“Dies Irae” ili Dan gnjeva, tekst iz 13. stoljeća koji je, smatra se, napisao Tommasso da Celano, opisuje Sudnji dan ili Strašni sud, kako neki kažu. Taj zadnji, Sudnji dan, duše dolaze pred Božje prijestolje gdje se preispituje njihov život. Dobri su spašeni, a zli bačeni u vječni plamen.

Ideja poljednjeg, Strašnog suda nije vezana samo za kršćanstvo; neke slične ”institucije” poznaju i druge vjere.

U glazbi su mnogi velikani opisali Strašni sud, posebice u formi requiema. Tko ne pozna Mozartov ili Verdijev ”Requiem”!? I u jednom i u drugom remek-djelu ”Dies Irae” su briljantni stavci, puni dramatike, na prelijep način istovremeno i čudesni i strašni.

Krenimo s Verdijem

nastavimo s Mozartom

Tko vjeruje, tko sluša ovu prekasnu glazbu, tko je osjeća, mora se bojati Strašnog suda.

Ali, Strašni sud ne nalazimo samo u vjeri i umjetnosti. I Hrvatska ima Strašni sud – Ustavni sud.

Taj je sud možda i jači i strašniji od biblijskog Posljednjeg suda. Prošli tjedan presudio je pravdi. Nadu pokradene i osiromašene Hrvatske da će konačno oni koji su iskoristili rat, pakt s vlašću i zaštitu politike i pravosuđa za osobno bogaćenje u pretvorbi i privatizaciji, koji su ratni profiteri izaći pred lice pravde Ustavni je sud bacio u vječni plamen.

Gotovo jednoglasnu volju Hrvatskog sabora, rijetko ikada tako odlučnu i na strani pravde, pretočenu u odredbu Ustava da nema zastare za zločine u pretvorbi i privatizaciji i za ratno profiterstvo Ustavni je sud promijenio.

Gotovo jednoglasnu volju Hrvatskog sabora, rijetko ikada tako odlučnu i na strani pravde, pretočenu u odredbu Ustava da nema zastare za zločine u pretvorbi i privatizaciji i za ratno profiterstvo Ustavni je sud promijenio. Potpuno jasnu normu interpretirao je na način koji će svu silu grešnih duša koje su opljačkale i osiromašile ovaj narod i zemlju spasiti, uputiti u raj bogatstva i raskoši, a duše osiromašenih i opljačkanih nepovratno predati plamenu bijede

Potpuno jasnu normu interpretirao je na način koji će svu silu grešnih duša koje su opljačkale i osiromašile ovaj narod i zemlju spasiti, uputiti u raj bogatstva i raskoši, a duše osiromašenih i opljačkanih nepovratno predati plamenu bijede.

Zločin pod okriljem države isplati se, poručio je Ustavni sud. Pritom se sakrio iza lamentacije o inherentnim pravnim načelima, pravnoj sigurnosti, plemenitosti zastare te citata mišljenja Venecijanske komisije i presuda Europskog suda za ljudska prava.

Unatoč tome što svi ti izvori zapravo ne odgovaraju na ključno pitanje: Može li se voditi postupak nakon što je pod državnim okriljem i zaštitom dopušteno da slučajevi pljačke odu u zastaru. Ustavotvorac je rekao da može. Ustavni sud je rekao da ne može.

Njegov zaključak naprosto ne proizlazi iz izvora na koje se poziva. Sumnjivom logikom, unatoč onome što piše u Ustavu, Ustavni je sud, Strašni sud, svojom odlukom de facto promijenio Ustav. Čak i da sve one njegove lamentacije stoje, da je Ustav zaista povrijedio neka sveta pravna načela, Ustavni sud naprosto nema pravo mijenjati Ustav. Ustav je iznad i Ustavnog suda.

Zastara je institut kojim se nakon proteka određenog vremena država odriče kaznenog progona počinitelja smatrajući da vrijeme koje je prošlo kazneno djelo čini društveno nevažnim ili da je vrijeme da počinitelj prestane strepiti za svoju sudbinu te da se može vratiti normalnom životu. Zastara građanima koji su u sukobu s državom pruža neku vrstu zaštite od vremenski neograničene mogućnosti kaznenog progona.

Sumnjivom logikom, unatoč onome što piše u Ustavu, Ustavni je sud, Strašni sud, svojom odlukom de facto promijenio Ustav. Čak i da sve one njegove lamentacije stoje, da je Ustav zaista povrijedio neka sveta pravna načela, Ustavni sud naprosto nema pravo mijenjati Ustav. Ustav je iznad i Ustavnog suda

I tu leži velika kontroverza ustavnosudske odluke u predmetu Sanader. Ustavni se sud pozvao na navedenu svrhu zastare. Ali, propustio je najvažnije – tu svrhu staviti u kontekst događaja, društvenih i političkih odnosa iz devedesetih.

Nije prepoznao da je proces kriminalne pretvorbe i privatizacije (kriminalne, ne cjelokupne!), slično i teški slučajevi ratnog profiterstva, zapravo bio komplot države, političara koji su u njoj odlučivali i ljudi, navodnih poduzetnika.

Politika je zakonima, odlukama o pretvorbi i privatizaciji te kasnijom zaštitom od revizije pretvorbe i kaznenog progona omogućila otimanje državnog i narodnog blaga.

Ne budimo naivni; nije to bila ljubav prema odabranim pojedincima, već posao u kojemu je i politika omastila brk. Da je to konstatirao, Ustavni bi sud, vrlo vjerojatno, morao zaključiti da počinitelji pretvorbenih kaznenih djela nisu bili pojedinci konfrontirani s državom, već partneri, sudionici koje ta država nije ni pomislila progoniti, već ih je štitila.

Zato je Ustav za njih i dokinuo zastaru kao zaštitni mehanizam. Jer oni, ni moralno ni pravno, ako ćemo o teleološkom tumačenju, takvu zaštitu ne zaslužuju.

Doktrine legitimnog očekivanja i predvidivosti koje primjenjuje Europski sud za ljudska prava, čijom je primjenom učinio puno veći otklon od klasičnog poimanja pravne sigurnosti čak dopuštajući retroaktivnost samog kaznenog djela, sigurno su primjenjive i na našu dokinutu zastaru.

Izgleda da je slavni Rojsov poučak Tko je jamio, jamio je Ustavni sud stavio iznad Ustava, iznad morala i iznad pravde. Zato nam, barem za neko vrijeme, ostaje da pustimo suzu za pravdom pregaženom Rojsovim poučkom u izvedbi Ustavnog suda. Do neke nove povijesne epizode u kojoj će pravda ipak biti jača od nepravde, moral jači od nemorala

Je li nepravda konačno pobijedila? Za sada, izgleda, jest.

Hoće li redovni sudovi u postupcima koje teku smoći snage iskoristiti svoju Ustavom određenu neovisnost da ponovo sude po zakonu i Ustavu, a samom Ustavnom sudu prepustiti da preinači presudu i dovrši ”prljavi posao” koji je započeo?

Ili će možda pognuti glavu pred neustavnom odlukom Strašnog suda, Ustavnog suda, i konačno protjerati pravdu iz sudnice pozivajući se na to da svi moraju bespogovorno izvršavati odluke Ustavnog suda?

Ili će možda, što čini rijetko, ali je činio, Ustavni sud promijeniti mišljenje?

Teško.

Izgleda da je slavni Rojsov poučak Tko je jamio, jamio je Ustavni sud stavio iznad Ustava, iznad morala i iznad pravde.

Zato nam, barem za neko vrijeme, ostaje da pustimo suzu za pravdom pregaženom Rojsovim poučkom u izvedbi Ustavnog suda. Do neke nove povijesne epizode u kojoj će pravda ipak biti jača od nepravde, moral jači od nemorala.

© Autograf.hr i Ivo Josipović