Svatko ima dana kad mu ide loše. Sve se čini kao započet, a nezavršen posao. U takvim trenucima uz najbolje namjere činim najveće pogreške. No ja sam već navikao na uspone i padove i znam: kad osjetiš uvažavanje i poštovanje, kad imaš ljubav, a ne samo autoritet funkcije, to je jače od svake droge; teško se odreći takvog osjećaja.

Neko vrijeme pomaže supstitut: pojave se ulizice, ljudi koji te grle i pozdravljaju, rade selfije s tobom i poručuju da ih se sjetiš kad trebaš krvi. Takvi vole pretjerati, no takvo pretjerivanje godi. Kada kola krenu nizbrdo i ugled blijedi, u početku se ništa ne primjećuje, no vremenom i kad učiniš nešto dobro, to izgleda loše. Tad se kaže da netko ima peh.

Predsjednica Kolinda ima takav peh. Dvije stvari, jedna velika i politička te druga mala i osobna, spadaju u tu kategoriju peha. Najprije o ozbiljnom. Uz pomoć medija, u izmaglici tajnovitosti i nagovještaja da se sprema nešto povijesno, sastanak inicijative Brdo/Brijuni, pretvorila je u posjet Joe Bidena, američkog potpredsjednika. Zato najprije o državništvu, pa o sitnom kiču.

Zapravo Predsjednici ne zamjeram. Zamjeram joj to da je uopće prihvatila – možda uz obećanje da će biti jednostavno – ponudu. To nažalost znači da nije imuna na ulagivanja i taštinu. Ali što ja tu mutim, taština ide uz takvu službu: i akademsku i političku. Sad imamo konačno Predsjednicu kao studenticu. Premda bi možda trebalo reći studenticu kao predsjednicu. Budimo blagi. Nitko nije savršen

Državnicima se ne oprašta kada ne naprave nešto pamtljivo, dobro ili loše. Najgore je kada ih se ne pamti ni po čemu, čak i kada su svoj posao obavljali mudro, predano i odgovorno. Bolje je učiniti i nešto loše (There’s no such thing as bad publicity, Phineas T. Barnum) nego ostati u sjeni. Od naše Predsjednice očekujemo velike geste kakve je i najavljivala: sazivanje Vlade, preseljenje Ureda, otvorenost vlasti, kreiranje vanjske politike. Umjesto toga smo nekoliko dana pripremani na dolazak američkog potpredsjednika Bidena.

Pripremili smo se na ograničenja u prometu, dozvolili da Amerikanci preuzmu sigurnost na aerodromu, bili spremni i na to da kao Nixon šeće gradom i pozdravi Hrvatsku. Tek u zadnji čas doznali smo da se radi o nečem drugom, da mi zapravo nismo jedini domaćini, da on dolazi na sastanak regionalne inicijative, da je organizator i Borut Pahor (”Hrvatska jela, slovenska vina”), da su tu predsjednici svih zemalja regije, austrijski i albanski predsjednik, predsjednica Kosova, pa i Tomo Nikolić.

Ispalo je da Biden nije došao u prijateljski posjet nama, već svima. Vjerojatno je došao reći, na diplomatski način, da pazimo što radimo, da se međusobno pomirimo i slažemo. I onda još skeč sa srpskim predsjednikom – pri čemu je umjesto pitanja zašto se uopće ljubi s njim, a s Izetbegovićem ne, iskrsnulo pitanje koliko se puta ljube.

O samim razgovorima ni riječi, osim aluzija da su bili u korist Hrvatske, da se Amerika vraća na Zapadni Balkan. Više je o svemu rekao albanski predsjednik no organizatori. Deklaracija je ostala nezamijećena, a na Facebook stranici Predsjednice je fotogalerija i niz pohvalnih lajkova. Nije to bila velika gesta, već radni sastanak s ručkom i večerom.

Ma ja o ovom ne bih pisao da to sve nije proglašeno velikim diplomatskim uspjehom. ”Naša predsjednica je božanstvena i prekrasna bog je blagoslovio” i ”Novo vrijeme novi izazovi za suživot Demokracijske Evrope Susjedi prepoznaju i priključuju se Pozitivnim promjenama Predsjednice Bog te Blagoslovio na tvome putu”. Tako piše, prenosim bez ispravaka.

Za državnike je opasnije kad padnu na sitnicama. Kažu da se državnička veličina mjeri prema velikim gestama, a karakter prema sitnicama.

Ma ja o ovom ne bih pisao da to sve nije proglašeno velikim diplomatskim uspjehom. ”Naša predsjednica je božanstvena i prekrasna bog je blagoslovio” i ”Novo vrijeme novi izazovi za suživot Demokracijske Evrope Susjedi prepoznaju i priključuju se Pozitivnim promjenama Predsjednice Bog te Blagoslovio na tvome putu”. Tako piše, prenosim bez ispravaka

Prestolonasljednik koji je pobjegao piškiti na zidić nije postao kralj, Jeljcinov pokušaj dirigiranja orkestrom ostao je u sjećanju više od državničkih govora. Bushovo miješanje Slovačke i Slovenije učinile su ga smiješnima, iako je on imao i veće pogreške. Jadranki Kosor, usprkos svemu dobrom, neće se zaboraviti odlaganje velike torbe kod slikanja s Obamom. Pervanove vijesti imaju stereotipni (ali izvrstan) prilog o mucavim državnicima (Bush, Karamarko). Sve takve stvari su smiješne dok ih netko ne smatra ozbiljnim. A o čemu se radi?

Prošli tjedan predsjednica Grabar-Kitarović upisala se na Fakultet političkih znanosti (FPZ). Na ulazu je dočekuje delegacija voditelja studija i novinara. Ona obećava da će dolaziti na predavanja i polagati ispite. Pozdravlja je i Uprava FPZ-a.

Nisu doktorati što su nekad bili. Danas su to doktorski studiji na kojima redovito treba na nastavu. Polažu se ispiti. Tek nakon toga piše se i brani rad. Kako je Predsjednica postala pristupnica, kandidatkinja za upis na studij? Kako se iz novina naslućuje, nju su pozvali na obavezni ”razgovor povjerenstva s pristupnicom”. Neobično je onda da je dočekana s pompom.

Prije svakog nastavka, u kojem ne mogu izbjeći ironiju i šalu, dvije ozbiljne stvari. Doista je pohvalno da Predsjednica upisuje doktorski studij. Mogla je bez muke dobiti počasni doktorat kao i Josip Broz Tito, Slobodan Jovanović, Vladimir Bakarić ili Margaret Thatcher. Meni se u pamćenje usjekla slika događaja kad je, na veliko zalaganje Pravnog fakulteta i njegovog dekana, te tadašnjeg tajnika Jakova Blaževića (”Tražio sam crvenu nit”), Jakovu Blaževiću, tom bardu pravne znanosti i pravne misli, na prijedlog Pravnog fakulteta 1981.dodijeljen počasni doktorat uz laude Uprave i Sveučilišta, gužvu novinara, loše sendviče i izvrsna vina.

Smatrao sam to kičem i poltronstvom. Na čast FPZ-u služi što su fizičarki Angeli Merkel odbili dodjelu počasnog doktorata. Zato je bolje da je Predsjednica odabrala teži put studiranja, pisanja seminarskih radnji i polaganja ispita.

Uostalom i vrhunskim sportašima se izlazilo u susret za vrijeme studija. Dražen Petrović izlazio je (pa i padao) na ispite, Paškvalin je bio odličan student, a za takve izuzetke bi se našlo razumijevanja i na doktorskim studijima. No Predsjednica nije sportaš, ona je zrela osoba bez vidljive sklonosti za akademsku karijeru. Možda u tome ne bi bila loša, ali ne u statusu studentice. U svemu navedenom ne kritiziram Predsjednicu koliko uslužnu akademsku zajednicu.

Doista je pohvalno da Predsjednica upisuje doktorski studij. Mogla je bez muke dobiti počasni doktorat kao i Josip Broz Tito, Slobodan Jovanović, Vladimir Bakarić ili Margaret Thatcher. Meni se u pamćenje usjekla slika događaja kad je, na veliko zalaganje Pravnog fakulteta i njegovog dekana, te tadašnjeg tajnika Jakova Blaževića (”Tražio sam crvenu nit”), Jakovu Blaževiću, tom bardu pravne znanosti i pravne misli, na prijedlog Pravnog fakulteta 1981. dodijeljen počasni doktorat uz laude Uprave i Sveučilišta, gužvu novinara, loše sendviče i izvrsna vina. Smatrao sam to kičem i poltronstvom

Primijetio sam malu obavijest o tome, a potom dobio i otvoreno pismo prof. dr. Gvozdena Flege (objavljeno i na ovome portalu) u kojem se osvrće na navedeni događaj. On najavljuje da će pismo biti na uvid javnosti i medijima. No prošlo je već pet dana i nitko se na to pismo nije osvrnuo.

Gvozden Flego nije bilo tko. On je bio ministar znanosti i obrazovanja, saborski zastupnik i potpredsjednik Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i, naravno, sveučilišni profesor. On uočava da je pomalo neobična praksa da Predsjednica studira uz rad; ona koja ionako putuje, održava obitelj i bavi se djecom, vodi brigu i predstavlja Hrvatsku da upisuje studij.

”Ponosan sam da Hrvatska ima Predsjednicu koja, zapravo, živi dva života. Birači su vas izabrali da budete Predsjednica države, koja ima što raditi 24 sata dnevno i 7 dana tjedno. Uz tako ispunjeni predsjednički život vi imate još jedan, u kojem nalazite vremena i za studiranje. Vi ste, nadam se, posve svjesni da je i doktorski studij (nastava, seminarski radovi, konzultacije, testovi, ispiti) odnosno znanstveno istraživanje radostan ali i mukotrpan full time job, u kojemu, počesto, ni 24 sata dnevno nije dostatno za obaviti planirano. A jednako sam uvjeren da ćete i ubuduće, zajedno sa svojim savjetnicima, pomno promišljati posljedice svojih odluka i čina.”

Na stranu pretjerana ironija, ali to je posljedica lakih izbornih obećanja i nametanja visokih kriterija skromnosti. Barem na riječima.

Mene više smeta nastavak loše tradicije servilnosti koja prati ovaj poduhvat. Flego piše i zahvaljuje na tome ”što ste potaknuli novu praksu u akademski život, da voditelj poslijediplomskoga studija dočekuje studentice na ulazu u fakultet. Ako profesori toga studijskog programa ocijene da ste, kao Predsjednica države, u stanju obavljati redovite studentske obveze i odluče odobriti vam upis, i njima treba – unaprijed – zahvaliti na odvažnosti i principijelnosti. Čestitam vam što ste Hrvatsku doveli do Guinessove knjige rekorda jer ne znam ni za jednu državu kojoj bi predsjednik bio student odnosno studentica.”

No ne bi ga to trebalo iznenaditi. Izbori traju trenutak, a u zaborav su pali primjeri političkih diploma i sumnje na protekciju. Sada imamo škole i nove fakultete, pače nova sveučilišta koje može završiti svatko bez puno muke. No ovdje se ne ide linijom manjeg otpora.

U zakonu piše da su ispiti javni i svatko će moći nazočiti njenim ispitima, čitati radove, doktorat i prisustvovati obrani. To se obično ne čini; to je prevencija ispita koji se polažu prema dogovoru, popuštanja discipline i velikodušnosti na ispitima. Doista, bit će neobično da tjelohranitelji dolaze na predavanja i ispite. Još ako se kao standardni postupak ponovi ono što smo imali kod posjeta J. Bidena. Neće to biti lako; teret javne dužnosti je velik. Quod licet bovi non licet Iovi. Noblesse oblige.

U zakonu piše da su ispiti javni i svatko će moći nazočiti njenim ispitima, čitati radove, doktorat i prisustvovati obrani. To se obično ne čini; to je prevencija ispita koji se polažu prema dogovoru, popuštanja discipline i velikodušnosti na ispitima. Doista, bit će neobično da tjelohranitelji dolaze na predavanja i ispite. Još ako se kao standardni postupak ponovi ono što smo imali kod posjeta J. Bidena. Neće to biti lako – teret javne dužnosti je velik. Quod licet bovi non licet Iovi. Noblesse oblige

Možda se radi o zabuni. Možda Predsjednica nije bila sasvim svjesna što sve podrazumijeva ponuda za doktorski studij.

Studij se i plaća, ali to ne znači da se za plaću jamči doktorat. Akademska zajednica bi morala sama imati spoznaju o potrebi zadržavanja reputacije i štetnosti fleksibilnog tumačenja zakona. I Franjo Tuđman i Ivo Josipović imali su doktorat znanosti, no stečen prije izbora na dužnost. Stipe Mesić nije bio doktor znanosti, ali je i bez toga bio omiljen kod mnogih, a čak ni ljuti protivnici nisu to vidjeli kao nedostatak.

Zapravo Predsjednici ne zamjeram. Zamjeram joj to da je uopće prihvatila – možda uz obećanje da će biti jednostavno – ponudu. To nažalost znači da nije imuna na ulagivanja i taštinu. Ali što ja tu mutim, taština ide uz takvu službu: i akademsku i političku. Sad imamo konačno Predsjednicu kao studenticu. Premda bi možda trebalo reći studenticu kao predsjednicu. Budimo blagi. Nitko nije savršen.