Rezultati izbora nisu iznenađenje. Za mene jesu, prevario sam se u procjeni osjećaja ljudi, pa iako sam osjećao da se narodu zgadila politika, nisam prepoznao koliko. Mnogi su glasovali bez razmišljanja, dali glas na veresiju, jer su vjerovali da nitko ne može biti gori od sadašnjih političara. Uostalom kad narod tako silno želi bolje (tipični odgovor na pitanje reportera je da očekujemo da će biti bolje), onda je novo dobro samo po sebi.

Prosječni čovjek u Hrvatskoj ne interesira se za politiku, ne voli političare i ne želi slušati njihove rasprave. To ga ne smeta da spekulira i raspravlja, da glasuje prema osjećaju i instinktu, jer želi dobre vijesti i nove proroke.

Ljudi osjećaju potrebu promjena, ljudi nisu glupi, nisu nezainteresirani, ljudi su razočarani. Mene najviše smeta baš to da se s time računa, glasače podcjenjuje i da im se na uvijek isti način serviraju predizborne fraze; malo rodoljublja, malo demagogije, puno mahanja zastavama, prigodne retorike.

Ljudi osjećaju potrebu promjena, ljudi nisu glupi, nisu nezainteresirani, ljudi su razočarani. Mene najviše smeta baš to da se s time računa, glasače podcjenjuje i da im se na uvijek isti način serviraju predizborne fraze; malo rodoljublja, malo demagogije, puno mahanja zastavama, prigodne retorike

Na plakate dolaze udešena lica i kandidati su u prvom planu. U spotovima u pozadini poznate melodije, a u prvom planu lica bez bora i sa svjetlom u očima. Na poleđini letka lokalnom puku dragi planovi izgradnje mosta, sportske dvorane i garaže. Pa dobro, ne baš garaže, ali bar potrebne ceste, groblja ili vrtići.

Radi upadanja u takvu rutinu izbornih ceremonija dvije najveće stranke su izgubile dio podrške, jer ljudi žele nova lica, ne na dnu lista, već u prvom planu. Kampanja je bila kratka i nesadržajna, pravi trijumf diletantizma i međusobnog imitiranja. Mnogi su osjećali da ih se želi uspavati, da je opet javna scena zagušena pojavom fantomskim stranaka, da ih istraživanja javnog mnijenja trebaju uvjeriti da izbora nema, da glasovanje nije i izbor.

I tako smo došli do rezultata izbora u kojima su neki izgubili, a nitko nije pobijedio, u kojima je nepredvidivi MOST dobio ulogu iznad njihove stvarne podrške i broja glasova koji su dobili.

I sada treba sastaviti vladu. Čitam da se govori o velikoj koaliciji: SDP, HDZ i MOST. U kampanji su me podsjećali da sam se zalagao za takvu koaliciju. Prijedlog je bio iznimno vješt politički manevar vođa MOST-a, ali to nije ono na što sam mislio.

Ja sam na umu imao potrebu nacionalnog konsenzusa oko nekih prioriteta i promjena koje zahtijevaju izmjenu Ustava (i dvotrećinsku većinu). Taj prijedlog mi više izgleda kao prijedlog kadrovskih rješenja koja bi mogla odgovarati svima. Danas se vidi da je to bio samo probni balon koji treba ispitati reakciju javnosti.

Čitam današnje prijedloge za pregovore (17. studeni 2015.). Prijedlog reformi u pravosuđu sadržajno odgovara Nacionalnoj strategiji reforme pravosuđa usvojene u Saboru velikom većinom prije dvije godine. Jedino se malo zamagljuje dinamika izvršenja pojedinih ciljeva.

Razgovaralo se i o ukidanju članarine za HGK i o izmjeni sustava poticaja. Ukinuli bi se ”parafiskalni nameti”. Izvršit će se revizija predstečajnih nagodbi.

Kakvi su to pregovori? Predstavnici SDP-a mogu mirno sve to odmah prihvatiti. To su nekad bili i njihovi prijedlozi. Sada kada za poreze i predstečajne nagodbe mogu kriviti Linića, a sebi pripisati njegove uspjehe. Lako je pristati na to. Izjavit će se da su pregovori bili konstruktivni i prijateljski i da se u velikoj mjeri svi slažu. Isto će biti i nakon sastanka s HDZ-om. U pregovorima, kao i u partiji karata, aduti se čuvaju za kraj.

Radi upadanja u takvu rutinu izbornih ceremonija dvije najveće stranke su izgubile dio podrške, jer ljudi žele nova lica, ne na dnu lista, već u prvom planu. Kampanja je bila kratka i nesadržajna, pravi trijumf diletantizma i međusobnog imitiranja. Mnogi su osjećali da ih se želi uspavati, da je opet javna scena zagušena pojavom fantomskim stranaka, da ih istraživanja javnog mnijenja trebaju uvjeriti da izbora nema, da glasovanje nije i izbor

No pravi test će biti kada na dnevni red dođu pitanja decentralizacije i ukidanja općina, jer tu općinski načelnici i gradonačelnici imaju svoje interese.

Kako bi recimo prošao prijedlog o inkompatibilitetu saborske i lokalne funkcije, jer nije dobro i nije bilo dobro da se funkcije gomilaju, premda ne podrazumijevaju dvije plaće?

Kako će se reagirati na spajanje Primoštena i Šibenika u jednu jedinicu. Koliki bi grad bio Omiš?

Takva pitanja se vjerojatno neće dirati. A ako je tako, čemu služe pregovori? Oni naravno daju dostojanstvo cjenjkanju i političkoj trgovini, daju dojam važnosti i priliku za pristojno formuliranu ucjenu. Istina je da nijedna od pregovaračkih strana ne želi čvrste principe. Prividno se razgovara o načelima, a zapravo se kupuje vrijeme i testira nosivost MOST-a.

Vjerojatnije je da će se pokušati razjediniti nehomogeni MOST koji nije tipična stranka nego jedno od onih političkih čuda u koje vjeruju hrvatski birači. Jednom su to bili laburisti, poslije ORaH i Živi zid i na kraju MOST. No kako čuda kratko traju, tako i ovdje treba pričekati s ocjenom. Kaže se da se kašalj, ljubav i, dodajem, politička boja ne mogu sakriti.

Ipak, dvije su moguće situacije. Prva je da neka od velikih stranaka iskoristi mogući razdor u MOST-u i pridobije većinu za dobivanje mandata i formiranja vlade. Iako je to vjerojatna kombinacija, ona je skupa. Postoji izreka da bogati kupuju robu kad je jeftina, a da sirotinja kad mora, pa zato plaća skupo.

Vođama HDZ-a i SDP-a možda smeta cijena kompromisa koje moraju prihvatiti, prihvaćanje kadrova koje ne poznaju ili uvažavanje posebnih interesa svojih saveznika koji će tražiti potpore, investicije i ustupke. Međutim, ako je to cijena održanja vlasti, rado će je platiti imajući sjajni izgovor za svoje nezadovoljne uhljebe i pristalice, jer će reći da to čine u interesu stranke. Možda će se osloboditi i opasnih rivala u vlastitim redovima.

Vjerojatnije je da će se pokušati razjediniti nehomogeni MOST koji nije tipična stranka nego jedno od onih političkih čuda u koje vjeruju hrvatski birači. Jednom su to bili laburisti, poslije ORaH i Živi zid i na kraju MOST. No kako čuda kratko traju, tako i ovdje treba pričekati s ocjenom. Kaže se da se kašalj, ljubav i, dodajem, politička boja ne mogu sakriti

Druga, sasvim nevjerojatna mogućnost je da sklope veliku međusobnu koaliciju jer to traži viši nacionalni interes. Za većinu atraktivnih obećanja iz kampanje potrebno je imati većinu ukupnog broja zastupnika za izmjene Ustava.

Političke napetosti će se smanjiti u društvu u kojem svaki sukob lako eskalira. Neće trebati pridobiti predstavnike manjina i regionalnih stranaka, neće trebati nuditi atraktivna mjesta za relativno slabe izborne dobitnike. Može se smisliti neki kompromis u funkcioniranju vlade (obećanje promjene nakon dvije godine, izbor atraktivnog, ali slabog premjera van stranaka ili nešto slično), može se dramatizirati granična ili migracijska kriza, zlorabiti sjećanje na vladu nacionalnog jedinstva.

Uostalom može se podijeliti – jednom Sabor, drugom vlada. Milanoviću je dosta da ga smetaju pri ugodnom ručku predstavnici propalih poduzeća, Karamarko je pak željan stvarne izvršne vlasti. Međutim, trebalo bi zaboraviti uvrede, bahaćenja i podcjenjivanje ili čak kriminalizaciju političkih konkurenata.

HDZ neće biti kriv za kriminalnu privatizaciju i korupciju, ljevičari se neće nazivati udbašima i izdajnicima hrvatstva. To i nije nezamislivo kada se sjećamo kako su na skupovima SDP-a puštali domoljubne pjesme i mahali zastavama, kako su u HDZ-u smirili agresivnost nastupa i osudili ustaštvo i ekstremizam. No nitko im nije sasvim povjerovao i nisu dobili političku umjerenu većinu, već samo one dijelove koji su se ustrašili crvenih ili crnih.

Nije problem u tome mogu li se zaboraviti uvrede i povući ružne ili teške riječi. Karamarko bi mogao priznati da se ekonomija popravlja, Milanović da HDZ nije kriv za sve. To izgleda točno i ne bi naškodilo mogućem savezu.

Međutim, ako ta velika koalicija nije moguća ili njima prihvatljiva iz sasvim jasnog ideološkog razloga, ona je moguća iz razloga političke kalkulacije. Zajednički nazivnik HDZ-a i SDP-a je da im je isti stav prema promjenama i reformama. Oni se vrlo lako dogovaraju kad treba spriječiti, izigrati ili ismijati prijedloge reformi. Oni su protiv reformi lokalne samouprave, protiv reforme sudstva, protiv ustavnih promjena. HDZ i SDP su prirodna politička alijansa protiv promjena.

Ipak, dvije su moguće situacije. Prva je da neka od velikih stranaka iskoristi mogući razdor u MOST-u i pridobije većinu za dobivanje mandata i formiranja vlade. Iako je to vjerojatna kombinacija, ona je skupa. Postoji izreka da bogati kupuju robu kad je jeftina, a da sirotinja kad mora, pa zato plaća skupo (…) Druga, sasvim nevjerojatna mogućnost je da sklope veliku međusobnu koaliciju jer to traži viši nacionalni interes. Za većinu atraktivnih obećanja iz kampanje potrebno je imati većinu ukupnog broja zastupnika za izmjene Ustava

Ja žalim jer znam da nemaju snage unaprijediti unutarstranačku demokraciju, pa se stječe dojam da se natječu ličnosti, a ne političke opcije. Oni su prije alijansa protiv promjena, nego izvršitelji želja za reformama.

Ja žalim jer bi udruženi u koaliciju mogli pokrenuti promjene, mogli bi nadvladati sistem podjele plijena nakon izbora, mogli bi promovirati vlast stručnjaka, a ne stranačkih mladeži. Mogli bi podržati trećeg kandidata nespornog integriteta, domoljublja i stručnosti koji bi mogao parirati probuđenoj ambiciji Predsjednice. Ne bi ovisili o Glavašu, Čačiću, Bandiću ili koga već mogu (moraju) pridobiti.

Sada ja samo sanjam neku principijelnu koaliciju kojoj će cilj biti dogovor oko nacionalnih prioriteta reformi. Oni neće koaliciju principa, već koaliciju interesa. Svašta bi mogli, ali neće.

Neće imati snage stvoriti koaliciju za promjene jer će računati na svoju snagu da će bez obzira na sve, bez obzira na rezultate izbora dobiti ili očuvati vlast za sebe.

Ostat će iznad srama i moralne odgovornosti, iznad obećanja koja su davali. Ostat će političari i neće biti dobri ljudi.