Iako je mudri Weber prognozirao da će razvojem procesa modernizacije doći do slabljenja nacionalne svijesti, tako što se ipak nije dogodilo. Krajem 20. stoljeća bili smo svjedoci upravo suprotnih procesa. Jackson je smatrao da modernizacija potiče različite grupne svijesti, pa i tradicionalne grupe obnavljaju svijest o sebi i svojim interesima i zahtjevima u odnosu na druge. A do tih "retrogradnih" procesa je došlo zbog krajnje diferenciranih odnosa u složenim modernim društvima, koji više nisu u stanju osigurati forme identiteta koje bi odgovarale potrebama za samoodređenjem i potvrđivanjem. Nadalje, globalizacija je nemilosrdna jer dovodi u pitanje osjećaj kontinuiteta, briše se zajednička prošlost, a sve to i te kako predstavlja važnu odrednicu identiteta.
“Nacija” nudi rješenja
I u takvim neodređenim, nejasnim situacijama uvijek se javlja "nacija", koja nudi rješenja za te (i druge) probleme, ona iznova postaje atraktivan model identiteta, to više što se javlja kao personificirani kolektivitet, koji se suprotstavlja osjećaju nemoći i depersonalizaciji individua - treba samo biti na jednoj "historijskoj" nogometnoj utakmici, pa ćemo se lako uvjeriti o snazi kolektiva/mase i ništavnosti pojedinca koji je odlučio sve to promatrati sa strane".
A u istočnoj Europi, pa prema tome i kod nas, do obnove nacionalnog modela identiteta došlo je zbog toga što se ljudi više nisu osjećali dijelom države koja je diskreditirana, pa su se ponovno obratili naciji koja, umjesto države, postaje "referentna točka za identifikaciju i lojalnost"(C. Offe).
Kako su izgledali kao klinci
No, bit će da smo mi opet, poslije toliko čekanja, nevinih nada, izgubljenih generacija koje su mogle samo sanjati vlastitu, neovisnu državu, "izgubili" tu našu fantazmu. Jer kako drukčije objasniti ove posljednje događaje u društvu? Svjedoci smo kako (o)lako krčmimo taj naš san (nije li V. Gotovac zapisao kako je Hrvatsku kudikamo lakše "sanjati" nego živjeti).
I postavlja se logično pitanje: a gdje će sada ljudi potražiti utočište, što će se ponuditi kao "referentna točka za identifikaciju i lojalnost", jer je i više nego očito da se svaka ideja države (pa i one "naše", kojoj se, ne tako davno, ništa nije smjelo prigovoriti) na tako grubi način diskreditirala?!
Od nekih "rješenja" koje možemo pročitati u novinama "lijeve" provenijencije hvata me panika, jer oni koji u činjenici da nude dva kandidata za budućeg predsjednika države i taj normalan čin slave, ni manje ni više, nego kao "pobjedu demokracije", a cijela kampanja bila je obična farsa. Da farsa u historiji logično mora prijeći u tragediju, potvrdio je gubitnik te falš-kampanje kada je izjavio da će on i unatoč porazu ipak izići na predsjedničke izbore! Doduše, još nisam pročitao kako apologet "demokracije" toga tipa komentira ovu odluku - izgubio sam, ali ipak idem u utrku! Vjerojatno se sav normalan svijet pita - a čemu je onda ta kampanja i bila potrebna? No, trenutačno nas "neovisni" mediji uveseljavaju kako su naši kandidati za budućeg predsjednika izgledali kao klinci i da li su im već i u tim godinama na glavu "padale" sve ove sumanute ideje koje će nam ponuditi u sljedećim mjesecima! |
