U Zenici je u bivšoj Jugoslaviji bio jedan od najstrožih, ako ne i najstroži zatvor s teškim uvjetima života zatvorenika. Bio je namijenjen počiniteljima najtežih kaznenih djela. Nije slučajno legendarno ”Zabranjeno pušenje” baš Zenicu spomenulo u svom duhovitom hitu ”Zenica blues”. Hakija mu ”krećo” ženu, presudila mu čakija…

U Hrvatskoj je ”šampionsku” titulu dugo držao zatvor u Gradišci. Kad je on zatvoren, u novoj hrvatskoj državi prestižnu titulu najtvrđeg zatvora preuzela je Lepoglava. I danas je ona namijenjena osuđenicima za najteža kaznena djela. Bili su u njemu i slavni zatvorenici poput Tita i Stepinca i još mnogi iz kategorije političkih osuđenika.

Od zatvora treba razlikovati pritvor ili, kako se danas zove, istražni zatvor. On nije i ne smije biti kazna, još manje istražno sredstvo prinude da bi se dobilo priznanje ili pokajništvo. On, kratko rečeno, osigurava uredno provođenje kaznenog postupka i sprječava njegovu opstrukciju od strane okrivljenika bijegom, utjecajem na svjedoke ili druge dokaze te prevenira moguće ponavljanje kaznenog djela.

Istražni zatvor nije kazna. U devedesetima je Hrvatska bila zemlja s jednom od najnižih stopa pritvora/istražnog zatvora u svijetu. Bila je raširena predrasuda da zemlje s niskom pritvorskom stopom tendiraju demokraciji, a one s visokom autoritarnosti. Pa smo ponosno pokazivali naše brojke koje su bile manje od njemačkih ili francuskih, čak više od sto puta manje od američkih.

Međutim, pokazalo se da istu ili čak manju stopu pritvorenika i zatvorenika imaju, primjerice, Srbija ili Kosovo. Ubrzo se shvatilo o čemu je riječ.

Jesu li kriteriji kaznenog progona jednaki prema svima, ima li voluntarizma ili čak odlučnog političkog utjecaja kada je riječ o javno eksponiranim osobama? Drže li se pojedini predmeti u ladicama do trenutka kada je politički oportuno započeti kazneni progon, recimo, u predizborno vrijeme?

Države koje ne funkcioniraju, koje ne progone kriminal na odgovarajući način također mogu imati nisku stopu osoba lišenih slobode. I zaista, žalili smo se da država ne proganja ozbiljni kriminal, posebno onaj gospodarski, često povezan s politikom. Pravosuđe se žalilo da nema instrumenata, pa su sukcesivno provedene ozbiljne reforme, od onih organizacijskih, uvođenjem USKOK-a i PNUSKOK-a, do velikih promjena u kaznenopravnim odredbama o gospodarskom kriminalu.

Uvedene su i nove postupovne norme, posebno one koje se odnose na tzv. posebne mjere, uključivši i nadzor komunikacija, a provedena je i temeljita reforma pritvorskog prava. Čak smo i Ustav promijenili i uveli nezastarijevanje za ratno profiterstvo i pretvorbeni kriminal.

Želja za pravdom učinila je da su se pred njenim licem našli mnogi moćnici, uključivši i bivšeg premijera i dugo vladajuću, najveću političku stranku.

I broj zatvorenika/pritvorenika je drastično porastao i Hrvatska je postala zemlja s prilično visokom stopom uznika. Ali, osjećaj za pravdu još nije zadovoljen. Otvorena su brojna pitanja.

U Hrvatskoj je ”šampionsku” titulu dugo držao zatvor u Gradišci. Kad je on zatvoren, u novoj hrvatskoj državi prestižnu titulu najtvrđeg zatvora preuzela je Lepoglava. I danas je ona namijenjena osuđenicima za najteža kaznena djela. Bili su u njemu i slavni zatvorenici poput Tita i Stepinca i još mnogi iz kategorije političkih osuđenika

Prvo, jesu li kriteriji kaznenog progona jednaki prema svima, ima li voluntarizma ili čak odlučnog političkog utjecaja kada je riječ o javno eksponiranim osobama?

Drže li se pojedini predmeti u ladicama do trenutka kada je politički oportuno započeti kazneni progon, recimo, u predizborno vrijeme?

Štiti li sustav pojedince, kako u zboru zvižde pravi, ali i falši zviždači od kojih su mnogi prave zvijezde medija?

I da li su sredstva koja se koriste da se otkrije kriminal neproporcionalno zadiranje u ljudska prava, često s rezultatom koji pokazuje da se prisluškivalo, privodilo ili pretraživalo bez pravog razloga ili rezultata?

A o koliziji prava i pravde, utjecaju korupcije, odvjetničkih smicalica, klasnoj i rasnoj diskriminaciji u pravosuđu vrlo slikovito govori briljantni musical ”Chicago”. John Kander i Fred Ebb napisali su muziku i tekst predstave prema knjizi Maurine Dallas.

Musical je od 1975. godine do danas na Brodwayu i drugim svjetskim pozornicama odigran bezbroj puta, manje tek od slavnog ”Fantoma u operi”. Film Roba Marshalla iz 2002. godine, u kojem odvjetnika sjajno glumi Richard Gere, učinio taj komad planetarno popularnim.

Musical opisuje američko pravosuđe, ali i medije 20-ih godina prošlog stoljeća. Ali satirom pokazuje i mnoge slabosti suvremenih društava, pa i našeg.

U priči o nekoliko žena koje su optužene da su ubile svoje muževe ili partnere, sve su oslobođene osim jedne, one koja jedina nije ubojica. Ali, ona je strankinja, Mađarica na kojoj je pravosuđe treniralo strogoću, bez branitelja, bez pozornosti i utjecaja medija. Smaknuta je.

Ostale su, posebno dva glavna ženska lika, ne samo oslobođenje, već su postale zvijezde medija i društva koje su korupcijom i virtuoznom obranom odvjetnika stekle ne samo slobodu već i slavu i mjesto u društvu. Uvodni ”Cell Block Tango” donosi njihove životne priče.

Vratimo se našem pravosuđu i pitanjima koja su prije otvorena. Svjedoci smo naraslog osjećaja javnosti da je kriminal svud oko nas.

Zatvori su prepuni, a Hrvatska je zbog nehumanih uvjeta u njima i predugih postupaka višekratno osuđivana pred Europskim sudom za ljudska prava.

Svjedočimo kako na naslovnicama medija izlaze zapisnici i fotografije s nejavnih procesnih radnji.

Države koje ne funkcioniraju, koje ne progone kriminal na odgovarajući način također mogu imati nisku stopu osoba lišenih slobode. I zaista, žalili smo se da država ne proganja ozbiljni kriminal, posebno onaj gospodarski, često povezan s politikom

Ne samo da mediji, uostalom kao i u Chicagu, služe kao poluga obrane ili optužbe, već i za iznošenje političkih poruka. U jednom recentnom slučaju potpisuje se peticija protiv zlouporabe pravosuđa u političke svrhe.

A kako znati je li zaista neki postupak politički?

Prvo, mora postojati prepoznatljiv motiv vlasti da kazneni progon stavi u svoju funkciju. Nadalje, i protiv stvarno krivog počinitelja moguće je voditi politički proces ako dinamika, pojedine radnje, medijska izvješća o ostalim okolnostima imaju zadaću ostvariti neki politički cilj.

Politizirati pravosuđe može vlast, oporba, ali i sam okrivljenik.

Neki od procesa koji su se vodili ili se vode imaju i farsične obrise zbog ponašanja sudionika postupka, zbog labirinta kontradiktornih odluka, trajanja postupka ili konteksta koji sugerira utjecaj politike na pravosuđe.

Istražni zatvor zna se određivati potpuno neproprocionalno težini i prirodi kaznenog djela, pretvarajući ga od preventivne mjere u istražno sredstvo.

Korupciji i zlouporabi javnih pozicija mora se stati na kraj! Bez toga Hrvatska nema dobru budućnost. Da bi se to zaista dogodilo, policija i pravosuđe moraju biti visokostručni, potpuno neovisni o dnevnopolitičkim interesima te postupati u istovrsnim situacijama isto, bez obzira na to tko je okrivljenik

Na pravosuđu je i policiji prevažna zadaća da svojom neovisnošću ne dopuste instrumentalizaciju postupaka u političke svrhe. I nikada ne smiju zaboraviti mudrost koja kaže da sudski postupci ne samo da moraju zaista biti zakoniti i pravedni, bez političkih utjecaja, nego takvi moraju i izgledati.

To ne smije zaboraviti ni politika. Jer, ako nije tako, onda građani neće vjerovati ni policiji, ni pravosuđu, ponajmanje politici.

A korupciji i zlouporabi javnih pozicija mora se stati na kraj!

Bez toga, Hrvatska nema dobru budućnost. Da bi se to zaista dogodilo, policija i pravosuđe moraju biti visokostručni, potpuno neovisni o dnevnopolitičkim interesima te postupati u istovrsnim situacijama isto, bez obzira na to tko je okrivljenik.

Zato, politika dalje od policije, politika van iz sudnica!

(Muzika: Zabranjeno pušenje ”Zenica blues”, Chicago The Musical – “All That Jazz”, ”Tapdancing Around the Witness” – Chicago Movie CLIP (2002.), ”Cell Block Tango” – Chicago Movie CLIP)

.