Tijekom protekle 24 godine u Hrvatskoj je više od 2730 branitelja izvršilo samoubojstvo. Ima u Hrvatskoj previše samoubojstava i među civilima ali ne toliko koliko u braniteljskoj populaciji. Tijekom posljednje 3 godine branitelji su se ubijaju dvostruko češće nego civili. Dok se mladi ljudi masovno iseljavaju oni koji su zbog njihove budućnosti branili i stvarali državu tijekom brutalne velikosrpske agresije masovno dižu ruku na sebe. To su strašne i porazne činjenice za Hrvatsku. Sram nas bilo!

Kao bivši pomorski časnik trgovačke mornarice i potom pripadnik australskih vojnih snaga tijekom rata u Vijetnamu, a ponajviše kao istraživački novinar australske javne televizije, pratio sam mnoge sukobe u azijsko-pacifičkoj regiji. Bilo je tamo puno teških i dugotrajnih ratova. Puno mrtvih. Puno ranjenih. Puno oboljelih od PTSP-a.

Australija, u kojoj sam živio 26 godina, sudjelovala je u nekim od tih ratova. Znam puno o ratnicima, koji su dugi niz godina bili u najbrutalnijim izravnim borbama na terenu. Znam dovoljno i o svim negativnim učincima na njihovo psihičko stanje. Istina je da se i u Australiji zna dogoditi pokoje samoubojstvo veterana ali, per capita, među njima nema ni približno toliko slučajeva koliko ih je kod nas u Hrvatskoj. Zašto je tome tako?

Odgovor je vrlo jednostavan – odnos cijeloga australskog naroda, a slijedom toga i svih lijevih i desnih vlada i njihovih relevantnih ministarstava, koja se brinu o veteranima, na najvišoj je humanoj razini. Svi veterani, kako oni iz svjetskih ratova tako i ovi iz novije povijesti, uživaju maksimalno poštovanje i zahvalnost cijele nacije. Nezamislivi su bilo kakvi arogantni ispadi premijera, ministara, državnih birokrata ili medija na račun veterana, koji bez kompleksa govore o ratnim zbivanjima – o pobjedama i porazima.

Svi naši branitelji s kojima sam pričao, malo govore o pobjedama u ratu i suborcima koje su izgubili. Oni danas uglavnom govore o stanju u Hrvatskoj, koje nije onakvo kakvim su ga zamišljali. Gotovo u svakom razgovoru osjeća se gorčina i razočaranje zbog silne apatije i čestoga govora mržnje u medijima, posebice na raznim antihrvatskim portalima. Arogantne izjave ministra i njegovih najbližih suradnika te raznih antihrvatskih udruga za njih su veća i gora agresija od one protiv koje su se borili.

Zato se, bez ikakve stručne analize i dijagnoze, neupitno može zaključiti da je PTSP bolest koja je nastala tijekom rata ali ne u tolikoj mjeri koliko se je razvijala i širila u razdoblju od kraja rata do danas – posebice tijekom posljednjih nekoliko godina.

Valja reći da najmanje samoubojstava ima među onim braniteljima koji imaju sreću živjeti u okruženju iskrenog obiteljskog i prijateljskog poštovanja. To poštovanje ublažuje arogantne i bahate metke koji dolaze iz smjera dobro ukopane državne birokracije – koja ne želi biti služba nego „uprava“ svim građanima pokornim pa tako i braniteljima.

Ponosni, sposobni i hrabri mladići i djevojke odlazili su braniti Hrvatsku u gotovo nemogućim uvjetima, koji su, prema svim parametrima, ukazivali na poraz, a vratili su se, prema analizama svjetskih vojnih stručnjaka, kao čudesni pobjednici. Usporedbe radi, Amerikanci, Australci i Novozelanđani su odlazili u vijetnamski rat kao superiorna sila, a vratili su se poraženi.

Kako je moguće da u hrvatskom društvu ima toliko mržnje prema pobjedničkim braniteljima, a u drugim državama toliko ponosa i poštovanja čak i prema poraženim veteranima? Vrijeme je za reforme – prvo u svim našim glavama, a onda i u svim odgovornim uredima, u kojima neki pojedinci još nisu shvatili da su možda upravo oni uzročnici PTSP-a među braniteljima.