Priznajem da sam volio gledati filmove o Bondu. James Bondu. Pustolovine, malo jurnjave i egzotična mjesta. Dekorativne suradnice i luksuzni automobili. Sviđala mi se i povremena pucnjava iz svih oružja. Zanimljiva profesija.

U stvarnosti vjerojatno nije tako. Kontroliraju se računi i slipovi kartica, pišu se izvješća sa službenog puta i prilažu ”ukrcajne propusnice”. Vrijedne analitičarke muče se dijetama, a vješti tehničari ne izmišljaju oružja, već mijenjaju ulje na automobilu. Za obrazovanje se ne pita, važna je diskretna lojalnost šefu, a ne humanistička širina.

Primjećujem da upadam u predrasude o hrvatskim špijunima.

Kod nas taj posao nije tako glamurozan, ali je manje i birokratskih pravila i nadzora. Troškovi se slabo nadziru, pa povremeno izbijaju skandali. Državna revizija ne zalazi na traj teren na kojem i anđeli hodaju na prstima. Ne zamaramo se formalnostima diploma i ispita, postupaka zapošljavanja.

Čitao sam ovoga ljeta memoare Josipa Manolića, nestora špijunske djelatnosti u našim krajevima. Dobar dio teksta tiče se djelovanja tajnih službi, i naših i stranih, te autor drži općepoznatim, notornim da one kreiraju politiku. Ne mogu se oteti dojmu da su mnoge afere – a svjedoči čovjek koji to nedvojbeno zna najbolje – zapravo rad takvih službi

Naši špijuni bave se kavanskom politikom, dovitljivo lansiraju skandale i servisiraju političke intrige i urote. Uvijek se nađe nešto što uz malo napora i medijske dorade od ozbiljnog čovjeka napravi tragičnu ili smiješnu kreaturu. Nije rijetko da se posao dogovara uz jelo i piće. Pušenje nije zabranjeno, a karta se briškula. Pa ni to nije nezanimljivo.

No moja tema nisu sitne spletke, glasine i ogovaranja. Ono što se u izborno vrijeme vidi je veza obavještajaca, medija i politike. Iako u ustavnopravnoj literaturi piše da su izbori nadmetanje političkih programa i ličnosti, u predizbornoj Hrvatskoj nije tako.

Čitao sam ovoga ljeta memoare Josipa Manolića, nestora špijunske djelatnosti u našim krajevima. Dobar dio teksta tiče se djelovanja tajnih službi, i naših i stranih, te autor drži općepoznatim, notornim da one kreiraju politiku. Ne mogu se oteti dojmu da su mnoge afere – a svjedoči čovjek koji to nedvojbeno zna najbolje – zapravo rad takvih službi.

Mene nisu impresionirale priče i aluzije na duboku infiltraciju vojnih i policijskih agenata u mnoge sfere i institucije života, već kako tek sada doznajemo tko ih je pokretao i s kojom namjerom. Lakoća kojom takva uplitanja općenito smatra očitom i prihvaćenom istinom mene zebe oko srca. No, kako se ta zaplotnjačka aktivnost pretvori u materijalnu snagu? Najlakše zloupotrebom medija: ne više samo novina već bezbroj opskurnih portala i mreža.

Drag mi je izraz ”istraživačko novinarstvo”. Nisam skrivao divljenje prema tim ljudima. Novinari, ponekad prikrivenih identiteta, pa čak i maskirani, ulaze u šutnjom zaštićena područja poduzetništva, sporta i zabave, javnih službi. Otkrivaju podatke, objavljuju skandale, dokumentiraju društvenu hipokriziju i izazivaju zgražanje nas naivnih građana koji ne bismo ni znali koliko nas varaju i lažu.

Korištenje policijskih i tajnih službi ili čak šire – državnog represivnog aparata – u političkim obračunima nije samo pitanje morala, korektnosti i poštenog natjecanja. Prije svega je to pitanje poštivanja zakonitosti i nadležnosti tih institucija. One nisu nastale da budu pomoć u intrigama. Tajne službe ne zovu se tajne jer sudjeluju u zakulisnim spletkama, već zbog toga što njihove informacije nisu dostupne svima, štite državu, a ne vlast, traže mudrost samoograničenja moći i poštivanja rizika pogreške i zloupotrebe. Tu prestaje šala

Smisao tog novinarstva je istina. Takvo novinarstvo nije lak posao. Treba dokumentirati činjenice, čuti razna mišljenja i suprotstavljene strane. Ali ima i nešto naizgled slično – obavještajno novinarstvo. Tu su novinari sporedni, a istina nevažna. Potrebno je samo stvoriti odgovarajuću priču ili dokument te imati načina da se to diskretno podvali novinarima i publici željnoj afirmacije i zabave. Kako primijetiti razliku?

Korištenje policijskih i tajnih službi ili čak šire – državnog represivnog aparata – u političkim obračunima nije samo pitanje morala, korektnosti i poštenog natjecanja. Prije svega je to pitanje poštivanja zakonitosti i nadležnosti tih institucija. One nisu nastale da budu pomoć u intrigama. Tajne službe ne zovu se tajne jer sudjeluju u zakulisnim spletkama, već zbog toga što njihove informacije nisu dostupne svima, štite državu, a ne vlast, traže mudrost samoograničenja moći i poštivanja rizika pogreške i zloupotrebe.

Tu prestaje šala. Za odabranu žrtvu biti na meti takvih postupaka izaziva grozu. Poricanje ne koristi, dokaza nema, a svjedoci nisu neutralni. Dovoljna je glasina koju mogu izmisliti, a ako to ne uspije, nije teško napisati i poneki prikladni dokument.

No nije taj psihološki rat najgore. Najgore kod instrumentalizacije policijskih i tajnih službi je da one izmiču nadzoru i ne rade posao zbog kojeg su osnovane. Čak se zaobilaze i one koje se samo teorijski nadziru (odbori i građanski nadzor), a koriste one koje nadzire samo vlada. Više se ne zna i ne može razlikovati istina i laž. Nema pravnog lijeka ni zaštite.

Javnost, osobito mladi ljudi, fascinirana je zavjerama i tajnim društvima. Iluminati, masoni, Trilaterala za njih su fascinantni primjeri. Rituali i mistika, romantičnost kojom se to sve prožima zadovoljavaju potrebu za uzbuđenjem. Hrvatska vjeruje u čuda, stigme i zavjere. Tlo je plodno, samo treba posijati sjeme sumnje.

Zašto i kako baš u posljednjoj godini mandata uvijek izbiju afere prisluškivanja, tajnih računa i kodnih imena. Mene to zbunjuje, jer što je istina i gdje su granice našeg slijepog povjerenja u neutralnost države i njenih službi? Uz sav rizik da se to pripiše Marxu dolazim na pomisao da je država instrument u rukama vladajućih klika

Iako sam želio da tekst bude ležeran i ne izaziva zabrinutost, mnogi detalji slažu se u jedinstvenu sliku. Kod nas bivši čelnici tajnih službi ne odlaze u tihu mirovinu. Postaju vođe i organizatori političkih stranaka, analitičari i vlasnici tvrtki za savjetovanja, vode medije ili čak završe u sudu ili pred sudom. Tako navike, saznanja i tehnologiju rada prenose na nova područja politike.

U toj zbrci proturječnih tvrdnji jedini izlaz i kriterij procjene je pitanje: Qui bono, to jest tko ima koristi i tko ima motiva za to da fabricira, pusti i tumači izvješća i provjere takvih službi.

Stvarno, zašto i kako baš u posljednjoj godini mandata uvijek izbiju afere prisluškivanja, tajnih računa i kodnih imena. Mene to zbunjuje, jer što je istina i gdje su granice našeg slijepog povjerenja u neutralnost države i njenih službi? Uz sav rizik da se to pripiše Marxu dolazim na pomisao da je država instrument u rukama vladajućih klika.