Kupnja društvenog mira glavna je strategija hrvatske politike. Kada su na vlasti, političke elite, da bi tamo ostale, žele stvoriti dojam napretka i obilja, mira i stabilnosti. Budući da je gospodarstvo iscrpljeno i slabo, a stvarnog posla i ekonomske podloge obilja nema, nema druge no posuđivati.

Posuđivati za državnu potrošnju, posuđivati za investicije, posuđivati za plaće i mirovine. Iako se posuđuje s raznim opravdanjima i svrhama, svrha je jedna – održati dojam uspješne vlasti. Zato se posuđuje za infrastrukturu, a troši na plaće, posuđuje da se ne plate dospjeli krediti, posuđuje jer će to vraćati drugi, druga vlada, druga vlast.

To su zatvoreni krugovi u kojima spirala dolazi na sve višu razinu. Kada se počne zaduživati, a da se dug ne smanjuje, povratka nema. Počinje ovisnost o stalnom dotoku sredstava koja se troše bez pokrića. Kao i kod ovisnosti o drogama, početak je jednostavan i lagan, no kada počnu apstinencijske krize, nikakva pravila ne vrijede.

Oni koji su pokušali nešto promijeniti postupno ostaju bez prijatelja i podrške, štoviše, uz objašnjenje da su si sami krivi i da se puno više može postići ritualnim pokoravanjima moćnijim, tihim dvorskim intrigama vlasti, zaplotnjačkom ogovaranjem i hipokrizijom. Treba čekati trenutak općeg otpora protiv nekog i pridružiti se bijesnoj masi koja i ne želi promjene načina, već malo vlasti za sebe

Posljedice su neizbježne.

Država se počinje ponašati rasipno i neodgovorno. Troši se na ceremonije i rituale, što narod voli, a i tko bi branio da se ljudi raduju. Slavlja sa sportskim, umjetničkim, tradicionalnim i religijskim povodima časovito prikrivaju stvarno stanje.

Onako kako sirotinja razbacuje na skupa vjenčanja koja onda pamti, ali i plaća godinama, onako kako se troši na haljinu ili odijelo koje će se obući samo jednom, tako slavi i država – čak izmišlja svoje praznike.

Broj vojnika u ”tradicionalnim hrvatskim postrojbama”, zapravo kostimiranih volontera koji nose mačeve i kubure, uskoro će prerasti broj stvarnih vojnika. Takve postrojbe sasvim ozbiljno paradiraju, a vojska nema zrakoplove i podmornice. ”Ceremonije su izmišljene da sjaja daju blijedim djelima“ (Ceremony was but devised at first: To set a gloss on faint deeds, Shakespeare, ”Timon Atenjanin”).

Ne radi se o smiješnoj površnosti. Država sve više uzima da bi dala i preraspodijelila. Sve više se troši na prividno socijalne potrebe, ali se zapravo stvaraju neraskidive veze arbitrarnog, politički motiviranog odlučivanja, prešutni sporazum vlasti i birača koji računaju na osobnu korist, pa ne pitaju tko i zašto vlada.

Pravi motiv nije zapošljavanje, spašavanje stečajeva ili strateških tvrtki, već politička moć, stvaranje klijentelističkih grupa, čak slojeva.

Pravi interes je arbitriranje i stvaranje ovisnosti o tražitelju (riječ ”potrebiti” ovdje bi odgovarala), a sve se to sjajno opravdava državnim, nacionalnim, revolucionarnim ili razvojnim argumentima. Ispod te sjajne fasade nastaje sustav u kojem vladaju vođe, autoriteti, pokrovitelji, bosovi ili kumovi. Odlučuje se u sjeni i iza scene.

Institucije postoje kao kulise, često bez sadržaja i moći i kao neizbježna forma modernog društva. Od vlade su moćniji zatvoreni klubovi i počasne lože. Zavičajne skupine ne bave se folklorom, nego miješaju moć i novac.

Država sve više uzima da bi dala i preraspodijelila. Sve više se troši na prividno socijalne potrebe, ali se zapravo stvaraju neraskidive veze arbitrarnog, politički motiviranog odlučivanja, prešutni sporazum vlasti i birača koji računaju na osobnu korist, pa ne pitaju tko i zašto vlada. Pravi motiv nije zapošljavanje, spašavanje stečajeva ili strateških tvrtki, već politička moć, stvaranje klijentelističkih grupa, čak slojeva

Država stvara službe koje bi morale slušati legitimnu vlast, ali njihova moć je sjena, izmiču nadzoru i brinu za vlastiti politički interes. Takve službe ne rade u kabinetu, već na ručku gdje okupljaju klike i klanove, te pletu mreže poslovnih interesa, političkog utjecaja i medijskih sponzora. Zakoni su forma (a ”Žuja je zakon”!). Postoje pravila za sve i izuzeci kad ih treba. Važno je imati svog čovjeka na pravom mjestu, a ne imati pravo i tražiti pravdu.

Jednom stvoren, taj sistem je društvena struktura koju je teško razoriti. On je model vlasti i instrument vladanja, poredak uloga u koje ulaze uvijek novi ljudi, ali ne mijenjaju sistem; njemu se prilagode i koriste ga za vlastite ciljeve i probitak. On postaje objektivno nezaobilazan. Jednom kada se potpuno razvije, stvoren je oblik odnosa vlasti koji je praktično nesalomljiv.

Često se misli da se promjene mogu postići time da se izaberu bolji i pošteni ljudi. Zato je često razočaranje kad se ustanovi da i najbolji pokleknu, prilagode se i postanu isti kao njihovi prethodnici.

Ljude drži nada da će jedanput uspjeti i da će se pojaviti pravi proroci koji ne odustaju od svojih obećanja. U međuvremenu se čudimo da nikako nema takvih heroja i da ljudi koje smo poznavali i smatrali poštenima i normalnima postaju oholi, glume srdačnost, a zapravo tonu u komfor svojih uloga u tom izopačenom sistemu.

Vlast kvari.

Vlast je kušnja.

U aureoli vlasti ljudi pokazuju svoju ćud, često baš one osobine koje su inače neprimjetne. Ne radi se, međutim, o individualnoj slabosti, već grijehu struktura, sistemu. Radi se o sistemu koji ne opisuju ni zakoni, ni mediji, koji se ne vidi u detaljima svakodnevice, a njegovu pravu prirodu otkrivamo u povremenim skandalima koje javnost brzo zaboravlja.

Ponekad se sistem poljulja kad ne prepozna svoje granice, poželi izaći na svjetlo. To je situacija u kojoj se mnogi dobri i dobronamjerni ljudi ohrabre i pruže otpor. No njihov otpor sistemu postaje borba usamljenog pojedinca kojem svi okreću leđa. Ne iz pukog straha, već izostanka navike da se do kraja i uz sve konzekvence drže svog osjećaja pravde.

Možda prestrogo sudim. Stvari se postupno i vremenom popravljaju. No u trenucima pred izbornu euforiju kada se daju velika obećanja i priča o budućim projektima, povećanju plaća, mirovina i dodataka, naša ovisnost o sistemu arbitrarne preraspodjele i neprekidnog zaduživanja postaje još jasnija. Obećava se boljitak grupi po grupi, no zapravo se kupuju glasovi i šutnja

Kolebljivci dobivaju opravdanje za svoju šutnju i oportunizam tvrdeći da još nije vrijeme, da drugi šute, da zapravo svi šute i uživaju u mrvicama vlasti koje dobiju. Kaže se i da se ništa ne da mijenjati, a to je proročanstvo koje se samo ispunjava (self-fulfilling prophecy). Sve dobiva oblik neizbježne sudbine i volje bogova, što je sjajno opravdanje za nedjelo ljudi.

Rijetki priznaju svoj vlastiti grijeh.

Riječima jednog dužnosnika čiju je ideju reformi ismijao njegov nadređeni: ”Što sam mogao – ili dati ostavku ili šutjeti. Ja sam odlučio da ne dam ostavku!”

A oni koji su pokušali nešto promijeniti postupno ostaju bez prijatelja i podrške, štoviše, uz objašnjenje da su si sami krivi i da se puno više može postići ritualnim pokoravanjima moćnijim, tihim dvorskim intrigama vlasti, zaplotnjačkom ogovaranjem i hipokrizijom. Treba čekati trenutak općeg otpora protiv nekog i pridružiti se bijesnoj masi koja i ne želi promjene načina, već malo vlasti za sebe.

Na kraju mandata ne vježba se strogost, skromnost i štednja. Dugove će, u slučaju gubitka vlasti, vraćati neka nova vlast. Sredstva se shvaćaju kao mana, dar koji nema cijenu, jer sredstva treba što prije potrošiti.

Sasvim se to jasno vidi u opsesiji o europskim sredstvima. Svaka općina i grad, županija i komunalno poduzeće, država u cjelini pričaju o europskim sredstvima koja su dobili, koja traže, koja će dobiti. Nema načelnika, župana, ministra ili potpredsjednika koji drži do sebe a da se ne želi spomenuti da mu na srcu leži europska politika, a proračun poboljšavaju sredstva europskih fondova.

U svakom području ekonomije i društva spominje se ta ista formula. Stvara se dojam da se radi o besplatnim i nepovratnim sredstvima koja će Europa dati jer nagrađuje naše članstvo.

Vlada se hvali tim brojevima, licitira iznosima, a potpredsjednik Vlade s osmijehom najavljuje i bolje dane. Oporba pak navodi kako su drugi u tome bolji, a mi nevješti kao sramežljivi trgovci ili prosjaci: treba tražiti više i glasnije.

U svakom području ekonomije i društva spominje se ta ista formula. Stvara se dojam da se radi o besplatnim i nepovratnim sredstvima koja će Europa dati jer nagrađuje naše članstvo. Vlada se hvali tim brojevima, licitira iznosima, a potpredsjednik Vlade s osmijehom najavljuje i bolje dane. Oporba pak navodi kako su drugi u tome bolji, a mi nevješti kao sramežljivi trgovci ili prosjaci: treba tražiti više i glasnije. Istina je malo složenija

Istina je malo složenija. To su europska sredstva koja se ulažu prema europskim prioritetima i interesima. Služe pokretanju europske, a ne samo hrvatske ekonomije. Zar se više nitko ne sjeća kako su velika sredstva bila od male pomoći za nerazvijene republike u Jugoslaviji, kako su nastajale nepotrebne investicije i skupa infrastruktura.

Možda prestrogo sudim.

Stvari se postupno i vremenom popravljaju. No u trenucima pred izbornu euforiju kada se daju velika obećanja i priča o budućim projektima, povećanju plaća, mirovina i dodataka, naša ovisnost o sistemu arbitrarne preraspodjele i neprekidnog zaduživanja postaje još jasnija. Obećava se boljitak grupi po grupi, no zapravo se kupuju glasovi i šutnja.

Politika je kupnja i prodaja. Jedno je kupnja socijalnog mira i šutnje, a drugo prodaja magle. Obično to ide zajedno.