John Gay, engleski pjesnik i satiričar i skladatelj Johann Christoph Pepusch davne su 1728. godine napisali iznimno izvođenu i popularnu, kako je neki zovu, baladnu operu s nazivom Prosjačka opera. Zapravo, bila je to anti-opera, parodija na tada dominantnu i pomodnu tzv. talijansku operu. Opisujući događaje u zloglasnom zatvoru Newgate, koristeći popularne škotske narodne napjeve, osim talijanskoj operi Prosjačka opera se ruga moralno degeneriranom društvu i vlasti.

Satira je bila toliko snažna da je nastavak opere Polly zabranjen iz političkih razloga. Kasnije, mnogi znani i neznani, od velikog tandema Brecht-Weil s Operom za tri grošaiz 1928., B. Brittena, V. Havela, pa do suvremenog škotskog rock banda nazvanog Beggars Opera Band, inspirirani Prosjačkom operom umjetnošću su pokazali svu nepravdu suvremenog društva i dali snažnu kritiku bezobzirnog, (pre)liberalnog kapitalizma.

Sigurno se pitate zašto sam baš od svih opera za lajt motiv ove kolumne izabrao baš Prosjačku operu.

Čim sam u tjedniku Globus od prošlog tjedna pročitao članak o novom programu SDP-a, o njegovih 10 teza za veliki zaokret ulijevo, sjetio sam se Prosjačke opere. Ne zato što bi taj program bio kritika sadašnjeg društvenog trenutka, još manje što bi bio plan kako promijeniti ovo naše žalosno stanje, već zato što je taj program parodija političkog projekta koja pokazuje da ta stranka, uostalom kao ni HDZ, naprosto ne želi vidjeti da ovako dalje ne ide.

SDP polazi od toga da ćemo, poput Grčke, doći u poziciju nemogućnosti otplate dugova. Predviđajući tu mogućnost, očito s visokom vjerojatnošću, SDP ne nudi ni jednu jedinu mjeru da spriječi taj scenarij. Nema reforme javne uprave, nema reforme pravosuđa, nema novog, racionalnijeg teritorijalnog ustroja, nema odrednice o poreznoj i monetarnoj politici, nema socijalnih mjera, nema ni naznake kako povećati prihode i postići punu zaposlenost, nema …nema ničega

Istina, iz same stranke nisu potvrdili da je riječ o autentičnih 10 točaka programa. Ali Globus i neka druga izdanja EPH često, temeljem ”visokih” i sličnih izvora iz Vlade i stranke već dulje vrijeme vrlo dobro promoviraju njihove ideje i stavove, pa ih zasigurno možemo smatrati njihovim pouzdanim glasnogovornicima. Zato nema sumnje da SDP-ovih deset programskih teza nije slučajno završilo u Globusu.

Tamo su osvanule, ako ne kao programski temelj izborne kampanje, ono barem kao probni balon navodnog lijevog skretanja SDP-a.

Od deset točaka novog programa ima onih koje su tzv. opća mjesta, fraze koje slušamo, ne samo od SDP-a, gotovo u svim kampanjama. Kao, osigurat će se puna zaposlenost, povećati ulaganja u kulturu, zdravstvo, obrazovanje i socijalu.

Naravno, ako uopće dođe u priliku ponovo upravljati zemljom, SDP ponovo neće održati ova obećanja.

Naime, iako se iz usta premijera Milanovića čuje kako Kukuriku koalicija nije ništa obećavala prije nego što je osvojila vlast, svatko tko je pismen i pogleda Plan 21, vidjet će da je to drska neistina. Na 46 stranica obećavalo se sve i sva, pa i povećanje ulaganja u navedene sektore. Ima i nekih teza, poput one o ”radikalizaciji socijaldemokracije upravo onoliko koliko su se radikalizirali odnosi između rada i kapitala”. Takve teze, ako ne ”prijevod”, traže barem ozbiljnu razradu i razjašnjenje.

Ali, ključna je ipak prva točka nacrta predizbornog programa. Kaže SDP, ”ako se dugovanja prema Europi i svijetu ne mogu vraćati, neizbježan je njihov otpis”. U ovoj PRVOJ točci sadržana je najgora moguća prognoza naše budućnosti.

SDP polazi od toga da ćemo, poput Grčke, doći u poziciju nemogućnosti otplate dugova. Predviđajući tu mogućnost, očito s visokom vjerojatnošću, SDP ne nudi ni jednu jedinu mjeru da spriječi taj scenarij. Nema reforme javne uprave, nema reforme pravosuđa, nema novog, racionalnijeg teritorijalnog ustroja, nema odrednice o poreznoj i monetarnoj politici, nema socijalnih mjera, nema ni naznake kako povećati prihode i postići punu zaposlenost, nema …nema ničega.

Sviđalo se to nekome ili ne, osuđivali okrutnost suvremenog svijeta ili ne, realnost je neumoljiva. Da bi se trošilo, mora se zaraditi. Tko troši nezarađeno, dužan je. Tko se zadužuje preko onoga što može vratiti, bankrotira. I kako naša Vlada, koja je izrazila nevoljkost pomoći Grčkoj, štoviše, kroz usta visokih dužnosnika rekla da ne želi da Hrvatska participira u saniranju grčkog gubitka, može misliti da će netko sanirati naš gubitak i oprostiti nam dug!?

Naprosto, gotovo da se polazi od bankrota kao neizbježne činjenice. Jedini je odgovor na moguću dužničku krizu države i njen bankrot otpis dugova. A da takva filozofija u suočavanju s bankrotom ne funkcionira, najbolje govori grčki primjer.

Sviđalo se to nekome ili ne, osuđivali okrutnost suvremenog svijeta ili ne, realnost je neumoljiva. Da bi se trošilo, mora se zaraditi. Tko troši nezarađeno, dužan je. Tko se zadužuje preko onoga što može vratiti, bankrotira. I kako naša Vlada, koja je izrazila nevoljkost pomoći Grčkoj, štoviše, kroz usta visokih dužnosnika rekla da ne želi da Hrvatska participira u saniranju grčkog gubitka, može misliti da će netko sanirati naš gubitak i oprostiti nam dug!?

Grčka je, unatoč žestokoj ultralijevoj vladi, inaćenju, snažnoj ideološkoj podlozi, iznimnoj podršci građana, izgubila. Neće joj se oprostiti dugovi, a mjere koje mora prihvatiti zaista su teške i prijete destabilizacijom društva. Je li to budućnost koju nam nudi SDP?

Vidimo, Vlada već u izloge stavlja nove dude-varalice. Nasljeđivanje mirovina zadnji je hit. Zar zaista itko može vjerovati u održivost takvog rješenja dok nam omjer zaposlenih i umirovljenih postaje sve nepovoljniji, dok mirovine padaju prema 40% plaće, dok sve veći omjer mirovina plaćamo iz poreznih prihoda umjesto iz doprinosa?

Posljedica ove privlačne avanture može biti samo oštar pad prosječnih mirovina.

A u izlogu se slažu mostovi, pruge, centrale, škole, poticaji mladim gospodarstvenicima, jubilarne nagrade, božićnice, stipendije za mlade… Sve ono čega sve ove četiri godine vlasti nije bilo. Sve ono čega neće biti kada se svjetla izbornih reflektora ugase. Svega čega neće biti ne zato što ne trebamo te lijepe izloške, što ih, posebno mladi, možda ne bi trebali.

Neće ih biti jer u izlogu ima svega, samo ne potrebnih promjena koje će nas učiniti uspješnima i sposobnima da zaradimo ono što trošimo.

Od procjene međunarodnih stručnjaka da nam je Vlada šesta najnesposobnija na svijetu, u koju nisam osobito uvjeren, strašnija je poruka kako sadašnja vladajuća garnitura vidi svoj novi mandat. Vidi ga kao bankrot u kojem se bori za otpis dugova, kao mandat bez strukturnih reformi, kao izgubljeno vrijeme nakon kojeg će se ponovo tvrditi da se građanima nije ništa obećalo, vrijeme nakon kojeg će spirala bijede i zaostajanja, iseljavanja i pesimizma biti još izraženija i bolnija

Od procjene međunarodnih stručnjaka da nam je Vlada šesta najnesposobnija na svijetu, u koju nisam osobito uvjeren, strašnija je poruka kako sadašnja vladajuća garnitura vidi svoj novi mandat. Vidi ga kao bankrot u kojem se bori za otpis dugova, kao mandat bez strukturnih reformi, kao izgubljeno vrijeme nakon kojeg će se ponovo tvrditi da se građanima nije ništa obećalo, vrijeme nakon kojeg će spirala bijede i zaostajanja, iseljavanja i pesimizma biti još izraženija i bolnija.

Konačno, kaže SDP-ov programski okvir, ”treba učiniti sve da se ne steknu uvjeti za stvaranje hrvatske Sirize”. Da, taj je dio plana realan. Osma točka plana SDP-a govori da Sirizu ne trebamo.

Istina je!

Naša inačica Sirize već je tu. Istina, još nosi masku socijaldemokracije, ali, vidjeli smo, planira bankrot i otpis duga koji je nerealan, planira Hrvatsku režirati kao veliku, tužnu, grotesknu Prosjačku (SDP-ovu) operu.

© Autograf.hr i Ivo Josipović