(Muzika: Bajaga i instruktori: ”Pada vlada”; Lloyd Webber: ”Fantom u operi”; The Beatles: ”Let it Be”; W. A. Mozart: ”Dies Irae” iz ”Requiema”, Maksim Mrvica – N. Rimski Korsakov: ”Bumbarov let”; Amira Medunjanin: ”Što te nema”).

”Pada Vlada” pjevaju talentirani Bajaga i instruktori!

Da ne pjevaju na mnogima od njih omraženoj ekavici, s njima bi sigurno vrlo rado zapjevali i šatoraši iz Savske.

Uostalom, na svom su protupravno podignutom šatoru istakli onu ”Oba su pala, oba će pasti“. Legitimno očekivanje. Jedan je, ja – bivši predsjednik, ”pao” na izborima po svim pravilima demokracije.

Pjeva Bajaga: ”Već su mnoge pale vlasti, pa ćeš dragi, i Ti pasti!“

Ali, što ako onaj drugi ne padne? Naravno, tu su šatoraši da mu pomognu, ako je pomoć uopće u ovom slučaju i potrebna.

Zazivanje smjene vlasti na ulici, što riječju, što mišlju, što djelom, prešlo je granicu koju demokratsko društvo može i smije tolerirati. Ne zato što šatoraši protestiraju protiv Vlade, već zato što to čine na način koji je pljuvanje u lice pravnoj i demokratskoj državi, svemu onome za što su se prije dvadeset i više godina borili.

”Pada Vlada” pjevaju talentirani Bajaga i instruktori. Da ne pjevaju na  mnogima od njih omraženoj ekavici, s njima bi sigurno vrlo rado zapjevali i šatoraši iz Savske

Na to, bez obzira na svoju borbu i žrtvu, nemaju pravo.

A o efikasnosti Vlade ponajbolje govori vrijeme koje je bilo potrebno da nadležne državne institucije kao otkriju organizatore neprijavljenog i nelegalnog okupljanja i da protiv njih pokrenu prekršajni postupak.

Svakome tko je želio prepoznati tko su kolovođe nelegalnog šatorovanja bilo je za to dovoljno pogledati tek prvo tv izvješće o čardaku podignutom nelegalno, na javnom prostoru, uz korištenje struje i druge infrastrukture državne vlasti koju žele srušiti.

I kao što jedan od brojnih kritičara postupanja vlasti prema šatoraškoj kvazidemokraciji ističe, zaista se ne zna tko je pravi, ne samo nominalni šef policije.

Zapravo, na djelu je svojevrsni maskenbal.

Možda će te me s pravom pitati zašto sam pohodio okupljene u šatoru u Savskoj 66.

Na samom početku prosvjeda, otišao sam vidjeti tko su ljudi koji su, kako je tada izgledalo, zabrinuti za prava branitelja. Sa mnom je bio i ministar Matić, junak Domovinskog rata i dobar ministar.

Brzo se vidjelo da su problemi branitelja samo povod za prosvjede s duboko političkom, stranačkom platformom. Da nisam bio tamo, uvijek bih se pitao jesam li učinio sve što je bilo moguće da se opasne tenzije u društvu smire. Međutim, jasno je, stvaranje tenzija, zapravo je glavni cilj šatoraša

Otvorena srca, bili smo spremni pomoći da se kroz institucije riješe problemi kojih ima. Zvali smo prosvjednike da odu kućama i ne izlažu svoje zdravlje i živote tada nepovoljnim vremenskim i drugim uvjetima. Tim prije, što je smrt već bila uzela svoj danak.

Ali, brzo se vidjelo da su problemi branitelja samo povod za prosvjede s duboko političkom, stranačkom platformom. Da nisam bio tamo, uvijek bih se pitao jesam li učinio sve što je bilo moguće da se opasne tenzije u društvu smire.

Međutim, jasno je, stvaranje tenzija, zapravo je glavni cilj šatoraša.

Mržnja prema političkim oponentima se maskirala u domoljublje i zaštitu braniteljskih prava, ulični pučizam se ogrnuo plaštom navodno demokratskog prosvjeda.

Vlast je navukla krinku nevine u ludnici, a hrabri ljudi željni normalnog građanskog života koji se nisu bojali šatorašima reći što ih ide reakcijom državne vlasti i sami su dobili masku-etiketu kao da su oni šatoraši koji ruše demokratski poredak.

Taj neveseli maskenbal podsjetio me na jedan drugi, puno ljepši, opisan u mjuziklu ”Fantom u operi” velikog britanskog skladatelja Andrew Lloyd Webbera.

Prvi put izveden u Londonu, na West Endu 1986., nastao je prema noveli francuskog pisca Gaston Lerouxa iz 1909. godine. Prema njoj libreto je sačinio Charles Hart.

Zazivanje smjene vlasti na ulici, što riječju, što mišlju, što djelom, prešlo je granicu koju demokratsko društvo može i smije tolerirati. Ne zato što šatoraši protestiraju protiv Vlade, već zato što to čine na način koji je pljuvanje u lice pravnoj i demokratskoj državi, svemu onome za što su se prije dvadeset i više godina borili

Mjuzikl prepun sjajnih songova, odlično instrumentiran, dramaturški besprijekorno postavljen, govori o svojevrsnom ljubavnom trokutu, ljubavi, strasti, ali i nekim vječnim temama umjetnosti. Filmska verzija iz 1994. sigurno je pridonijela da taj komad doživi preko 10.000 izvedbi samo na Brodwayu te da ostvari prihode od oko milijardu dolara.

A tko će profitirati od ovog našeg, šatoraškog maskenbala? Hoće li šatoraši zaista dočekati da pjesmu ”Pada vlada” zamijene usklikom ”Pala Vlada“?

Ako to uslijedi nakon demokratskih izbora, bit će to tek jedna u nizu smjena vlasti. I mnogi će se sjetiti antologijske pjesme Beatlesa ”Let it be”, nadajući se da će neka nova vlada naći mudrosti odgovoriti na brojne probleme s kojima živimo.

Ali, ako Vlada padne u nedemokratskim okolnostima, uz manju ili veću pomoć šatoraša, za hrvatsku državu i društvo doći će dani gnjeva, ”Dies Irae”, dramatični poput onih Mozartovih iz ”Requiema”.

Hrvatska će se od toga oporavljati desetljeće, možda i više.

Ali, mogući je i drugi scenarij. Možda baš šatoraši, koji mnoge plaše svojom agresivnošću i nedemokratičnošću, motiviraju birače da svoj glas daju sada vladajućima. Ne zato što Vladu smatraju uspješnom, nego zbog straha od šator-demokracije.

Možda sadašnjoj garnituri šatoraši, kevine jame, lustracije i povijesni obračuni donesu podršku i onih koji mandat Vlade nikada ne bi honorirali svojim glasom da nije straha.

Tada će Milanović i njegovi morati promijeniti tempo.

Umjesto elegije konačno će, ako ne želimo potpuni gospodarski i socijalni sunovrat, morati, poput Maksima Mrvice s ”Bumbarovim letom” Rimski Korsakova, poletjeti odlučno i brzo.

A neki već dugo, misleći na tzv. treću opciju, pjevuše s prekrasnom Amirom Medunjanin ”Što te nema“.

Ili možda ipak…?