Wolfgang Amadeus Mozart (1756.-1791.) jedan je od najvećih, ako ne i najveći skladatelj u povijesti. U svom kratkom životu, umro je s 35, napisao je prema službenom popisu 626 djela.

Opera ”Don Giovanni” meni je najdraže djelo, mnogi se slažu, njegova najbolja opera, jedna od najboljih uopće. To je ustvrdio i veliki danski filozof Søren Kierkegaard posvetivši joj veliki esej.

Veliki projekti sa strateškim značajem poput monetizacije ili eksploatacije nafte i plina otvoreni su odlukama Vlade, ali i odmah dovedeni u pitanje izjavama premijera ili drugih visokih dužnosnika. Ne samo to; naravno, ako se odustane od monetizacije, sigurno će oni koji su dali ponude, konzultanti koji su angažirani i svi drugi koji su imali trošak tražiti naknadu štete

Mozartomania, koju je izazvao još 1984. godine sjajni film Miloša Formana ”Amadeus”, nastao prema istoimenoj drami Petera Shaffera inspiriranog dramom ”Mozart i Salieri” Aleksandra Puškina, dobitnik čak osam Oscara, možemo reći traje još i danas. Uh, kad se samo sjetim kako je Salierija u Gavelli odigrao Pero Kvrgić! Smatram da je bio bolji Salieri no onaj na filmu.

Istina, to filmsko remek-djelo nema puno veze sa stvarnim činjenicama o Mozartovu životu i vrlo je nepravedno prema solidnom skladatelju Salieriju kojeg bez ikakva oslonca u povijesnim izvorima prikazuje kao njegova ubojicu.

No, vratimo se ”Don Giovanniju”. Opera koja je nastala na libreto koji je napisao Lorenzo di Ponte, praizvedena je u Pragu 1787. godine i ostvarila je sjajan uspjeh.

Slijed asocijacija koji me odveo od Mozarta prema našoj administraciji i njenom odlučivanju nije ni meni sasvim jasan.

Pred koji sam dan na nekoj internetskoj radiopostaji čuo prekrasni duet Don Giovannia i Zarline La ci darem la mano iz prvog čina opere. Bahati plemić i veliki zavodnik Don Giovanni snubi lijepu seljanku Zarlinu, a ona nikako da se odluči. Ima zaručnika svog staleža – Masetta, kojega, kaže, voli.

Ali je perspektiva, istina iz usta lažljivog laskavca, da će rad u polju zamijeniti raskošnom palačom golica.

Ne može se odlučiti između svog seljaka i udvarača-plemića. Na kraju, silom prilika ostat će joj Masetto……. A Don Giovanni, odbijajući se pokajati za svoj raskalašeni život, na kraju opere završava u paklu.

Zašto me ta scena podsjetila na odlučivanje u Vladi i cijeloj administraciji? Vlada i uprava općenito teško ili nikako ne donose odluke, posebno one s financijskim efektima.

Kao Zarlina Vlada čeka da sudbina, često nepredvidiva, odluči umjesto nje.

Tisuće objekata propada čekajući da se odluči o njihovoj prenamjeni ili prodaji. Tvrtke u javnom vlasništvu odlaze u stečaj uzalud čekajući spasonosnu odluku vlasnika.

Unosni ugovori čekaju na potpis dok partner ne odustane umoren čekanjem. Investitori odlaze, ne mogu dočekati kakvu dozvolu, suglasnost ili potpis ugovora.

Veliki projekti sa strateškim značajem poput monetizacije ili eksploatacije nafte i plina otvoreni su odlukama Vlade, ali i odmah dovedeni u pitanje izjavama premijera ili drugih visokih dužnosnika.

Ne samo to; naravno, ako se odustane od monetizacije, sigurno će oni koji su dali ponude, konzultanti koji su angažirani i svi drugi koji su imali trošak tražiti naknadu štete.

Zašto me scena iz opere ”Don Giovanni” podsjetila na odlučivanje u Vladi i cijeloj administraciji? Vlada i uprava općenito teško ili nikako ne donose odluke, posebno one s financijskim efektima. Kao Zarlina Vlada čeka da sudbina, često nepredvidiva, odluči umjesto nje. Tisuće objekata propada čekajući da se odluči o njihovoj prenamjeni ili prodaji. Tvrtke u javnom vlasništvu odlaze u stečaj uzalud čekajući spasonosnu odluku vlasnika

Možete li zamisliti kolika će biti šteta ako nakon dodjele koncesije za traženje nafte i plina na referendumu padne odluka da nema ništa od tog posla!?

Ovdje ne raspravljam o opravdanosti monetizacije ili natječaja za naftu i plin. U te projekte nije trebalo ići bez čvrste odluke da se oni i ostvare.

Možete misliti što će potencijalni investitori misliti o Hrvatskoj ako Vlada naprosto odustane od tih projekata, očito se vodeći strahom od njihovih učinaka na biračko tijelo sada, kada su izbori pred vratima!?

Ali, nije samo predizborni strah taj koji mnoge predmete koji traže odluku mjesecima i godinama drži u ladicama administracije. Tu je već duboko ukorijenjeni strah od kaznene odgovornosti.

Brojni stvarno koruptivni poslovi stvorili su neopravdanu i štetnu famu da je praktično svaki državni dužnosnik ili službenik korumpiran i da je svaki papir koji potpiše rezultat korupcije.

Gotovo rutinski mediji iole značajni posao poprate barem velikim upitnikom nad poštenjem potpisnika, a nerijetko i DORH, bez puno skrupula, predmet uzme u provjeru i o tome obavijesti javnost, eto nek se zna da bdije nad imovinom države i provođenjem zakona.

Rezultat provjere javnost često nikada ne sazna ostavljajući dojam ”Gdje ima dima, ima i vatre.“

Istina je, postoje i slučajevi u kojima je čak i započet kazneni progon protiv nekih dužnosnika ili visokih činovnika, a da, barem kada promatramo javno dostupne informacije, nije jasno što je tome razlog.

Zato mnogi gledaju kako ništa ne potpisati ili dokument na potpis uvaliti kome drugome.

Možete li zamisliti kolika će biti šteta ako nakon dodjele koncesije za traženje nafte i plina na referendumu padne odluka da nema ništa od tog posla!? Ovdje ne raspravljam o opravdanosti monetizacije ili natječaja za naftu i plin. U te projekte nije trebalo ići bez čvrste odluke da se oni i ostvare

O nekim ministrima već se pričaju legende vezane za njihovu spretnost u izbjegavanju da potpišu išta što ima kakvu financijsku konzekvencu. To je puno jednostavnije no izvrći se anonimnim ili potpisanim kaznenim prijavama ili neugodi svoje fotografije na naslovnici novina, web portala ili udarnoj vijesti večernjeg dnevnika nacionalne televizije koja podsjeća na potjernicu.

Očito, ako želimo bolju i efikasniju upravu, brz i državi koristan postupak odlučivanja, moramo u reformama koje očekuju i građani i gospodarstvo izgraditi kriterije koji će omogućiti da se lakše distingviraju koruptivne od čistih i korisnih odluka te postupke donošenja odluka koje će odagnati strah njihovih donositelja da će sutra biti na stupu srama ili čak u Remetincu.

S druge strane, to će omogućiti da oni koji su zaista korumpirani brzo izađu pred lice pravde i budu kažnjeni. Sadašnje stanje, u kojem od medijskih objava do presude prođu godine, ozbiljno urušava povjerenje i u one koji donose važne odluke, i u pravosuđe i pravdu.

Ljudi koji savjesno i u dobroj vjeri donose odluke ne smiju osjećati strah, moraju osjećati odgovornost.

A društveni strah i gnjev trebaju osjećati zaista krivci, poput onoga o kojemu govori Dies Irae (Dan gnjeva), himna iz XIII. stoljeća. Mora biti unaprijed jasno da će dobri i pošteni dobiti nagradu, a zli i korumpirani biti simbolično protjerani u vječni plamen.

I Mozart je u svom ”Requiemu”, posljednjem djelu, K.V. 626, opjevao Dan gnjeva i strah koji trebaju osjećati samo krivci. A krivci su oni koji odlučuju u zloj namjeri, ali i oni koji ne donose odluke i puštaju da naše društvo i ekonomija zbog toga već godinama tonu.