Kad sam pred par godina u Knesetu, pred izraleskim parlamentarcima i preživljelim žrtvama Jasenovca rekao kao je ustaška zmija još tu među nama, tada nejaka i pritajena, ali opasna, arlauknuo je zbor dežurnih desničara. Ma koje ustaštvo, koje trice!

To je domoljublje, ne ustaštvo, predsjednik nam je komunjara, srpski i britanski špijun, veleizdajnik! Razni despoti, dujmovići, međugorke, tomci, ivkošići, šeparovići, dnevni, direktni i ini pamfletisti od tada pa do danas ne zaboravlju se sa zgražanjem sjetiti te, kažu, izmišljene ustaške zmije.

Je li moguće da su konačno svi vidjeli zmiju? Onu ustašku, nacističku? Je li moguće da tri tenora hrvatske ultradesnice – Ivkošić, Despot i Dujmović – nisu svijetu objasnili da tu ipak nema zmije, sklonosti prema nacizmu i fašizmu, da je tek neki domoljub u travnjak Poljuda ucrtao stari hrvatski motiv iz 15. stoljeća prije Krista, nastao još onomad kad su Hrvati živjeli u Iranu ili gdje već na Istoku!? Da, ovaj su put svi vidjeli zmiju

Ona se meni, neprijatelju svega hrvatskog, pričinila u Knesetu tek da ocrnim svoju zemlju.

Ne zmija, domoljublje su brojni srušeni antifašistički spomenici. Domoljublje, ne zmija su zadomaški i rasistički poklici na stadionima dirigirani od nogometne zvijezde – ustašofila.

Ne zmija, domoljublje su pročelja ukrašena uhatim ”U” i stotine ustaških pjesama i filmova u pohvalu ”naših heroja” Pavelića, Francetića, Budaka i inih stavljenih na Youtube da svijetu posvjedoče ”našu ljubav” prema domovini, Bogu i čovjeku.

Rasizam, agresija prema drukčijima i negiranje prava da budu jednaki i svoji zapravo je ljubav prema svome rodu, pa i ako izgleda kao mržnja, ako budi strah i nesigurnost, provocira nasilje.

A onda, dogodilo se čudo. Taj petak, zmija, fašistička, nacistička, ustaška progmizala je Poljudom. Usred prijenosa utakmice naših uzdanica s Talijanima cijelom se svijetu na travnjaku, zbog rasizma praznog Poljuda, ukazala zmija. Prava, neobično savijena u kukasti križ.

I svi su je vidjeli, i domoljubi i veleizdajnici, i Hrvati i Talijani, čak i Šuker sa svojim doglavnicima iz HNS-a.

Apage, Satanas! Zbor novinara, političara, nogometaša, HNS-ovaca na čelu sa Šukerom osudio je ”huligane”. Čak je i policija ovaj put kao reagirala na nacistički performans.

Je li moguće da su konačno svi vidjeli zmiju? Onu ustašku, nacističku?

Je li moguće da tri tenora hrvatske ultradesnice – Ivkošić, Despot i Dujmović – nisu svijetu objasnili da tu ipak nema zmije, sklonosti prema nacizmu i fašizmu, da je tek neki domoljub u travnjak Poljuda ucrtao stari hrvatski motiv iz 15. stoljeća prije Krista, nastao još onomad kad su Hrvati živjeli u Iranu ili gdje već na Istoku!?

Da, ovaj su put svi vidjeli zmiju.

”Tito je takva neponovljiva ličnost, kao konkretni čovjek u ovom našem podneblju koji je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da unaprijedi samosvijest i afirmira univerzalni humanizam. (….) Titovo zauzimanje za zakonitost naziremo u svim njegovim državničkim po­stupcima, od konstituiranja revolucije u državotvornim činima odluka AVNOJ-a, pa do svih ustava i glavnih zakona na kojima je i sam radio. Njegovo nastojanje za zakonitost nalazimo i tamo gdje objašnjava nužnost prisile koja slijedi diktaturu proletarijata, pa i u izravnim izjašnjenjima za nužnost postupanja u skladu sa revolucionarnim zakonima“ (Zvonimir Šeparović)

Istina, nisu je, kako želi sugerirati HNS, gotovo slučajno donijeli neki huligani i ostavili tek da plaši talijanskog vratara i odvrati mu pažnju.

Ona nije slučajno tu. Njegovana je dugo, brižno i s ljubavlju. Tepali su joj zadomaši u dresovima i civilu. Hranili je pjesmom o Juri i Bobanu. U tople novinske tekstove zamatali je novinari, među knjigama čuvali odabrani povjesničari. Molili za nju dobrotom bremeniti svećenici.

Je li se stvarno dogodilo čudo? Je li osuda fašizma iz usta svih onih koji su do sada ”zadomanje” smatrali arijom Zajčeve domoljubne opere iskrena? Naravno da nije.

Ne boli ih duša što nam je društvo, umjesto da krene prema napretku i gospodarskom oporavku, zarobljeno sukobima o povijesti izazvanih revizionizmom i planovima o besmislenim lustracijama.

Boli ih novčanik, onaj ionako dobro pun. Boli ih što ih možda, zbog one zmije propuzale Poljudom, civilizirani svijet neće primiti na prvenstvo, što im od marketinga i transfera neće kapnuti koja kuna, euro ili dolar više. I već će prvom zgodom, barem u sebi, na usklik mase na nekom stadionu, ushićeno odgovoriti i uzviknuti: Spremni!

Na svoju sramotu, sramotu cijele Hrvatske, na sramotu preplašene građanske hrvatske, lijeve politike i lijeve vlasti koja kompleksaški godinama ne poduzima potrebno da onu zmiju pošalje gdje joj je mjesto, u ropotarnicu povijesti.

Ali zato, hrvatska savjest ne spava. Ona prava hrvatska, domoljubna.

Nekakvo Etičko sudište, kako se pretenciozno naziva pretenciozni skup sastavljen od minornih likova, samoproglašenih etičkih sudaca, nakon što je veleizdajnicima proglasilo cijeli set javnih osoba, upustilo se u proces svih procesa. Sude Titu.

Znam, Titov duh strepi. Što će ako ga Šeparović i Tomac proglase veleizdajnikom ili čime već? Hoće li mu Lucifer dodijeliti kakvih novih muka?

Recimo, možda će ga kazniti da vječito čita knjigu u kojoj je Tomac, kao desna ruka čovjeka koji je bio tužitelj u procesu Stepincu, opisao kako je s njim godinama tražio crvenu nit?

Ili, možda će ga mučiti čitanjem zapisnika sa sjednica OO SK Pravnog fakulteta kojemu je predsjedavao profesor Šeparović, vrijedni član SKJ.

”Izgradnja revolucionarne Komunističke partije, teorijsko koncipiranje i ostvarivanje socijalističke revolucije u nerazvijenoj zemlji, rješavanje u teoriji i praksi nacionalnog pitanja, teorijsko osmišljavanje i realizacija socijalističkog samoupravljanja kao posebnog oblika diktature proletarijata, energičan otpor i obrana naše nezavisnosti u sukobu s Hitlerom i Staljinom, teorijsko formuliranje i ogroman doprinos realizaciji politike nesvrstavanja — da nabrojimo samo ono najhitnije iz djela Tita — objektivno ga stavljaju na čelo liste historijskih ličnosti suvremenog svijeta“ (Zdravko Tomac)

Kažu da pravično suđenje traži i da okrivljenik ima branitelja. Čujem da je prepravedno Etičko sudište odbilo da branitelj po službenoj dužnosti bude odvjetnik Hodak.

Kažu, ne bi bilo dobro da ga u tako važnom procesu brani odvjetnik koji ne zna čak ni da za tužiti predsjednika države valja pribaviti nekakvu suglasnost Ustavnog suda. Boje se, poučeni lošim iskustvima, spremni su tražiti da o imunitetu Titu odluči nekadašnji Ustavni sud SFRJ čiji je sudac bio i Vladimir Šeks.

Za razliku od Šeparovića i njegovih sudruga u Sudištu, bez obzira politiku Šeks je ipak ostao pravnik, dobar pravnik. Taj sigurno Titu ne bi dokinuo imunitet. Očito, Etičkom – neetičkom se sudištu to ne bi dopalo….

A sada, citati. Kao oni Mao Ce Tunga, jezgroviti i mudri: ”Tito je takva neponovljiva ličnost, kao konkretni čovjek u ovom našem podneblju koji je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da unaprijedi samosvijest i afirmira univerzalni humanizam. (….) Titovo zauzimanje za zakonitost naziremo u svim njegovim državničkim po­stupcima, od konstituiranja revolucije u državotvornim činima odluka AVNOJ-a, pa do svih ustava i glavnih zakona na kojima je i sam radio. Njegovo nastojanje za zakonitost nalazimo i tamo gdje objašnjava nužnost prisile koja slijedi diktaturu proletarijata, pa i u izravnim izjašnjenjima za nužnost postupanja u skladu sa revolucionarnim zakonima”.

Autor ovih mudrih istina nije Kardelj. Nije ni Blažević, Tomčev šef. Ni veleizdajnici Mesić i Josipović. Nisu na latinskom ili grčkom, nema citata iz Biblije, dakle, nije ni Milanović.

Vjerovali ili ne, ovo su riječi Zvonimira Šeparovića, predsjednika Etičkog sudišta koje sudi Titu.

Objavio ih je osamdesetih u Zborniku Pravnog fakulteta u Zagrebu u poltronskom radu posvećenom povijesnoj ulozi Josipa Broza Tita.

A u istom Zborniku blagoglagolji i Zdravko Tomac. Pa kaže: ”Izgradnja revolucionarne Komunističke partije, teorijsko koncipiranje i ostvarivanje socijalističke revolucije u nerazvijenoj zemlji, rješavanje u teoriji i praksi nacionalnog pitanja, teorijsko osmišljavanje i realizacija socijalističkog samoupravljanja kao posebnog oblika diktature proletarijata, energičan otpor i obrana naše nezavisnosti u sukobu s Hitlerom i Staljinom, teorijsko formuliranje i ogroman doprinos realizaciji politike nesvrstavanja — da nabrojimo samo ono najhitnije iz djela Tita — objektivno ga stavljaju na čelo liste historijskih ličnosti suvremenog svijeta.”

Pa recite vi meni kako onda Tito može imati pravedno i nepristrano suđenje!?

Plemenita umjetnost ne može zajedno sa ustaškim, nacističkim i fašističkim zmijama. Ni s neetikom Etičkog sudišta i njegovih političkih konvertita. Ali, za kraj, Beethovenova ”Oda radosti”, himna Europe, one antifašističke, mirotvorne i čovjekoljubive u jednom sasvim posebnom izdanju. Neka ona posvjedoči da Europa, zajedno s njom i Hrvatska, ipak jesu jače od one zmije, etičnije od onog Šeparovićeva, Jurčevićeva i Tomčeva suda

Kako autori ova dva poltronska i politikantska teksta, koji kao da su iz temelja kulta ličnosti Tita, mogu objektvno i kritički suditi tome zločincu? Oni će sigurno biti pristrani, njemu u korist.

Ako kažu da nije kriv, svatko će reći, naravno, pa to su njegovi fanovi, kako da ga osude!? A ako kažu kriv je, još će im manje vjerovati.

Jer, nije moguće da osobe koja imaju moralni, stručni ili bilo koji drugi dignitet osude kao zločinca čovjeka koga su tako ovjenčali pohvalama i divljenjem. Zapravo, bilo bi najbolje da u tom procesu, kao pristrani i previše vezani za optuženika, Šeparović i Tomac zatraže izuzeće i puste prave, izvorne desničare, iskrene ljubitelje uhatog ”U”, da pošteno i nepristrano presude Titu.

Primijetili ste, ova kolumna nije imala glazbene primjere.

Naime, plemenita umjetnost ne može zajedno sa ustaškim, nacističkim i fašističkim zmijama. Ni s neetikom Etičkog sudišta i njegovih političkih konvertita.

Ali, za kraj, Beethovenova ”Oda radosti”, himna Europe, one antifašističke, mirotvorne i čovjekoljubive u jednom sasvim posebnom izdanju.

Neka ona posvjedoči da Europa, zajedno s njom i Hrvatska, ipak jesu jače od one zmije, etičnije od onog Šeparovićeva, Jurčevićeva i Tomčeva suda.

Poslušajte, ova je jazz izvedba zaista posebna!

© Autograf.hr i Ivo Josipović