Vaš poziv da napišem kolumnu za „Hrvatsko društvo za Ujedinjene narode“ nakratko me naveo na razmišljanje o temi mojeg pisanja, budući da nisam često imao ovakvu priliku. Izbor između osvrta na organizacije u Beču koje aktualno pokrivam, što ću ipak kratko komentirati, ubrzo je prepustio izazovu da iznesem neka osobna zapažanja i zaključke iz moje dugogodišnje službe pri međunarodnim organizacijama. Ipak sam najveći dio moje duge diplomatske karijere proveo u Ujedinjenim narodima u Njujorku, u Ženevi, zatim pri Vijeću Europe u Strazburu i sada u Beču, zajedno s kratkim razdobljima u tajništvu tadašnje Europske zajednice u Brislu i nekim regionalnim organizacijama.

Iz ugla ovog jedinstvenog osobnog diplomatskog iskustva želio bih ukazati na sljedeće:

Multilateralna diplomacija i međunarodne organizacije specifičan su i nezamjenjiv dio i instrument u očuvanju svjetskog mira i sigurnosti, koja je od okončanja Drugog svjetskog rata i stvaranja Organizacije ujedinjenih naroda manje-više uspješno obavljala svoju osnovnu zadaću. Dovoljno je podsjetiti se dubokih promjena u svijetu, sloma kolonijalizma i prisutnost dvjestotinjak država na svjetskoj sceni koje ravnopravno sudjeluju u razvoju svjetskog poretka. Iako se, često i s pravom, međunarodna javnost može kritički osvrnuti na učinkovitost ovih organizacija, pogotovo kada se radi o ratnim sukobima i stradanjima, moje je mišljenje da je sveukupni rezultat ipak pozitivan. Nažalost, ta ista međunarodna javnost često nije upoznata i ne može adekvatno valorizirati sva postignuća.

U ranim fazama UN su zahvaljujući inicijativama skupine zemalja nastojali uspostaviti bolji i pravedniji međunarodni poredak. Sjećam se osobno sedamdesetih godina u Njujorku kada je na inicijativu Grupe 77 i Pokreta nesvrstanih zemalja, nakon booma u cijeni nafte i stvaranja OPEC, pokrenuto uspostavljanje novog međunarodnog ekonomskog poretka. To je ostalo zabilježeno samo u dokumentima Organizacije i sjećanjima još ponekog diplomata, ali smo ostali daleko od pravednije raspodjele svjetskog bogatstva i ravnopravnih odnosa. Upravo i sadašnja svjetska i financijska kriza u globaliziranom svijetu pokazuje koliko smo još udaljeni od takvog cilja. I koliko pitanja siromaštva u Africi, problem klimatskih promjena i druga još uvijek potencijalno ugrožavaju svjetski mir.

U međunarodnim organizacijama najčešće se drže govori i raspravlja o rezolucijama. Neki bi možda dodali da je i diplomatski život aktivan, s mnogo diplomatskih prijema i ugodnih, praznih razgovora. Kolikogod je to realna slika, diplomat se može naći i u situaciji da bude suočen s najvećim izazovima i uključen u rasprave koje se tiču rješavanja nekog kriznog žarišta s posljedicama i stradanjima ljudskih bića. Sjećam se tako devedesetih godina i brutalnog rata protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kada je u Ženevi uspostavljena Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji. Dok je buktao okrutan rat na našim prostorima, međunarodna zajednica je pod ovim okriljem skoro dvije i pol godine do održavanja konferencije u Daytonu nastojala zaustaviti taj rat i stradanja. Iz svog specifičnog iskustva izdvajam sjećanja na brojne protagoniste ovog sukoba, na međunarodne posrednike, česte licemjerne diplomatske pokušaje nametanja rješenja koja su iziskivala zamjenu teritorija, izgradnju pristupnih koridora, planove o autonomiji pojedinih područja, razmještaj stanovništva u okviru umjetno postavljenih granica. A najviše se sjećam 1992. godine i posjete skupine roditelja, braće i sestara nestalih osoba, koji su pred međunarodnim forumima pledirali za pomoć, dok međunarodni instrumenti nisu predviđali takvu humanitarnu intervenciju u situacijama tzv. „unutarnjih sukoba“. Stoga, iz vremenske distance od dvadeset godina, još više trebamo cijeniti našu neovisnost, slobodu i uspostavljen teritorijalni integritet Hrvatske.

Sustav međunarodnih organizacija uključuje i Vijeće Europe, koje je u javnosti najčešće percipirano kao konačni domet i sud pravde – „ići ćemo sve do Strazbura“. Organizacija koja je nastala na ruševinama Drugog svjetskog rata, smještena na razmeđi brojnih njemačko-francuskih sukoba i danas je relevantan i važan čimbenik u razvoju demokracije i pravnog poretka. Dok je danas Republika Hrvatska punopravan i aktivan član ove Organizacije, sjećam se okolnosti učlanjenja u ovu Organizaciju i govora koji je tada održao pok. Predsjednik Franjo Tuđman, predstavljajući povijesnu ulogu Hrvatske od stvaranja prve hrvatske države do brojnih ratova kroz povijest i strane dominacije brojnih kraljeva i careva. A tada smo u Strazburu udarali i temelje za ostvarivanje jednog od najvažnijih strateških ciljeva ulaska u članstvo Europske unije, u okviru čega su i ispunjavanje obveza prema Vijeću Europe bili nezaobilazan preduvjet. Sjećam se tako i kada nam je Parlamentarna skupština Vijeća Europe ukinula tzv. post monitoring mehanizam, pretvorivši nas tako u običnu, redovnu zemlju članicu. Nakon toga je slijedilo dobivanje statusa zemlje kandidata u 2004. godini i dugotrajni, teški i složeni pregovori koji se ove godine okončavaju potpisivanjem pristupnog ugovora. Kakvo zadovoljstvo i osjećaj ispunjenosti za nekog tko je još davno kratko sjedio u zgradi Tajništva Europske zajednice na 6. katu palače Berlaymont. Dakako ona je danas renovirana i mnogo ljepša, što priliči zajednici od 27 zemalja članica.

Sustav međunarodnih organizacija uključuje i regionalne organizacije kao što je Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, skraćeno OESS. Danas sjedim u Hofburg palači i počinju pripreme za Ministarsku konferenciju koja se održava u prosincu u Vilniusu, glavnom gradu Litve. Sama činjenica da ovom Organizacijom predsjedava Litva čija je nezavisnost duga 20 godina, kao i Republike Hrvatske, potvrđuje duboke pozitivne promjene na prostoru koji eufemistički nazivamo od Vankuvera do Vladivostoka. I dok se mnogi veleposlanici žale da njihov napor često nije prepoznat u njihovim zemljama i javnosti vrijedi li se vratiti nakratko u prošlost i podsjetiti se na vrijeme Helsinškog sastanka na vrhu 1975. godine, kako je Europa izgledala prije i nakon pada Berlinskog zida. Kako izgleda danas sa 56 zemalja članica, među kojima su i zemlje Srednje Azije, kada je kao cilj postavljeno stvaranje sigurnosne zajednice na jedinstvenom prostoru od Vankuvera do Vladivostoka, bez crta podjela i uporabe sile. Može li takav cilj postati stvarnost u okolnostima prisutnih podjela i razlika u nacionalnim interesima, neriješenim produljenim sukobima – to ostaje dugoročan zadatak za OESS, kao uostalom i za svaku međunarodnu organizaciju koja se mora sučeljavati i prilagođavati novim izazovima i zadaćama, ukoliko želi ostati relevantna na svjetskoj ili regionalnoj sceni. U međuvremenu, možda ćemo i do kraja 2012. godine uspješno okončati priču o plodotvornoj suradnji između Republike Hrvatske i područnih misija OESS koje su kroz 15 godina svoje prisutnosti zajedno s nama radile na ispunjavanju temeljnih obveza ove Organizacije.

I na kraju, cijela ova osobna priča ostala bi prazna bez sjećanja na mnoge diplomate i kolege, od kojih su neki ostvarili i zavidne međunarodne karijere a koji su bili stvarno opredijeljeni na rad u multilateralnoj diplomaciji. Taj osjećaj kolegijalnosti i prijateljstva je poseban. Sjećam se i teških trenutaka devedesetih godina kada je hrvatska multilateralna diplomacija od Njujorka, Ženeve, Beča i Strazbura uspješno branila nacionalne interese, da bi danas s uključivanjem Brisla postavila nove ciljeve u budućnosti.

To je moja priča, ukoliko bude ugledala svjetlost dana.

Veleposlanik Neven Madey

Stalni predstavnik Republike Hrvatske pri UN, OESS i međunarodnim organizacijama u Beču