Odmah nakon dolaska na vlast prije četiri godine SDP se je udaljio od radnika i socijale. Najbolji dokaz za to je nastanak Laburista. Potom je Hrvatsku, koja je bila zamišljena kao „lokomotiva“ jugoistoka Europe, okrenuo za 180 stupnjeva i usmjerio je natrag prema „ovom našem prostoru“, odnosno prema takozvanom „balkanskom regionu“. Šteta jer svakoj demokratskoj državi treba velika nacionalna radničko-socijalna politička opcija, isto kao što joj treba moćna nacionalno-poslovna politička opcija.

Tijekom proteklih godina, s našim novcem, bez našeg dopuštenja, SDP je financirao stotine novih antihrvatskih udruga. Poslije izbora, bez ikakve logike, pokrenuo je radikalni „antifašistički“ pokret iz davne prošlosti te nepotrebno izazvao buđenje radikalnog „antikomunizma“, također iz davne prošlosti. Najveći apsurd je to što su lideri SDP-a, s Tuđmanom na ustima, rušili Tuđmanovu povijesnu nacionalnu pomirbu i međuhrvatske integracije, odnosno hrvatsko zajedništvo, koje danas zagovara Kolinda Grabar Kitarović.

Ono što su u Velikoj Britaniji ili Australiji laburisti i konzervativci, odnosno u Americi demokrati i republikanci to su u Hrvatskoj trebali biti SDP i HDZ. Britanski laburisti, na primjer, lagano su naklonjeni radniku i socijali, a konzervativci, isto lagano, naklonjeni su poslodavcu i kapitalu. Po tome se u takvim razvijenim demokracijama prepoznaje ljevica od desnice. One se smjenjuju na vlasti i to je dobro i zdravo za ekonomsko-političko stanje te razvitak i kontinuitet. Nikome u takvim političkim strankama danas ne pada na pamet da svojim programima umjetno oživljava pokrete iz prošlosti, kao što je „antifašizam“.

Sada se SDP sprema za svoje interne izbore. Umjesto da se dvije ili tri strane međusobno natječu isključivo dobrim programima, koje bi njihovi članovi prepoznali kao kvalitetna rješenja za nezavidno ekonomsko stanje te nezaposlenost i masovno iseljavanje Hrvata, one se natječu tko će biti veći „antifašist“. Nadalje, u svakoj izjavi uporno dokazuju svoj kompleks manje vrijednosti – zbog HDZ-a. Dojam je da čelnici SDP-a sanjaju HDZ. Zanima me što bi o tome rekao Sigmund Freud. Dobro bi bilo da neki naši psihijatri analiziraju taj fenomen – možda bi Božo Petrov, kao psihijatar u politici, trebao progovoriti?

Gospodo u SDP-u, a i u HDZ-u, Hrvatska mora imati dvije velike političke opcije. One moraju biti različite u programima za radnike, a to su svi radni ljudi neovisno o razini i važnosti njihova posla, za poljoprivrednike, za umirovljenike, za nezaposlene, za bolesne, za sve poslodavce, za poduzetnike i investitore. One također moraju imati potpuno usuglašenu politiku glede hrvatskih nacionalnih interesa. U tom kontekstu, one moraju usvojiti politiku zajedništva i zastupljenosti svih tuzemnih i inozemnih Hrvata jer o tome ovisi razvitak i kontinuitet Hrvatske.

Nemojte se više pozivati na Franju Tuđmana ako niste sposobni razumjeti i u cjelovitosti prihvatiti njegovu mudrost, odnosno njegove povijesne vizije, ciljeve i kompromise. Nemojte se koristiti njegovim poukama, smjernicama i odlukama – izvan konteksta. Nadalje, nemojte nam više nametati podjele na „partizane“, „ustaše“, „komuniste“, „fašiste“, „antikomuniste“ i „antifašiste“. Kad bi mi bili budale i sve to prihvatili onda više ne bi bilo ni Hrvata ni Hrvatske – ostvario bi se mitološki san o takozvanoj „Velikoj Srbiji“. Vratite se na pravi put – hrvatski, europski i euroatlantski put!