Govor predsjednika RH Ive Josipovića na obilježavanju 65. obljetnice proboja logoraša Jasenovca, 18. 4. 2010., Jasenovac

Poštovani nekadašnji zatočenici logora Jasenovac,
poštovana rodbino stradalnika,
cijenjeni državni dužnosnici,
dragi prijatelji,

okupljeni oko ovog jedinstvenog Kamenog cvijeta i ove godine obilježavamo obljetnicu proboja zatočenika iz koncentracijskog logora Jasenovac i sjećamo se svih  žrtava ovoga strašnog mjesta, u kojemu su ubijeni,  umrli, mučeni i na druge načine stradali ljudi  koji svi, do jednoga, zaslužuju da im se sjetimo imena i njihovih tragičnih života.

Genocidna politika dobila je u koncentracijskim logorima svoj najokrutniji izraz. Ustaška vlast u NDH u tome je revno kopirala nacističku politiku. Ne samo što je pristala odigrati kvislinšku ulogu nego je prihvatila i politiku progona i likvidacije ljudi proglašenih nepoželjnima zbog svoje rase, nacije, vjere ili političkog uvjerenja

Danas ćemo obnoviti uspomene na ljude čiji su životi ovdje prekinuti samo zato što se nisu uklapali u planove o stvaranju nacističkog novog europskog poretka, koji je i u Hrvatskoj pod ustaškim režimom uzeo svoj strašni danak u krvi.

Upravo u ovakvim koncentracijskim logorima pokazalo se najgore lice Drugog svjetskog rata. Genocidna politika dobila je u koncentracijskim logorima svoj najokrutniji izraz. Ustaška vlast u NDH u tome je revno kopirala nacističku politiku. Ne samo što je pristala odigrati kvislinšku ulogu nego je prihvatila i politiku progona i likvidacije ljudi proglašenih nepoželjnima zbog svoje rase, nacije, vjere ili političkog uvjerenja.

Danas, šezdeset i pet godina nakon proboja posljednjih zatočenika logora, većina tragičnih činjenica vezanih za ovo mjesto jasna je i poznata. Poznata su nam imena većine žrtava, kao što su nam poznata i imena većine zločinaca. Velik broj njih, bilo izvršitelja, bilo naredbodavaca, osuđen je za svoja nedjela.

Politika koja je bila odgovorna za ovaj zločin osuđena je i povijesno, i moralno i pravno. Ali još je važnije od toga da se velik dio hrvatskog naroda već tijekom Drugoga svjetskog rata nije suglasio s takvom politikom zločina.

Masovnim pristupanjem antifašističkom pokretu, koji je razmjerno broju stanovnika bio najveći u tadašnjoj okupiranoj Europi, hrvatski narod pokazao je ne samo da se protivi okupaciji nego i da ne prihvaća politiku zločina ustaškog režima, koja je svoj vrhunac imala ovdje, u Jasenovcu, masovnim ubojstvima Srba, Židova, Roma te antifašista i demokratski orijentiranih Hrvata i građana drugih nacionalnosti.

A zločin nema opravdanja. Nema reciprociteta. Nitko ne smije pravdati jedan zločin drugim, počinjenim od ”one druge strane”. Nijedan se zločin moralno ni pravno ne može opravdati drugim zločinom!

To treba uvijek imati na umu pri ocjeni zla koje se dogodilo u Jasenovcu. Naprosto, zločin je zločin, bez obzira na to tko ga je počinio i kakvo opravdanje tražio za njega.

Isto tako, zločin se ne smije koristiti u političke svrhe, posebice ne za raspirivanje mržnje i poticanje novih zala.

Danas, šesdeset i pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, o zločinu u Jasenovcu se zna gotovo sve: broj i imena ubijenih, način kako su im zločinci oduzeli živote, muke koje su trpjeli, …..

Masovnim pristupanjem antifašističkom pokretu, koji je razmjerno broju stanovnika bio najveći u tadašnjoj okupiranoj Europi, hrvatski narod pokazao je ne samo da se protivi okupaciji nego i da ne prihvaća politiku zločina ustaškog režima, koja je svoj vrhunac imala ovdje, u Jasenovcu, masovnim ubojstvima Srba, Židova, Roma te antifašista i demokratski orijentiranih Hrvata i građana drugih nacionalnosti

Tek su rijetki razmjenom ili bijegom uspjeli izaći živi iz Jasenovca.

Uvećanje ili umanjenje broja žrtava u današnjim okolnostima može biti nedopustiv poticaj novim mržnjama i zločinu. Ovo jasenovačko, ali i sva druga stratišta, pa i ona iz nedavnog rata na području bivše Jugoslavije, ne smiju biti mjesto jaza među ljudima i narodima, zapreka pomirenju i povod novim sukobima.

Upravo obratno, smrt i mučeništvo jasenovačkih žrtava  i svih drugih žrtava ratnog bezumlja ljudi dobre volje moraju pretvoriti u svetišta humanosti i oprosta, ali i odlučne i bezrezervne osude zločina.

No, s dubokim pijetetom obilježavajući ovaj spomen-dan stradanja nevinih žrtava, mi ga obilježavamo i kao opomenu i našem vremenu na to što se može dogoditi zaboravi li se na istinu da su svi ljudi jednaki u svom dostojanstvu i da svi moraju biti jednaki pred zakonom u svojim temeljnim ljudskim pravima.

Stojeći ovdje, mi ujedno obnavljamo svoju obvezu da mlade naraštaje odgajamo u ozračju nenasilja i tolerancije. A tolerancija znači puno više od  onoga što ta riječ izvorno znači – podnošenje jedni drugih. Znači i međusobno prihvaćanje, zajedno sa svim razlikama po kojima smo posebni i jedinstveni. Znači spremnost na zajednički život i suradnju.

Biti drukčiji – to nikada i nikome, većini ni manjini, ne smije biti razlog za diskriminaciju drugoga u osnovnim ljudskim pravima.

Kako su se antifašisti u Drugom svjetskom ratu borili protiv zla, tako su to činili i naši branitelji u svojoj časnoj borbi za slobodu u Domovinskom ratu.

Republika Hrvatska kao međunarodno afirmirana država, uskoro članica Europske unije, smije se s pravom ponositi svojim postignućima u zaštiti ljudskih i manjinskih prava.

U naš su Ustav, u njegove izvorišne osnove,  ugrađene stečevine antifašističke borbe. To jasno politički određuje odnos suvremene hrvatske države prema Drugom svjetskom ratu i njegovim sudionicima te afirmativno vrednuje doprinos antifašističke borbe u hrvatskoj povijesti.

Povijest, ni onu dalju, ni onu bližu, ne možemo promijeniti. Ali moramo je razumjeti, suočiti se s njom i prihvatiti istinu i onda kada ona govori o našim pobjedama i uspjesima, a i onda kada ukazuje na pogreške i zlo koje smo mi učinili drugima.

To može biti bolan proces, proces u kojemu moraju sudjelovati svi koji žele dobro svome narodu.

Uvećanje ili umanjenje broja žrtava u današnjim okolnostima može biti nedopustiv poticaj novim mržnjama i zločinu. Ovo jasenovačko, ali i sva druga stratišta, pa i ona iz nedavnog rata na području bivše Jugoslavije, ne smiju biti mjesto jaza među ljudima i narodima, zapreka pomirenju i povod novim sukobima

Svi smo dužni biti spremni suočiti se s poviješću i iz nje izvući poruke plemenitosti, nade i ljubavi za sve ljude i narode.

Samo na taj način možemo spriječiti da nas povijest negativno opterećuje.

Samo se tako možemo slobodno posvećivati izgradnji svijeta međusobnog razumijevanja, povjerenja, prihvaćanja i suradnje.

Zato jasenovačke žrtve opominju, traže da stradanja koja su ovdje podnijeli  najviše Srbi, Židovi i Romi, ali i Hrvati i drugi narodi, budu zalog izgradnje trajnog mira i prijateljstva među narodima, da Hrvatsku gradimo kao demokratsku državu koja beskompromisno štiti ljudska prava, ona koja pripadaju svakom pojedincu i narodu.

Hvala!