Hrvatska nema uređen sustav postupanja u slučaju prezaduženosti fizičkih osoba. Nemamo ni komisije, koje postoje u nekim zemljama, a koje pokušavaju na »prijateljski« način riješiti problem prezaduženosti korisnika prije sudske intervencije. U takvim slučajevima komisija može potpuno osloboditi potrošača vraćanja kredita, a za ostale može produljiti rok otplate, smanjiti kamatnu stopu i na svaki drugi način pokušati da ne dođe do krajnjeg, sudskog rješenja, kod kojeg zapravo gube svi.
Zasad imamo samo rijeku Marijana s početka priče, rijeku nezaposlenih, rastuću sirotinju i sve izraženiju situaciju u kojoj ljudi ljudima sve češće postaju vukovi i od tuđih muka okreću glavu.

Imamo i pravni sustav. Samo je pitanje koliko je pravedan.