Utorkom popodne imam konzultacije sa studentima. Teme su sasvim rutinske, a rijetko kada nove i različite. Prošli utorak bio je maglovit i bez sunca. Ušao je student, skromno i pristojno. Objašnjava da je pao sedam puta na ispitu. Ne mogu vjerovati da netko padne sedam puta, pa pitam u čemu je stvar. On kaže da prijave nije smatrao ozbiljnima, pa kada je počeo učiti, već je pao četiri puta. Kaže da mu je teško razumjeti. Nije išao u gimnaziju, kaže, i teško mu je kad uči nešto apstraktno. Ovo mu je prvi ispit. Ja ga upozoravam da ga iskušenja tek čekaju. On to zna i učinit će sve da uspije.

Ja ga pitam što čita i što mu se sviđa. Kaže: ”Pa vaš udžbenik desetak puta”. Meni to ne zvuči dobro, pa pitam: ”Što još, koja vam se uopće knjiga sviđa, što čitate?”

On kaže: ”Bibliju”. Malo sam zatečen, pa inzistiram: ”I što još, koju ste knjigu pročitali. Koja vam se svidjela?” On malo šuti i vrpolji se. Ja razmišljam jesam li pretjerao i nije li bolje da ga rutinski uputim da dolazi na predavanja i da čita što više. Mislim si da ću nekom primjedbom povrijediti njegove osjećaje, a to ne bih htio, pa pitam koji mu se dio naviše sviđa.

Boj’ se čovjeka jedne knjige. “Hominem unius libri timeo” izreka je Tome Akvinskog, koja se nekad koristila i kao potvrda da je Biblija dovoljna, ali već stoljećima znači upozorenje da postoje funkcionalno nepismeni ljudi, lažno uvjereni u svoje znanje i načitanost. Takvih je puna Hrvatska. Ljudi će prije pročitati neko smeće i pamflet jer to ne zahtijeva pamet ili razumijevanje. Što kada takvi postanu većina i kriterij znanja?

”Po Mateju. Ne čitam stari dio”. Ja ga pristojno navodim da čita što više, razne knjige, a on kaže: ”Zar udžbenik nije dosta?” Možda je već ljut što gnjavim umjesto da ga utješim i pustim.

Izlazi vjerojatno s dojmom da sam prepotentni autor, kod kuće će reći da pitam sitnice i fusnote (a fusnota u udžbeniku i nema!). Ljutit će se zašto ga pitam nešto što ne piše. Ako ga pitaju u nekoj anketi, reći će da se inzistira na apstraktnim stvarima i ničem praktičnom. Što će mu teorija. A sve će to reći jer se tako govori, štoviše, očekuje da se tako treba reći.

Boj’ se čovjeka jedne knjige. “Hominem unius libri timeo” izreka je Tome Akvinskog, koja se nekad koristila i kao potvrda da je Biblija dovoljna, ali već stoljećima znači upozorenje da postoje funkcionalno nepismeni ljudi, lažno uvjereni u svoje znanje i načitanost. Takvih je puna Hrvatska. Ljudi će prije pročitati neko smeće i pamflet jer to ne zahtijeva pamet ili razumijevanje. Što kada takvi postanu većina i kriterij znanja?

Mene nije iznenadilo ono što je rekao. Uostalom, na predavanjima ne mogu koristiti primjere iz literature, ma šta literature, iz lektire. Ne čitaju se ni ”Ribar Palunko“, ni ”Smrt Smail – age Čengića”, ni ”Životinjska farma”. Uostalom postoje sažeci na internetu. Ne uspijevaju mi ni primjeri zahtjevnijih filmova, tek smijeh kad se pozovem na ”Shopping kraljicu”.

Mene ne rastužuje samo to što on misli da i ne treba ništa pročitati već i to što misli da treba, i da je važnije, zapamtiti neki pasus ili nešto što sliči na definiciju. I takav će jednom nakon gorkih padova možda postati sudac, direktor agencije i ponosni nositelj titule magistra.

Osjećam se jadno. Mi obrazovanjem stvaramo robote, znanošću nazivamo prolazne vještine i preziremo sve što je starije od naših sjećanja. U modu je ušao govor u dijalektu i pisanje bez pravopisa. Oko nas žive ljudi koji kao uzor imaju Chucka Norrisa, Madonu ili nekog nogometaša, a žele biti premijeri, spikeri ili suci.

Da razjasnimo i da me ne shvatite krivo: ne mislim da je manje vrijedan čovjek koji smatra da su Punski ratovi bili prije sto godina u Punskoj, onaj koji misli da su Hazari ime za hazardere i koji sinu daju ime Benito misleći da je to vrsta banana. Oni imaju pravo na neznanje, ali nemaju pravo misliti da je to vrlina. Zato jedan ministar govori o retrogradnim zakonima misleći na retroaktivne zakone, zato se kupuju diplome i proizvode titule.

Osjećam se jadno. Mi obrazovanjem stvaramo robote, znanošću nazivamo prolazne vještine i preziremo sve što je starije od naših sjećanja. U modu je ušao govor u dijalektu i pisanje bez pravopisa. Oko nas žive ljudi koji kao uzor imaju Chucka Norrisa, Madonu ili nekog nogometaša, a žele biti premijeri, spikeri ili suci

Znam mnoge koji citiraju Hegela ili Lenjina, krivo i prema sekundarnim izvorima, mnoge koji nisu nikad pročitali izvornik već samo udžbenike i ne prezirem ih i ne vrijeđam, ali to jednostavno nije pošteno.

Ono što je bitno je to da se bez određene razine znanja i razumijevanja svijeta o njemu ne može misliti. Stvaramo, cijenimo i hvalimo ljude čije se znanje temelji na šalabahterima i skriptama, na dobroj memoriji ponavljanja fraza, a ne na razumijevanju ili vlastitom mišljenju.

Tako volimo govoriti o tehničkoj vladi eksperata, a znanost smo rasprčkali u slojeve subspecijalnosti i znanja ograničene teme, pristupa i provjerenog iskustva. Zar je stručnjak za zdravstvo onaj tko je izvrstan dijabetolog, stručnjak za ekonomiju onaj tko dobro prodaje klima uređaje? Naravno da je i to načelno moguće, ali ne prema tituli i etiketi, već prema stvarnim sposobnostima.

Zapravo to ne treba gledati s vrijednosnog polazišta. Nitko neće izgledati dobro. Mediokriteti će izgledati bar brojem superiorni, a elita zabludjela u samoljublju. Imat ćemo lidere kojima prevoditelji šapću na uho, a oni se hvale razgovorima u četiri oka koji su trajali duže od predviđenog vremena. Uvijek će se naći novi obožavatelji koji će pisati panegirike na Facebooku ili pak prostački komentirati neki tekst. Ne radi se samo o pojedinačnom nedostatku i karakternoj slabosti već o stanju duha.

Ovo ima i jednu praktičnu posljedicu. Ne radi se samo o obrazovanju već i o vladanju. Danas se raspravlja o dilemi vlada stručnjaka ili vlada političara, s neskrivenom namjerom da se to postavi kao isključiva dihotomija. Alternativa nije izbor između političara koji ne znaju ništa i stručnjaka koji ne odlučuju ni o čemu izvan svoje specijalnosti. Ne postoji obrazovanje za politiku i vladanje (to nisu ni kameralističke, ni političke ni upravne znanosti).

Vladati zaslužuju osobe prema inteligenciji i vještini potrebnoj za položaj, ali ne i opći diletanti koji preziru sve one koji znaju. Ne trebamo ni stručnjake koji se ne žele petljati u komplikacije njihovih parcijalnih rješenja jer se ne osjećaju sigurno kad treba donijeti odluku. Posljedica toga je da je danas sasvim legitimno tvrditi da Narodna banka samo treba tiskati novac, Vlada ga podijeliti pravedno, tj. više onima kojima više treba i da je izdaja biti protiv toga.

Mi mislimo da je zadatak obrazovanja sačuvati znanje. Ispada da nije. Kako sada stoje stvari, neizgovoreni zadatak obrazovanja je stvoriti slojeve ljudi koji za sve imaju stav, a ne znaju ništa, koji se hvale time da su pročitali jednu knjigu i naučili što piše u udžbeniku.

Da razjasnimo i da me ne shvatite krivo: ne mislim da je manje vrijedan čovjek koji smatra da su Punski ratovi bili prije sto godina u Punskoj, onaj koji misli da su Hazari ime za hazardere i koji sinu daju ime Benito misleći da je to vrsta banana. Oni imaju pravo na neznanje, ali nemaju pravo misliti da je to vrlina. Zato jedan ministar govori o retrogradnim zakonima misleći na retroaktivne zakone, zato se kupuju diplome i proizvode titule

Zadatak je i postići to da je poluznanje vrlina, a da su takvi većina.

Vlasti trebaju ljudi koji ne znaju misliti, koji se grčevito drže parola i predrasuda, koji svaku razliku u mišljenju stigmatiziraju i vrijeđaju. Istina za takve je samo jedna, njihova istina.

”Zamislimo državu u kojoj bi postojali strogi zakoni koji dozvoljavaju ljudima da govore samo istinu i zabrane svaku neistinu. To bi bila država šutnje i država mutavaca, jer tko bi mogao ocijeniti što je istina? Tko bi mogao reći koliko istine ima i u sasvim jasnim stavovima kakav je dan, oblačan ili tmuran? Jer vladavina koja ide za tim da vodi ljude samo pomoću straha više će suzbijati njihove poroke nego što će poticati njihove sposobnosti”. (Spinoza, ”Politički traktat”)