savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=1099&ustavni-sud-kriminal-se-pod=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=1099&ustavni-sud-kriminal-se-pod=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=1099&ustavni-sud-kriminal-se-pod=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=1099&ustavni-sud-kriminal-se-pod=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=3069&ivo-josipovic

Josipović Ivo
Datum:
06.12.2017
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Svaki narod ima svoje mitove i legende. I Hrvatska ima svoje, neke istinite, neke lažne. Neke slavne, na ponos i diku, druge šuplje, s ozbiljnim negativnim utjecajem na društvo. Odluka Ustavnog suda o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva tjera da razmislimo o nekim našim mitovima i legendama.

Mit prvi: Domovinski rat bio je vrijeme herojstva i domoljublja

Zapravo nije riječ o klasičnom mitu. Bilo je to zaista vrijeme besprimjernog herojstva i domoljublja. Možda nikada u povijesti nije bilo toliko zanosa i jedinstva. Ali neki su se vodili ne domoljubljem, već koristoljubljem.

Dok su jedni prolijevali krv za slobodu, drugi su, koristeći političku moć i rat, pokrali velik dio naših tvornica i drugih poduzeća, isisali iz njih kapital i radnike poslali na ulicu. Analitičari tvrde da je ta šteta bila veća od ratnih razaranja.

Treći su pak hrvatskoj državi, posebno vojsci, isporučivali usluge i dobra po cijenama višestruko većim od realnih, poput onog legendarnog krumpira. Politički moćnici su pod krinkom domoljublja raskrčmili narodno bogatstvo, godinama sprečavali da se istraži kriminalni dio pretvorbe i privatizacije i ratno profiterstvo te čekali da se oživotvori onaj Rojsov poučak: ”Ko je jamio, jamio je”.

Općenarodni zahtjev za pravdom, za revizijom pretvorbe i privatizacije i kažnjavanjem profitera politika nije mogla ignorirati. Po posebnom zakonu započela je revizija pretvorbe i privatizacije. Ali politika, koja je bila i ostala ortak pretvorbenog kriminala, opstruirala je pravdu. Revidiran je tek dio pretvorbe i privatizacije, manje od pola, ne i u energetici i bankarstvu. Otkrivene su nezakonitosti u preko 90% revidiranih slučajeva. Nije sve bio kriminal, ali ga je bilo dovoljno. Sanaderova je Vlada ukinula Zakon o reviziji pretvorbe i privatizacije, očito smatrajući da je vrijeme učinilo svoje i da je narod oguglao, da više ne očekuje pravdu.

Svaki narod ima svoje mitove i legende. I Hrvatska ima svoje, neke istinite, neke lažne. Neke slavne, na ponos i diku, druge šuplje, s ozbiljnim negativnim utjecajem na društvo. Odluka Ustavnog suda o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva tjera da razmislimo o nekim našim mitovima i legendama

Mit drugi: Pravo i pravdu nije moguće spojiti

”Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva, kao ni kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, (….) Za kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, kazneni progon se može poduzeti i nakon isteka rokova za zastaru kaznenog progona (…)”

Ove dvije poduge, ali zapravo vrlo jasne rečenice, citati su iz Ustava, članka 31. stavka 4. i članka 1. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Promjene Ustava izglasane su sa 133 glasa za, 4 protiv i jednim suzdržanim.

Sudeći po raspravi, pet zastupnika koji nisu podržali promjenu Ustava nisu bili motivirani protivljenjem nezastarijevanju, već nekim drugim razlozima. S ponosom ističem da se i meni s pravom pripisuje očinstvo ustavne odredbe, iako je moj prijedlog bio nešto kompleksniji od onoga koji je u konačnici prihvatio Sabor.

Još 2006. kao zastupnik u Saboru inicirao sam promjenu Ustava koja bi onemogućila da zločini iz pretvorbe i privatizacije te ratno profiterstvo zastare. Promjena Ustava trebala je zajamčiti da zločin neće biti zaboravljen i da će se barem dio otetog blaga vratiti narodu i državi.

Da, još onda bilo je pravnika koji su smatrali da rješenje nije dobro i protivili su mu se, istina stidljivo, bez hrabrosti da mu odlučno oponiraju. Jer, kao, krši se načelo zakonitosti i načelo zabrane retroaktivnosti.

Ima i onih profesora koji tada, kad se o inicijativi govorilo, posebno kada se mijenjao Ustav 2010. godine, nisu ni zucnuli protiv toga, čak i ako su bili vanjski članovi Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora. Danas, kažu, oduvijek im je bilo jasno da će ustavna odredba loše proći na Ustavnom sudu. Žalimo, kažu, ali ništa ne može biti iznad ”svetih” ustavnih načela.

Oni oprezniji kažu da je trebalo nešto poduzeti (što?), ali ne Ustavom, jer ga ne treba ”prljati“ trenutnim potrebama društva. Zar je zaista potreba ispravljanja silne nepravde i kažnjavanje megalopovluka iza ustavnopravne estetike!?

Neki su se vodili ne domoljubljem, već koristoljubljem. Dok su jedni prolijevali krv za slobodu, drugi su, koristeći političku moć i rat, pokrali velik dio naših tvornica i drugih poduzeća, isisali iz njih kapital i radnike poslali na ulicu. Analitičari tvrde da je ta šteta bila veća od ratnih razaranja. Treći su pak hrvatskoj državi, posebno vojsci, isporučivali usluge i dobra po cijenama višestruko većim od realnih, poput onog legendarnog krumpira. Politički moćnici su pod krinkom domoljublja raskrčmili narodno bogatstvo, godinama sprečavali da se istraži kriminalni dio pretvorbe i privatizacije i ratno profiterstvo te čekali da se oživotvori onaj Rojsov poučak: ”Ko je jamio, jamio je”

Unatoč jasnih odredbi Ustava i Zakona, Ustavni je sud odredbu o nezastarijevanju protumačio na način kojim praktično mijenja Ustav. Takav je postupak Ustavnog suda protivan Ustavu. Čak i da je njegova argumentacija ispravna, on naprosto nema pravo dokidati volju ustavotvorca. Ustav i Zakon su jasni: pretvorbeni zločini i ratno profiterstvo mogu biti kažnjeni bez obzira na zastaru, neovisno je li ona nastupila u trenutku donošenja Ustava ili nije.

Ustavni sud, pozivajući se na neka nesporna, ali ne i na ovaj slučaj primjenjiva načela i odluke Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), reducira doseg ustavne norme i čini ono što ne bi smio: mijenja Ustav. Čak i da nije zloupotrijebio nerelevantne presude ESLJP-a i stavove Venecijanske komisije, da mu je argumentacija potpuno točna, odredbe Ustava nije smio mijenjati. Isto tako, Ustavni sud ne smije naložiti redovnim sudovima kakva će pravna shvaćanja zauzeti. I to je protivno Ustavu.

Mit četvrti: Zastara je spas za svaki kriminal

Zastara je institut kojim se nakon proteka određenog vremena država odriče kaznenog progona smatrajući da vrijeme koje je prošlo kazneno djelo čini društveno nevažnim ili da je vrijeme da počinitelj prestane strepiti za svoju sudbinu i može normalno živjeti.

Zastara onima u sukobu s državom pruža neku vrstu zaštite od vremenski neograničene mogućnosti kaznenog progona. I tu leži velika kontroverza ustavnosudske odluke u predmetu Sanader. Ustavni se sud pozvao na navedenu svrhu zastare. Ali propustio je najvažnije – tu svrhu staviti u kontekst događaja, društvenih i političkih odnosa iz devedesetih. Nije prepoznao da je proces kriminalne pretvorbe i privatizacije (dijela, ne cijele!), slično i teški slučajevi ratnog profiterstva, zapravo bio komplot države, političara i navodnih poduzetnika.

Politika je zakonima, odlukama o pretvorbi i privatizaciji te kasnijom zaštitom od revizije i kaznenog progona omogućila otimanje državnog i narodnog blaga. Ne budimo naivni, nije to bila ljubav prema odabranim pojedincima, već posao u kojemu je i politika omastila brk.

Da je to konstatirao, Ustavni bi sud morao zaključiti da počinitelji pretvorbenih kaznenih djela nisu bili pojedinci konfrontirani s državom, već da su partneri, sudionici koje ta država nije ni pomislila progoniti, već ih je štitila. Zato je Ustav i dokinuo zastaru kao oblik njihove zaštite. Jer oni, ni moralno ni pravno, ako ćemo o teleološkom tumačenju, takvu zaštitu ne zaslužuju.

Doktrine legitimnog očekivanja i predvidivosti koje primjenjuje ESLJP, čijom je primjenom učinio puno veći otklon od klasičnog poimanja pravne sigurnosti čak dopuštajući retroaktivnost samog kaznenog djela, sigurno su primjenjive i na našu dokinutu zastaru.

ESLJP je u svojim odlukama jasno rekao: dopušteno je produljiti nenastupjelu zastaru; o nastupjeloj se najprije nije izričito odredio, navodeći kako stav o tome ovisi o tome je li zastara procesni ili materijalnopravni institut u nekoj državi. Kasnije je, vidjet ćemo, načelno prihvatio mogućnost retroaktivnosti odredbi o zastari.

Zastara onima u sukobu s državom pruža neku vrstu zaštite od vremenski neograničene mogućnosti kaznenog progona. I tu leži velika kontroverza ustavnosudske odluke u predmetu Sanader. Ustavni se sud pozvao na navedenu svrhu zastare. Ali propustio je najvažnije – tu svrhu staviti u kontekst događaja, društvenih i političkih odnosa iz devedesetih. Nije prepoznao da je proces kriminalne pretvorbe i privatizacije (dijela, ne cijele!), slično i teški slučajevi ratnog profiterstva, zapravo bio komplot države, političara i navodnih poduzetnika

Za dominantno procesnu narav zastare kod nas postoji mnoštvo argumenata. Najvažniji je odredba ZKP-a da sudovi, kad utvrde zastaru, ne donose oslobađajuću, već odbijajuću presudu, onu kad postoje okolnosti koje sprečavaju odlučivanje o krivnji.

Ustavni sud, iako je to presudno za samu odluku, nije to analizirao.

Mit peti: Prekršili smo zabranu retroaktivnosti, načelo zakonitosti te načelo primjene blažeg zakona

Ustavni se sud u svojoj odluci poziva na ustavna načela zabrane retroaktivnosti i zakonitosti koje brani da se nekoga kazni ako kazneno djelo ili kazna nisu bili propisani u vrijeme počinjenja. Na stranu već rečeno kako Ustavni sud nema pravo mijenjati volju ustavotvorca. Mit o kršenju tih načela koji plasiraju određeni pravnici, a i sam Ustavni sud kroz svoju odluku, naprosto nisu istiniti.

Ustav je jasan – retroaktivnost je iznimno dopuštena kada za to postoje posebno opravdani razlozi. Ako potreba sankcioniranja ratnog profiterstva i pretvorbenih zločina nije posebno važan razlog za retroaktivnost, što jest!? Istina, Ustav brani retroaktivnost u kaznenom pravu i postavlja načelo zakonitosti, ali samo i isključivo kada je riječ o propisivanju kaznenih djela i kazni te njihovoj primjeni.

Potpuno jednak stav o tome imaju Europska konvencija o ljudskim pravima i ESLJP.

Isto tako, Ustav doktrinu primjene blažeg zakona vezuje samo za blažu kaznu. Dakle, o zastari kao dijelu načela zakonitosti ili primjene blažeg zakona ni riječi. Ni u Ustavu, ni u Europskoj konvenciji, ni u judikaturi ESLJP-a. O zastari, njenom produljenju tek točan citat prakse Vrhovnog suda još iz vremena prije promjene Ustava.

Štoviše, Ustavni je sud u svom, mogu reći, falsificiranju stanovišta ESLJP-a, citirao brojne njegove presude koje se uopće ne odnose na dopustivost dokidanja nastupjele zastare. Citirao je sve, samo ne jednu, odlučujuću i vrlo jasnu presudu. U predmetu Le Petit protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 2004. godine ESLJP je zaključio da nije kršenje čl. 7. retroaktivno primjenjivanje instituta zastare iz razloga što postupovna pravila općenito imaju automatsku primjenu u nacionalnim zakonodavstvima.

Imamo li novu legendu, onu o Ustavnom sudu?

Ustavni je sud donio neke od važnih i vrlo vrijednih odluka. Posebno, znao se upustiti u svrhovito (teleološko) tumačenje pravnih normi i pri tome naći njihovu pravu svrhu ne izlazeći iz mandata koji mu je dao Ustav. Mogao je u legendu.

Čast prof. Horvatiću koji je oduvijek jasno i glasno bio protiv, bez obzira na to što i on slijedi pogrešnu logiku koju je imao Ustavni sud. Još više čast profesoru Novoselcu, našem najjačem krivičaru, koji je oduvijek zagovarao pravnu i moralnu utemeljenost dokidanja zastare. Političari, oni zaista važni, SDP-ovci i HDZ-ovci, šute

Međutim, posebice u nekim kaznenim predmetima, Ustavni je sud donio odluke koje konsterniraju svojom stručnom podlogom i zaključcima koji izlaze njegove ustavne zadaće.

Uz dvojbeno preuzimanje instancijske uloge u odnosu na redovno pravosuđe, Ustavni je sud odlukom o nezastarijevanju došao u sukob i s Ustavom, i s pravom i s moralom.

Ako je nastupjela zastara zapreka za kazneni progon u svim okolnostima, kako je dopustio izručenje optuženih pripadnika Udbe Njemačkoj? I zašto nije odmah, zajedno s odlukom u predmetu Sanader, ukinuo citirani članak 1. Zakona o nezastarijevanju? Znači li to da ima različite kriterije ovisno o politici?

O motivima možemo samo nagađati.

Zanimljive su i reakcije na odluku Ustavnog suda. Većina komentatora je ogorčena. Kažu, pobijedila je nepravda. Neki, poput pravnika-protivnika ustavne odredbe o nezastarijevanju, onih izvornih i onih s naknadnom pameću, više-manje suzdržano likuju.

Čast prof. Horvatiću koji je oduvijek jasno i glasno bio protiv, bez obzira na to što i on slijedi pogrešnu logiku koju je imao Ustavni sud. Još više čast profesoru Novoselcu, našem najjačem krivičaru, koji je oduvijek zagovarao pravnu i moralnu utemeljenost dokidanja zastare. Političari, oni zaista važni, SDP-ovci i HDZ-ovci, šute.

Naravno, svi moramo poštivati odluke Ustavnog suda, ali ih imamo pravo komentirati.

Kad je riječ o takvoj sudbonosnoj odluci, čak ih i moramo komentirati, posebno ako smo, kao HDZ i SDP, sudjelovali u promjeni Ustava.

Moji politički protivnici likuju, čak i oni koji su sudjelovali u promjeni Ustava. Kao, to je moj poraz. Nije to poraz, ni moj, ni onih 133 zastupnika koji su glasovali za promjenu Ustava, ni tadašnje Vlade, ni oporbe, ni ogromne većine građana koji podržavaju nezastarijevanje. To može biti poraz pravde, poraz ugleda Ustavnog suda. Sigurno, to je poruka kako se kriminal pod okriljem države isplati.

Moji politički protivnici likuju, čak i oni koji su sudjelovali u promjeni Ustava. Kao, to je moj poraz. Nije to poraz, ni moj, ni onih 133 zastupnika koji su glasovali za promjenu Ustava, ni tadašnje Vlade, ni oporbe, ni ogromne većine građana koji podržavaju nezastarijevanje. To može biti poraz pravde, poraz ugleda Ustavnog suda. Sigurno, to je poruka kako se kriminal pod okriljem države isplati

Što je ostalo nakon mitova i legendi?

Prvo, ostala je odredba Ustava o nezastarijevanju. Ustavni sud je nije mogao formalno ukinuti.

Drugo, teoretski, reducirat će se broj onih koji će zbog profiterstva ili pretvorbenih zločina pred lice pravde. Ali, u pravilu kriminalna gospodarska djelatnost nije završavala privatizacijom, pa će u mnogim slučajevima biti moguće utvrditi prekid zastare i predmet održati ”živim”.

Treće, vidjet ćemo što će učiniti sudovi. Možda budu hrabri i odluče koristiti svoje ustavno pravo i obvezu da sude neovisno, formalno nevezani ičijim pravnim stavovima, pa ni Ustavnog suda.

Imat će puno argumenata da sude prema svom shvaćanju Ustava i zakona, prepuštajući Ustavnom sudu da sam obavi ”prljavi posao” i preinači pravedne i na Ustavu utemeljene presude.

Unatoč skepsi i pesimizmu, možda nepravda ipak nije konačno pobijedila.

(Opaska uredništva: odlukom autora ovaj se tekst istodobno objavljuje ovdje i u tjedniku Nacional).

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


22.01.1982  Lipošćak Tomislav
22.01.1979  Putica Sanja
22.01.1954  Šestić Jakša
22.01.1941  Skira Aldo
22.01.1932  Novoselec Zvonimir