To biva obično predvečer u danima pred izbore. Razmišljam, a u tome nisam jedini, kako su političari niža ljudska vrsta nedostojna poštovanja. U tome me ne ometa ni činjenica da i sam spadam u tu kategoriju. Kako je došlo do tog paradoksa?

Kad oni koje biramo jer mislimo da su najbolji dobiju naš glas, odjednom se pretvore u intelektualno prosječne, a moralno problematične, uhljebe, oportuniste, sklone odlasku na proštenja, Alku, filmske festivale i slikanju za modne časopise. Rade sve, ali ne i ono što im je poziv. Politika je poziv, a ne zaposlenje.

No osjećaj je krajnje nelagodan i ne pomaže ni to da su premise za zaključak o zlu političara nedokazive, da sam upoznao i bolje i gore od njih, da nisu svi isti, da su optužbe često predrasude, da su loši oni koje želimo smijeniti (i da su ”naši“ bolji), da se etikete lako lijepe, a teško skidaju. Da ljudi vole glasine te da obožavaju skandale i ogovaranja. U stvarnom životu istina je ono što ljudi misle. Istina je da je politika prezrena djelatnost koje se mudri ljudi klone.

To biva obično predvečer u danima pred izbore. Razmišljam, a u tome nisam jedini, kako su političari niža ljudska vrsta nedostojna poštovanja. U tome me ne ometa ni činjenica da i sam spadam u tu kategoriju

Danas mi se čini da je to zato što zlatousti političari olako daju obećanja, najavljuju sretne dane i sedam bogatih godina, iako ta obećanja nemaju realni temelj.

Nekad za njih nema mogućnosti ni novca, a obavezno ih prati izostanak prave namjere da se nešto učini i volja da se obećano izvrši, najavljeno provede. Političari, i vlast općenito, žive od toga da im ljudi vjeruju. Samo nacrt na papiru je da građani biraju između predloženih programa, između programa stranaka i koalicija, a da onda izabrani nastoje postići što su obećali. Zato su vjerodostojni, zato je vlast legitimna.

Ako pak to ne rade, građani gube povjerenje u vlast, vlast gubi podršku i legitimnost i zbog neodržanih obećanja gubi izbore. U stvarnosti je malo složenije.

Prve godine vlast ”uči” (kao da je to uvijek teško!) da su obećanja pretjerana, a da su prethodnici ostavili previše nerješivih problema i svojih nesposobnih kadrova. U sljedeće dvije godine podrška pada, skandali i promašaji se gomilaju, zgodne dosjetke postaju izlizani gafovi (”neka institucije rade svoj posao”), ali čekaju se budući izbori. Reforme se odgađaju za bolje dane, bavimo se olimpijadama, svjetskim prvenstvima. Pišu se strategije i akcijski planovi. Nabavlja novi vozni park i namještaj iako o tome nije bilo ni riječi i predizbornim programima.

I onda dolazi zadnja godina mandata. Političari vole tu godinu. Političari vole izbore. Tada se bave onim što znaju: davanjem obećanja. Obećanja. Obećati nešto pred izbore, bilo što zgodno i poželjno, vrijedi bez obzira na ishod izbora. Najbolje je obećati ono što je glasačima važno, ali ne i reći koliko to košta, tko će platiti. Takvo obećanje će ”predstavljati noćnu moru za vlast”, koja mora smisliti nešto atraktivnije i bolje, te nastaje licitacija do nemogućeg.

Što se tiče predlagača, za njega je dobar svaki rezultat izbora. Ako pobijedi, brzo će se obećanja zaboraviti i naći važan objektivni, ekonomski ili pravni razlog da se obećanje razvodni.

Omiljena zabava vlasti u Hrvatskoj je zaduživanje u predizbornoj godini. Narod je sretan kad novca ima, a kredite će vraćati neka buduća vlast kojoj izgovor da nije kriva za dug neće pomoći. Lukavi su političari i dođe mi da kažem: Glasujte za onoga tko najmanje obećava, najmanje će vas razočarati

Pred izbore političari obećaju da će riješiti problem stanara u nacionaliziranim stanovima, a nakon izbora sa žaljenjem kažu da se to ne može radi odluke Ustavnog suda.

Sjećam se jedne ozbiljne stranke koja je obećavala izgradnju tunela između otoka i njihovo povezivanje. Ta ista je, vidjevši da gubi izbore, potpisala sjajne kolektivne ugovore bez pokrića, na brzinu zaposlila službenike na neodređeno vrijeme i digla plaće znajući da će se s time baviti nasljednici, a ne oni.

Omiljena zabava vlasti u Hrvatskoj je zaduživanje u predizbornoj godini. Narod je sretan kad novca ima, a kredite će vraćati neka buduća vlast kojoj izgovor da nije kriva za dug neće pomoći. Lukavi su političari i dođe mi da kažem: Glasujte za onoga tko najmanje obećava, najmanje će vas razočarati.

Ako pak vlast izbore izgubi, željela je najbolje, obećala dobro i ostaje moralni pobjednik. Omiljena situacija za političare je davati obećanja koja ne moraju izvršiti. Oni kojima su obećanja dana zadovoljni su jer misle da su ozbiljna. Dok je u oporbi, političar je stručnjak za jednostavno rješavanje problema i ne razumije zašto se dobre stvari ne rade kad su jednostavne i poželjne. Čudi se čudom. Maše rukama i namješta prikladan izraz lica. Pita zašto se sprečavaju dobra rješenja. Kako kaže Chesterton: ”Kad nije na vlasti, političar tvrdi da je sve jednostavno, a kad je svemoćan tvrdi da je nemoguće”.

Dok se radi o čavrljanju i zabavi, šarmiranju društva, nisam protiv maštovitih ideja. Pa i u politici volim vizionare i utopiste više od namćora i uvijek bijesnih ljudi za koje ništa nije dobro, koji politiku srozavaju na razinu nogometnog navijanja. No političare uvijek treba upozoravati na to da riječ obvezuje, da je obećanje dio sporazuma birača i vlasti. Obećanja treba izvršiti. Inače nema povjerenja i dobre vlasti, nema vjerodostojnosti i legitimiteta.

Političari vole izbore. Tada se ne bave onim što znaju: davanjem obećanja. Obećanja. Obećati nešto pred izbore, bilo što zgodno i poželjno, vrijedi bez obzira na ishod izbora. Najbolje je obećati ono što je glasačima važno, ali ne i reći koliko to košta, tko će platiti

Ovih dana pojavio se prijedlog rješavanja dužničke krize u Hrvatskoj. Zadovoljan sam i optimističan, podržavam Vladu. Čitam detalje prijedloga o rješenju problema dužnika koji imaju kredite u švicarskim francima. Iako moj dug nije više strašan, sretan sam i preračunavam koliko će mi ostati više novca. Zaboravljam da sam si obećao da nikad više neću dizati kredite. Otpisat će mi glavnicu. Banke će trpjeti gubitak. Država će im kompenzirati dio gubitka. Tko to ne bi poželio. Tko se usudi biti protiv?

Kroz mjesec dana će se raspustiti Sabor, dakle neće se stići donijeti zakon. Ako to i uspije, a banke su pokazale vještinu u sudskim postupcima, pa čak i to da kada izgube ostaju u stvarno jačem položaju. Što ako Ustavni sud nađe neku postupovnu ili sadržajnu pogrešku? A sve se to još može odužiti, a u međuvremenu rate stižu, otplate teku. Uostalom, i ovaj prijedlog zahtijeva više mjeseci za realizaciju.

Prijedlog je obećanje za koje se traži moj glas na izborima, moje povjerenje. Ako se prijedlozi i pojave u proceduri, čak usvoji zakon, trebat će vremena da se donesu nužni popratni akti, upute i uredbe. Nova vlada će imati stotine izgovora, no izbori će biti gotovi. Ovo je baš prikladan trenutak. Ostat će dojam da se pokušalo, pa ako ne uspije – nikom ništa. Za političare vrijedi poučak: nitko ti ne može toliko dati koliko ti ja mogu obećati.

Jesam li neopravdano sumnjičav? Imam razloga. Nije prošlo ni dva mjeseca kada smo, zajedno s udrugom Franak, predložili zakon koji bi riješio problem. Vladajuća većina je naš prijedlog i slične prijedloge ne samo ignorirala, već odbila, te je trebalo puno napora da se on uopće stavi na dnevni red. Mi smo tražili hitni postupak, ali je vodstvo Sabora mirno odložilo raspravu. Ako su znali za datum izbora u studenom, to su mogli napraviti sa smiješkom, ali i znanjem da će sve odgoditi dok ne stigne njihov predizborni prijedlog.

Nisam zavidan, podržat ću bolji prijedlog, ali, zaboga, što su čekali? Zadnje mjesece mandata? Kalkulacija je jasna: ako pobijedi HDZ, imat će problem s bankama, njihovim osporavanjem, sudskim i medijskim. Ako pobijedi SDP, dobro se htjelo, ali se uvijek može reći da se ne može. Kada se sve to desi, više se nitko neće sjetiti ranijih pokušaja i namjera

Nisam pravedan, ali rađa mi se sumnja da su znali kada će izbori i da će se Sabor raspustiti prije rasprave o našem prijedlogu. Slaba nam je utjeha da smo time Vladu prisilili da predloži više, brže, jer što ako je to samo obećanje koje se može zanemariti?

Nisam zavidan, podržat ću bolji prijedlog, ali, zaboga, što su čekali? Zadnje mjesece mandata? Kalkulacija je jasna: ako pobijedi HDZ, imat će problem s bankama, njihovim osporavanjem, sudskim i medijskim. Ako pobijedi SDP, dobro se htjelo, ali se uvijek može reći da se ne može. Kada se sve to desi, više se nitko neće sjetiti ranijih pokušaja i namjera.

Možda je moja sumnja pretjerana, ali naglašavam rečenicu: Pazite, prijedlog vas i u tekstu i u namjeri obvezuje. Nisam skeptičan, već želim što čvršće obećanje. Obećanja obvezuju vlast. Inače su prevara. Ako se ne drže obećanja, političari gube poštovanje.