Haos vs. kaos

Josip Štolcer Slavenski, skladatelj-vizonar s početka prošlog stoljeća, jedan je od onih naših skladatelja čiju veličinu ne cijenimo dovoljno. Rođen u Čakovcu (1896.), studirao je glazbu u Budimpešti kod velikog Zoltana Kodalyja. Nakon studija vratio se u Hrvatsku, no ubrzo preselio u Beograd. Nije bio miljenik publike i kritike koja nije razumjela glazbenika koji je bio ispred vremena svojih sugrađana.

Mix folklornih reminiscencija, uglavnom iz njegova rodnog Međimurja, i glazbene inovacije, čak eksperimenti, nisu podilazili dominantnom ukusu. Tek nakon smrti (1955.) više je pozornosti dano njegovom djelu, ali daleko ispod vrijednosti glazbe koju nam je podario.

U Hrvatskoj se uglavnom, i to na sprovodima, pjeva njegova politonalna ”Voda zvira”, prekrasna skladba za zbor, koja nosi podnaslov ”Moja nadgrobna pjesma“. A simfonijska su mu djela, majstorska i zaista interesantna, vrlo rijetko na programima naših ansambala. ”Haos”, skladba za veliki simfonijski orkestar i orgulje iz 1932. godine, jedno je od njegovih remek-djela.

Kaos koji danas imamo u državi nije, za razliku od skladbe Slavenskog, majstorsko djelo. Naš je kaos zastrašujući konglomerat retrogradnog i opasnog političkog koncepta, isforsiranih ideoloških sukoba, odsustva suvislog koncepta razvoja i izlaska iz krize i album neobičnih, često problematičnih likova koji su okupirali fotelje u Vladi. A dio kaosa je i musaka s Pantovčaka, red šutnje, red problematičnih i čudnih odluka, pa red šutnje. I tako nekoliko puta.

Zapravo, nemamo Vladu

Neodgovorno je da zemlja pred financijskim kolapsom i s gomilom problema više od tri mjeseca praktično nema Vladu. Ova, jedva sklepana s konca i konopca (čast iznimkama), rezultat je do sada neviđenog pregovaranja punog prevrata, ucjena, prevara, okretanja kaputa, podvala, foto-sačekuša, navodnih prijetnji i špijuniranja.

Kaos koji danas imamo u državi nije, za razliku od skladbe Slavenskog, majstorsko djelo. Naš je kaos zastrašujući konglomerat retrogradnog i opasnog političkog koncepta, isforsiranih ideoloških sukoba, odsustva suvislog koncepta razvoja i izlaska iz krize i album neobičnih, često problematičnih likova koji su okupirali fotelje u Vladi. A dio kaosa je i musaka s Pantovčaka, red šutnje, red problematičnih i čudnih odluka, pa red šutnje. I tako nekoliko puta

Od kad je izabrana, kao da ne postoji. Preko tri mjeseca ne donose se odluke. Ali svako malo se iz vladajuće koalicije lansiraju potpuno oprečne ideje što bi i kako Vlada trebala učiniti. Mostovi bi ministri ukidali županije i racionalizirali upravu, HDZ, poduprt svojim smrtnim neprijateljem SDP-om, neće ni čuti. Bilo je dirljivo gledati u Dnevniku kako jedan HDZ-ov i jedan SDP-ov župan, nakon što su obje stranke udvarajući Mostu tijekom pregovora prihvatile regionalizaciju i racionalizaciju lokalne samouprave, uglas tvrde da reforma nije potrebna.

Kao da su HDZ i SDP u koaliciji, ne MOST i HDZ. Pa onda hoće-neće reformu pravosuđa, pa hoće-neće rezati plaće, pa hoće-neće smanjivati broj zaposlenika u javnom sektoru, pa hoće-neće na nedodirljivi HNS primjenjivati Zakon o sportu, pa hoće-neće nastaviti započete energetske projekte, pa hoće-neće mijenjati zdravstveni sustav, hoće-neće mijenjati kurikulume, pa hoće-neće…

Jednom riječju, ne zna se tko pije, zna se tko plaća. Plaća Hrvatska i to najvrednijom monetom, svojom sigurnošću, kvalitetom života građana, svojom budućnošću. Predsjednica Grabar-Kitarović o tome ni pisma, ni razglednice. Muk.

Kulturna kontrarevolucija

Bivši ministar Crnoja, ministar s rekordno kratkim mandatom, proslavio se detaljima svoje biografije i poslovnih pothvata. Ali, puno važniji je njegov lustracijsko-registarski koncept, posebno registar izdajnika koji je lansirao. Riječ je o projektu prvotno podržanom od strane HDZ-a i Karamarka, projektu koji je prijetnja temeljnim demokratskim zasadama društva i ljudskim pravima. A za predsjednicu Grabar-Kitarović ni ex-ministar ni projekt registra izdajica nije bio vrijedan osvrta. Opet muk.

Neodgovorno je da zemlja pred financijskim kolapsom i s gomilom problema više od tri mjeseca praktično nema Vladu. Ova, jedva sklepana s konca i konopca (čast iznimkama), rezultat je do sada neviđenog pregovaranja punog prevrata, ucjena, prevara, okretanja kaputa, podvala, foto-sačekuša, navodnih prijetnji i špijuniranja. Od kad je izabrana, kao da ne postoji

Tu je i ministar kulture Hasanbegović. Čovjek čija je veza s kulturom potpuna nepoznanica. Ali čija je veza s kulturnom i političkom revolucijom, onom (pre)desnom, koja zatire pluralizam, revidira povijest, koja je ustašofilska, potpuno neupitna. Ni o toj činjenici predsjednici Grabar-Kitarović nije vrijedno izjasniti se. Muk.

Želim znati što predsjednica moje države misli o očitoj destabilizaciji države, o ustašofilskim stavovima ministra, o registru izdajica, o činjenici da Vlada ne funkcionira. I nisam jedini. Ali novinare kao da to ne zanima. Mediji koji su spremni istraživati i ispitivati (potpuno ispravno) sve i sva, pa i potpuno irelevantne fenomene, ne inzistiraju na odgovoru Predsjednice na sva ova prevažna pitanja. Gdje li je obećana odlučnost, lupanje šakom o Vladin stol, koncept najbogatije države na svijetu…!?

Musaka

Ali osim reda šutnje tu je i red čudnih odluka s Pantovčaka, prava musaka! Da nije bilo iznuđenog Šeksovog priznanja intervencije za pomilovanje osobe s kojom je bio povezan, sam slučaj ne bi izazvao posebnu pozornost. Riječ je o slučaju koji svojim karakteristikama jest u krugu onih u kojima se možda može dati pomilovanje. Ali iznuđeno je priznanje bilo tu da taj slučaj, poput magle, zastre druga dva pomilovanja, moralno neprihvatljiva, u kojoj su pomilovane osobe povezane s financiranjem HDZ-a i same Predsjednice, a bile su osuđene za djela za koja, barem prema dosadašnjim standardima, pomilovanje nikako ne bi moglo doći u obzir.

Odluka Predsjednice je formalno u skladu s Ustavom i Zakonom, da li i s moralom, da li i s pravilima o sprečavanju sukoba interesa? Raspuštanje povjerenstva, nakon tjeranja Šeksa, dimna je zavjesa i pokušaj prebacivanja odgovornosti s Predsjednice na njenog savjetnika i povjerenstvo, neuspio pokušaj zastiranja druga dva, vrlo problematična pomilovanja.

Želim znati što predsjednica moje države misli o očitoj destabilizaciji države, o ustašofilskim stavovima ministra, o registru izdajica, o činjenici da Vlada ne funkcionira. I nisam jedini. Ali, novinare kao da to ne zanima. Mediji koji su spremni istraživati i ispitivati (potpuno ispravno) sve i sva, pa i potpuno irelevantne fenomene, ne inzistiraju na odgovoru Predsjednice na sva ova prevažna pitanja. Gdje li je obećana odlučnost, lupanje šakom o Vladin stol, koncept najbogatije države na svijetu…!?

A onda, SOA case! Pedsjednica potpisala razrješnicu šefu SOA-e Lozančiću jer je nije upozorio da je ”uletjela” u mjere tajnog nadzora određene prema Zdravku Mamiću. Koletaralna žrtva je i šef UVNS Panenić jer, kao, nije dobro obavljao nadzor SOA-e.

Koliko god izgledalo da Predsjednica razrješnicama ojačava svoju političku moć, istina je sasvim suprotna. Predsjednica je u javnosti otvorila za sebe niz vrlo neugodnih pitanja.

Prvo, što predsjednica države ima komunicirati s likovima protiv kojih je, svi to znaju – morala bi i Predsjednica – u tijeku postupak zbog vrlo ozbiljnih kaznenih djela? I što se uopće čudi da je ”uletjela” u mjere kad ima takvo društvo?

Pa se prisjetili mediji i svih onih mračnih i problematičnih (ideološki, nekih i pravno) likova koji su se šepurili na njenoj inauguraciji. Bujanec, Merčep, Šeparović, Tomac…. Kakvog li društva!?

Drugo, je li uopće Lozančić trebao upozoravati Predsjednicu na mjere, jesu li to uopće mjere SOA-e ili pravosuđa? I što sa svim tim imaju Panenić i UVNS koji nisu znali ni mogli znati je li Predsjednica ”uletjela” u mjere ili nije?

I konačno, što uopće znači komad papira na koji je Predsjednica napisala i potpisala otkaz Lozančiću, drugi i Paneniću? On je ništa, kao i onaj Panenićev. Rješenje o razrješenju čelnika službi pravno postoji tek ako su na njemu dva potpisa, predsjedničin i premijerov. Ovako, to su dva lista papira koji su uvredljivi i ponižavajući pritisak na premijera. Oni su dio plana, ne samo Predsjednice nego primarno HDZ-a da na brzinu osvoji ključna mjesta u obavještajnoj zajednici i preduhitri Most koji s pravom ne želi svemoć HDZ-a u sigurnosnom sustavu.

I konačno, što uopće znači komad papira na koji je Predsjednica napisala i potpisala otkaz Lozančiću, drugi i Paneniću? On je ništa, kao i onaj Panenićev. Rješenje o razrješenju čelnika službi pravno postoji tek ako su na njemu dva potpisa, predsjedničin i premijerov. Ovako, to su dva lista papira koji su uvredljivi i ponižavajući pritisak na premijera. Oni su dio plana, ne samo Predsjednice nego primarno HDZ-a da na brzinu osvoji ključna mjesta u obavještajnoj zajednici i preduhitri Most koji s pravom ne želi svemoć HDZ-a u sigurnosnom sustavu

Predsjednica u ovoj predstavi nema solističku dionocu. Dirigent ipak nije na Pantovčaku, već na Trgu žrtava fašizma, a nastupa cijeli zbor koordiniranih šarafića stranačkog stroja. HDZ je do sada puno puta zloupotrijebio sigurnosni sustav, a danas pokazuje previše strasti za raspirivanjem ideoloških sukoba i obračunu s neistomišljenicima da im je zaista opasno u ruke dati igračku – oružje koje toliko želi. Mogao bi zapucati nasumce, bez opravdanog razloga, ubiti ne samo nevine pojedince nego i demokratsku dušu hrvatskog društva.

Oh, Happy Day!?

I konačno, Most. U početku simpatičan zbog reformi koje je zagovarao, kasnije vrlo nesimpatičan zbog načina kako je pregovarao o Vladi, opet počinje sličiti na good guy. Njegovi ministri, suprotno HDZ-u, ne samo da zagovaraju neke od reformi koje su obećavane već se suprotstavlja idejama HDZ-a da krene u institucionalizirane ideološke obračune i da osvoji toliko željene instrumente represivne vlasti koje bi pritom koristio.

Ali, veliko je pitanje hoće li Most, poput one sjajne časne sestre iz popularnog filma Sister Act, koja je učinila da neusklađeni zbor zapjeva strasno, optimistično i zanosno, imati snage da raštimanu vladajuću koaliciju učini skladnim i uspješnim orkestrom. Jer HDZ, opterećen ideološkom osvetnički-revizionističkom misijom, to ne može.

Ako se to dogodi, svi ćemo zapjevati tog dana Oh, Happy Day !

© Autograf.hr i Ivo Josipović