Jedan moj prijatelj iznio je zanimljivu tezu. Tvrdi da je ludost sastavni dio politike i da pravi vođa treba biti bar malo zaražen nekom duševnom bolešću. Tvrdi da pravi lider uvijek u sebi nosi zrnce paranoje. Takav čovjek uvijek oko sebe vidi zavjere, sumnja i u najbolje prijatelje, oprezan je i prema odanim obožavateljima. Kao takav voli, ali je otporan na laskanje, ne vjeruje izrazima obožavanja. Ne vjeruje nikome.

Može biti bezobziran i nikad nema grižnju savjesti. U odnosu na svoje dobroćudne protivnike on ima osobinu koja je evolucijska prednost u opstanku najspremnijih za politiku. A ako sve to prati i sadističko uživanje u strahu podređenih koji nikad ne znaju što sprema i misli, te neizbježna gluma velikodušnosti i prijateljstva, u politici mu nitko nije ravan.

Takvi ljudi sretni su kad nekoga unište, spreme podvalu i ne daju do znanja kakvo zlo spremaju. Čude se i zgražaju nad izmišljenim klevetama, a zapravo su ih sami pustili. Zgražaju se nad nemoralom i padom etike i ideala, a sami to koriste i kad su sami, ponose se svojom zloćom.

Složena i izazovna teorija ljudske destruktivnosti (E. Fromm, K. Lorenz) stvorena je na pretpostavci da je ljudska sklonost uništenju naša evolutivna prednost, a da je nekrofilska destrukcija tek ekstremni oblik, posebno vidljiv kod ljudi koji imaju moć (Hitler, Staljin).

U raspravi sa svojim prijateljem gubim kada dođemo do glavnih likova naše političke scene. Kako reći da imaju samo sitne karakterne mane kada su obijesni i bahati, uvredljivi i zavidni, egocentrični i vulgarni. Svoje mane ne skrivaju, misle da se i drugi poput njih kunu u svoje majke, prijete da će si odrezati ruku, skočiti kroz prozor. Vulgarni su i podsmješljivi prema svojim protivnicima, ljute se kad im se uzvrati istom mjerom. Izazivaju i ponašaju se poput obijesnih mladića koji sve mjere dužinom svog seksualnog alata

Ja u našoj raspravi to vidim drukčije. Ljudi bi htjeli biti dobri i ponosni na svoju plemenitost, no okolnosti u politici, politička kultura, a ponekad i policijska država tjeraju ih u situacije u kojima pokazuju najgore strane svoje ličnosti.

No u raspravi sa svojim prijateljem gubim kada dođemo do glavnih likova naše političke scene. Kako reći da imaju samo sitne karakterne mane kada su obijesni i bahati, uvredljivi i zavidni, egocentrični i vulgarni.

Svoje mane ne skrivaju, misle da se i drugi poput njih kunu u svoje majke, prijete da će si odrezati ruku, skočiti kroz prozor. Vulgarni su i podsmješljivi prema svojim protivnicima, ljute se kad im se uzvrati istom mjerom. Izazivaju i ponašaju se poput obijesnih mladića koji sve mjere dužinom svog seksualnog alata.

Meni samo ostaje da skrušeno priznam da tu ima istine, da su bahatost i nepopularnost, neznanje i agresivno razbacivanje moći, svakodnevni nerad i lažna izborna mahnitost česti na političkoj sceni. No da su baš bolesni, to ja ne priznajem.

Društvo je bolesno i to stvara uvjete i za individualno isticanje ludosti kao vrline. Građani – a taj izraz koristimo kada mislimo na razumne i odgovorne ljude – ne preziru luđake, već im pronalaze nepostojeće vrline, pretvaraju to u mitove o radišnosti, dobroti i predanosti domovini.

Sjećam se ministra koji je svoje pomoćnike sazivao na sastanak u zoru i kolutajući očima prijetio onima koji kasne. Kako to nije osobito utjecalo na radni nemoral birokracije, ta se praksa ubrzo zaboravila.

Sjećam se jednog panegirika o hrvatskom zraku (a ranije i kantica s tim nazivom), no kemija ne poznaje hrvatski kisik, dušik i vodik niti hrvatsku smjesu tih plinova. Teško mi je smrad Jakuševca smatrati hrvatskim zrakom i ponositi se njime. A lupetanja o čistim vodama i moru?

Svaki općinski načelnik koji drži do sebe će lokalnu hranu, ljude i krajobraz proglašavati jedinstvenim i nenadmašnim, najljepšim na svijetu. U centru otoka Rave bojom je označen centar svijeta i namjernik koji sjedi na gromači i gleda stražnji zid jedne kuće ispred sebe vidi tu oznaku. Može se reći da su to simpatične ludorije i pretjerivanja, što je točno, ali ljudi to vole i time otvaraju prostora većim i smješnijim ludovanjima.

Meni samo ostaje da skrušeno priznam da tu ima istine, da su bahatost i nepopularnost, neznanje i agresivno razbacivanje moći, svakodnevni nerad i lažna izborna mahnitost česti na političkoj sceni. No da su baš bolesni, to ja ne priznajem. Društvo je bolesno i to stvara uvjete i za individualno isticanje ludosti kao vrline

U Saboru je najvažnije imati status ridikula jer, kao i dvorska luda, možeš reći teške riječi i gorke istine a da se nitko ne uvrijedi. Gosti u večernjim emisijama lokalnih televizija dolaze prije astroloških savjetovanja, prijenosa energije dodirom i liječenja viskom. Nerijetko se stekne dojam da su politički gosti i komentatori promašili emisiju i vrijeme te bljezgare o zavjerama i osvetama, infiltraciji terorista, izdajama, psuju nekršćanske običaje (a psovka je narodna sramota!), žele cenzurirati predstave i izložbe.

U primitivnim plemenima luđake su smatrali svetim ljudima, nisu ih dirali, već su mislili da oni vide neki paralelni svijet. I kod nas se stalno dižu proroci koji vide neki paralelni svijet, a mi ih shvaćamo ozbiljno ”jer ima tu nešto“.

Zar se ne sjećamo zabijanja barjaka na Romaniji, vjere u bogatstvo dijaspore, otkrića hrvatskih grbova u Iranu, stranke koja meditacijom spašava Hrvatsku, proglašavanje Majke Božje zaslužnom za pobjedu u Domovinskom ratu.

Kad kažemo da se radi o rijetkim ljudima, malom broju i da se ljudi takvim glupostima samo nasmiju, ne smatraju ih važnim i odmah ih zaborave – nismo razumjeli problem.

Kaže se i to da bezazlene šale i smijeh čine život, produžuju ga i olakšavaju svakodnevicu. Male ludosti i velike gluposti dolaze u istom pakovanju. Zbrojane, uz dodatak manijakalne strasti kakva karakterizira dinarski temperament, one prerastaju u karakterizaciju ludog naroda i izjavu jednog psihijatra, koji je trebao biti pacijent: ”Srbi su lud narod“. Samo dokazani hrvatski patriot to može reći i za svoj narod.

Isto je tako lako pomiješati ludost i hrabrost. Hrabrost je lišena računa o svom trenutnom interesu i prednost daje višim ciljevima i idealima. Naizgled je slična i ludost, no ona samo izražava ono što je trenutna misao u glavi i luđak govori ono što mu trenutno pada na pamet.

Ono što ih razlikuje je da hrabrost pretpostavlja razum, a ludost ga negira. Izvana gledano kao da razlike nema i publika rado pomiješa ludost i hrabrost. Ljudi misle da je hrabro ono što je glupo i skloni su i glupanu pripisati mudrost, samožrtvovanje. Razlika je i u tome da glupan brzo zaboravi što je mislio, pa ga samoljublje i nove misli vode sve dalje njegovim putem.

U individualnoj ludosti ima i sistema: te ne treba prodavati sedative i psihofarmake, te društvo se popravlja reformama, primjerom i obrazovanjem.

U Saboru je najvažnije imati status ridikula jer, kao i dvorska luda, možeš reći teške riječi i gorke istine a da se nitko ne uvrijedi. Gosti u večernjim emisijama lokalnih televizija dolaze prije astroloških savjetovanja, prijenosa energije dodirom i liječenja viskom. Nerijetko se stekne dojam da su politički gosti i komentatori promašili emisiju i vrijeme te bljezgare o zavjerama i osvetama, infiltraciji terorista, izdajama, psuju nekršćanske običaje (a psovka je narodna sramota!), žele cenzurirati predstave i izložbe

Uostalom, mali smo narod, pa preslikavamo ono što se događa oko nas. Vjerujem zakonima i držim da institucije trebaju raditi svoj posao. No, kako objasniti takvu masovnu pojavu – najviše ludosti kod onih koji bi trebali imati mudrosti? Možda se radi o tome da je ludost utočište mudrosti: ”I kao što ništa nije luđe od mudrosti u loše izabranom trenutku, isto tako ništa nije smješnije od naopake mudrosti. Naopako radi tko god ne zna da se prilagodi sadašnjem položaju i koristi prilikama i tko zaboravlja ono staro pravilo pri gozbama: ‘ili pij ili odlazi’ i traži da komedija više ne bude komedija.

Naprotiv, znak je prave pameti da ne želiš biti nadljudski mudar kad si već rođen kao čovjek, nego da s čitavim svijetom ili dragovoljno zatvaraš oči pred pogreškama ili se uljudno pretvaraš“ (Erazmo Roterdamski, ”Pohvala ludosti”).

Doista, ludost je bijeg od stvarnosti. U bolesnom društvu ludost je lijek, opravdanje za nečinjenje i nemoralnu prilagodbu. Bijeg u zablude, ludost i građanska pasivnost samo su oblici teškog podnošenja stvarnosti.

Možda zato ludost kod najmoćnijih i najmudrijih. Ne samo kod njih. Možda ludost i nije samo obilježje vođa, već prije njihovih podanika, evolutivna prednost malih ljudi. Samo se prave jer nije korisno biti pametan. A to ostavlja zrnce nade.