Vrag i inače nije posebno izbirljiv kad dođe do obroka. A kad je nužda i kad nema nečeg slasnijeg, vrag ždere muhe. Tako kaže narodna poslovica. Malo je vjerojatno da su naši stari posmatrali vraga pri objedu – poslovica je ipak nastala posmatranjem postupanja bližnjih naših, koje valja voljeti isto kao sebe. Ili više.

Niccolo Machiavelli, otac svih spin-doktora i političkih gadova, ali i onih drugih, koji politiku uzimaju kao tehniku vladanja, to je jednostavno i ozbiljno uobličio u izreku da „cilj opravdava sredstvo“. Ta se izreka lijepo prihvatila i političke elite čitavog svijeta papagajski ju ponavljaju svaki puta kad naprave nešto što se ni po kojim načelima ne može opravdati, što služi samo njima i ciljevima koji se normalnom svijetu gade.

Cilj je opravdavao sredstva u Francuskoj revoluciji, a sredstvo je bila giljotina, dok su glave koje su se kotrljale, prijateljske i neprijateljske, bile samo nužno zlo. I u Oktobarskoj revoluciji, revoluciji drumskih razbojnika Lenjina i Trockog, cilj je opravdavao sredstvo. Staljin je to dotjerao do savršenstva i sredstvom (glađu i gulazima) dovodio raj na zemlju. Naravno, za sebe i svoje. I Hitlerovi koljači u Njemačkoj (ali i Hrvatskoj) otvoreno su govorili da će oni završiti u paklu, ali će im neke buduće generacije biti zahvalne za raj na zemlji u kojem će živjeti. Milijuni mrtvih bili su sredstva, tisućgodišnji Rajh cilj. Sredstva su, dakle, đavolji posao, a cilj je božji. Koliko god to spajali, teško ide. I rezultati su uvijek daleko od očekivanog.

Jednostavna je istina da je situacija upravo obrnuta. Cilj ne opravdava sredstvo, štoviše, sredstvo definira cilj. Posao koji otpočne krvavo i kurvinjski (a gotovo se ne mogu dosjetiti neke revolucije koja to nije), dat će krvave i kurvinjske rezultate. Na površinu će isplivati krvave kurve, bez morala i obzira, jer jedino oni u takvom poslu mogu preživjeti. Pa je tako Okrobarska revolucija utamanila pjesnike i intelektualce, a na vrh su došli Staljin i Berija, a Tito četrdesetipete nije uz sebe imao sorbonske studente već šnajdera Rankovića i njegovu Udbu. I uvijek tako. Vampirska priroda cilja koji opravdava sredstvo provlači se kroz povijest i pokazuje da je skretanje u zlo neminovna posljedice načela da je sve dozvoljeno ako nam je cilj plemenit i „povijesno opravdan“.

Čitam pred par dana kolumnu Romana Bolkovića, iskrenog zaljubljenika u Udbu i njene metode i vjernog pobornika Machiavellia. Kaže on kako je besmislena dilema da li je Tuđman radio za Udbu ili Udba za Tuđmana devedesetih. I pita se, pa s kim je to Tuđman mogao osnivati Hrvatsku, ako ne s Udbom i udbašima? Ako nije mogao okupiti druge i drugačije ljude od Manolića, Perkovića i ostalih, to nešto govori o Tuđmanu. A ako u Hrvatskoj nije onda bilo dovoljno poštenih ljudi, koji se nekih sredstava neće prihvatiti bez obzira na cilj, onda Hrvatske nije bilo. A ako takvih ljudi nema ni danas, onda i dalje igramo na marginama povijesti i nepovjesnog naroda i slabo nam se piše.