Doista volim čitati Antu Tomića. Čovjek piše na sve strane, kolumne, romane, filmske scenarije i kratke priče. Duhovit je. Mislim da sam se doista iskreno zadnji put nasmijao čitajući baš njegove kolumne u Jutarnjem. Ja se inače često smijem, volim se smijati i zezati, čak i kada su stvari ozbiljne. U tome kako ozbiljno učiniti smiješnim on je pravi majstor.

Jednom sam ga zatekao u Splitu kako pije kavu u nekom kafiću, prepoznao ga po šeširu i skoro pristupio, noseći svoju knjigu, da ga tobože nonšalantno upitam za mišljenje. Bilo je to prije par godina i svom uzoru bih ja, diletant pisanja i čovjek željan pohvala, uvalio skup članaka u kojima sam gorljivo tražio izbore, ismijavao Karamarka i HDZ, hvalio Milanovića i Josipovića i tek reda radi spominjao da obračun s nasilnicima i pljačkašima nije završen i da naš demokracija nije zajamčena i održiva.

Jednu takvu scenu ismijali su Iljif i Petrov (ne Božo), pa sam zato oklijevao. Pa evo, samo da malo pogleda i kaže svoje skromno mišljenje. Već sam se dizao od stola kad me je uhvatio sram. Na svu sreću u zadnji čas sam odustao. Iz srama sam odustao, činilo mi se da moja pisma nemaju lakoću zafrkancije kakvu on postiže bez napora ni dubinu definiranja pozadine onih političkih skandala koje ja tako volim komentirati.

Skeptičan čovjek, a takvi često čitaju Autograf, mora posumnjati u moj karakter, zaključiti da sam ulizica i da se sami hvalimo, kad nam već drugi ne daju novac (a to bi bila prava pravcata pohvala). Uostalom, što bi tu bilo loše? I privatne i javne televizije bezočno hvale svoje uratke praveći se da ih najavljuju. I filmovi se najavljuju na taj način, nova izdanja CD-a ili pak povijesne sportske priredbe

Jer da je samo s prezirom i s visine primio štivo i otpravio me s dvije pristojne fraze, ja sad ovo ne bih pisao, izgubio bih hrabrost kao moji dragi prijatelji iz konkurentske stranke (Leko, Picula, Mršić). A tako bih rado za njih navijao radujući se okupljanju na ljevici, centru, gotovo poput Petrova vjerujući da svi možemo zajedno.

Da bi danas netko komentirao pretvaranje hrvatske politike u kaljužu, potrebna je luđačka hrabrost i samouvjerenost. Stranke i njihovi programi tope se u bljuzgu pokazujući da i svijetli kristali bijelog snijega, kad nenadano puhne južina, postaju gnjecavi i vodenasti. Doista, ideali se uvijek lako istope, a onda natjecanja, kao u skijanju, otkazujemo za neka bolje vremena.

Naravno da nakon ovog uvoda skeptičan čovjek, a takvi često čitaju Autograf, mora posumnjati u moj karakter, zaključiti da sam ulizica i da se sami hvalimo, kad nam već drugi ne daju novac (a to bi bila prava pravcata pohvala). Uostalom, što bi tu bilo loše? I privatne i javne televizije bezočno hvale svoje uratke praveći se da ih najavljuju. I filmovi se najavljuju na taj način, nova izdanja CD-a ili pak povijesne sportske priredbe.

No ovo ne radim s tom namjerom, već kao osoba, profesijom pravnik, koji se bavi i drugim znanostima, koju je ushitio jedan pasus Tomićeve kolumne. Piše: ”Imate li državničkih ambicija, statistika kaže da vam je najpametnije upisati pravo. Američki predsjednici, Franklin Roosevelt, Gerald Ford, Richard Nixon, Barack Obama i Bill Clinton, počinjali su kao odvjetnici ili profesori prava prije nego su se otputili u politiku. Pravo su zatim završili i Mahatma Gandhi, Vladimir Iljič Lenjin, Fidel Castro, Konrad Adenauer, Gerhard Schröder, Tony Blair i Nicolas Sarkozy, a i u nas ih je bilo dosta, nabrojimo samo Vlatka Mačeka, Antu Pavelića i Ivu Josipovića. Stjepan Radić je, napokon, studirao pravne znanosti dok mu nisu zabranili školovanje na svim sveučilištima u Austro-Ugarskoj.“

E, dragi Tomiću, i Manolić, i Mesić, i Valentić, i Mateša, i Ivica Račan, i Jadranka Kosor, i Zoran Milanović, i Šeks, i Peđa Grbin, i Ingrid Antičević, i Ana Lovrin i Vesna Škare Ožbolt. Ministri pravosuđa bili su, naravno, pravnici, štoviše profesori: Zvonimir Šeparović, Branko Babac, Milan Ramljak, Stipe Ivanišević, Ivan Šimonović, a tu bih ugurao radi ravnoteže i Onesina Cvitana kojeg je dopalo drugo ministarstvo. Kad sam bio dekan, uvod u studij studentima su objašnjavali Račan, Valentić i Mateša (tri premijera, jer je inspiracija bila tri tenora!). Gotovo svi premijeri su bili pravnici (Šarinić i Sanader nisu). Usprkos toga ne možemo se pohvaliti savršenstvom Ustava, britkošću zakona, jasnoćom uredbi, sjajnom upravom i sudstvom.

E, dragi Tomiću, i Manolić, i Mesić, i Valentić, i Mateša, i Ivica Račan, i Jadranka Kosor, i Zoran Milanović, i Šeks, i Peđa Grbin, i Ingrid Antičević, i Ana Lovrin i Vesna Škare Ožbolt. Ministri pravosuđa bili su, naravno, pravnici, štoviše profesori: Zvonimir Šeparović, Branko Babac, Milan Ramljak, Stipe Ivanišević, Ivan Šimonović, a tu bih ugurao, radi ravnoteže, i Onesina Cvitana kojeg je dopalo drugo ministarstvo. Kad sam bio dekan, uvod u studij studentima su objašnjavali Račan, Valentić i Mateša (tri premijera jer je inspiracija bila tri tenora!). Gotovo svi premijeri bili su pravnici (Šarinić i Sanader nisu). Usprkos toga ne možemo se pohvaliti savršenstvom Ustava, britkošću zakona, jasnoćom uredbi, sjajnom upravom i sudstvom

Prije desetak godina jedan savjesni umirovljenik slao mi je svakih nekoliko mjeseci zajedljive komentare na našu pravnu državu, izborni sustav i pretvorbu, uvijek s pitanjem na kraju tko je takve demiurge pravne države pustio na ispitu i tko im je dao diplomu. Ja se na takva pisma nisam obazirao, jer ni Medicinski fakultet ne odgovara za puna groblja ni Arhitektonski za bespravnu gradnju ili kičastu ”betonsku galanteriju”. U svakom žitu ima kukolja (slično je nedavno rekao Karamarko, a ako se ne varam, u varijanti ”u svakom kukolju ima žita”).

Sad kad sam vidio više i spoznao bolje, zaključujem da to i nije bio nepromišljen apel profesorima. Sad vidim jasnije oportunizam i kukavost stručne javnosti, dodvoravanje uvijek novim gospodarima, slabo upućene u problem, ali sjajno svjesne svog interesa.

Stručna mišljenja gospodari naručuju i plate, pa ih koriste za pokriće svojih interesa, tumače kako žele u cinično tvrde da ”struka kaže”. Usput, može li stručna vlada zaboraviti interese, ne samo stranaka i ideologija već i posebnih interesa koje reprezentira? Interesni i tehnički aspekt odluke ne mogu se razdvojiti. Da li je odluka o zabrani gradnje na samoj obali stručna ili interesna? Je li lokacija nuklearke stručno određena, nakon više decenija i sto kila elaborata?

I da ne zaboravim povod. Pravnici su ljudi i ima ih svakakvih: učenih i blefera, kritičkih duhova i poltrona. Ima ih relativno puno, a statistika tvrdi da se rijetkosti nalaze u ”velikim masama”: što je osnovni skup veći, to se u njemu nalazi više i pozitivnih i negativnih primjera.

Masovni studij prava, koji je stvorio i hiperpodukciju i snizio prosječnu kvalitetu, danas je prošlost. Broj upisanih puno je manji. Profesija se ubrzano feminizira, jer su djevojke savjesnije i zrelije. Zanat se birokratizira, jer se zakoni ne tumače već čitaju. Pa onda trebaju biti što veći i detaljniji. Proporcionalno tome nestaje odgovornost za rezultat već samo za postupak. Birokracija.

Prije desetak godina jedan savjesni umirovljenik slao mi je svakih nekoliko mjeseci zajedljive komentare na našu pravnu državu, izborni sustav i pretvorbu, uvijek s pitanjem na kraju tko je takve demiurge pravne države pustio na ispitu i tko im je dao diplomu. Ja se na takva pisma nisam obazirao, jer ni Medicinski fakultet ne odgovara za puna groblja ni Arhitektonski za bespravnu gradnju ili kičastu ”betonsku galanteriju”. U svakom žitu ima kukolja (slično je nedavno rekao Karamarko, a ako se ne varam, u varijanti ”u svakom kukolju ima žita”)

Loše navike počinju već na studiju: Nekritičko učenje koje favorizira dobru memoriju i inhibira vještinu, logiku i zdravi razum. O nabrojanim svjetskim povijesnim veličinama i istaknutim pravnicima studenti znaju jako malo. Njima su referentni uzori ovi naši; ma uzor im nije nitko, već imaju neposredne primjere loših đaka. Evo sad je i Kerum najavio da će postati pravnik, jer je naučio što treba.

Nove generacije impresionira to kako i koliko odvjetnici zarađuju braneći velike kradljivce. Žele naučiti kako se istina izvrće. Radne navike stvaraju tek kad ih se počne iskorištavati i samo se nadaju da će i oni jednom nekoga kinjiti i iskorištavati.

Naravno da sebe sad doživljavam kao mrguda kojem ne valja ni vlada, ni profesija ni mladi. Što onda imati nego osjećaj zgražanja zbog obožavanja novca, pompoznosti i frivolnosti, glamura i dokazivanja imovinom, slavom i moći. Odbijam priznati da je to stvar godina, već iskustva koje imam iz drugih zemalja, gdje situacija nije takva. Prije mjesec dana predavao sam u Veneciji. Od 120 studenata samo šest nije došlo na predavanje. Prozivanja nema. Ne daju se potpisi. No postavljaju se pitanja i prekida predavač. Brani se vlastito mišljenje.

Vratimo se na početak. Vidim da sam zabrazdio, da postajem ozbiljan jer se radi o mom životnom pozivu, pa sam osjetljiv i zabrinut. Došla su vremena vladavine prosječnih, nemotiviranih đaka koji žele živjeti dobro, raditi malo i ne odgovarati ni za što.

Vremena su mutne vode koju vole tusti šarani i žabe. Pravnici su sjajno prilagođeni tome – raditi svoj posao i ne interesirati se za nešto drugo. Od vlade tražiti sigurnost, od države zaštitu i pomoć.

Već zarana uče od društva obožavanje kapitalizma u kojem se živi u obilju, ali se pritom zaboravljaju na čiji račun. Vide zabavu, a ne rad. Vide samo materijalne vrijednosti. Kapitalizam traži predan rad i natjecanje. Nemaju ponosa ni samopoštovanja.

Naravno da sebe sad doživljavam kao mrguda kojem ne valja ni vlada, ni profesija ni mladi. Što onda imati nego osjećaj zgražanja zbog obožavanja novca, pompoznosti i frivolnosti, glamura i dokazivanja imovinom, slavom i moći. Odbijam priznati da je to stvar godina, već iskustva koje imam iz drugih zemalja, gdje situacija nije takva. Prije mjesec dana predavao sam u Veneciji. Od 120 studenata samo šest nije došlo na predavanje. Prozivanja nema. Ne daju se potpisi. No postavljaju se pitanja i prekida predavač. Brani se vlastito mišljenje

Ma oni ne žele biti državnici, već službenici. I zato im na nos treba nabijati ideju pravnika – državnika (A. Kronman, ”The Lost Lawyer”). Riječima suca Vrhovnog suda SAD-a Samuela Alita: “Budućnost pravne profesije kao instrumenta dobre vlasti leži u traženju novog načina služenja društvu. Javna služba uvijek je bila srce naše profesije. Tradicionalna uloga pravnika u američkom društvu bila je služiti u sudu kao branitelj naših zakona i ustava. Idealan pravnik vidio se kao pripadnik plemenite profesije koja se može izdići osobnog interesa i promicati vladavinu prava u postizanju javnog dobra. Ali ovaj dojam o idealnom pravniku erodirao je i promijenio se tijekom godina“. http://www.law.virginia.edu/html/alumni/uvalawyer/spr09/roleoflawyerservant.htm

Zato hvala Tomiću za povod, ali našim pravnicima su uzor likovi iz priča Balzaka i Gogolja, a ne pravnici – državnici: Nelson Mandela (isto pravnik) ili A. V. Dicey ili R. Posner.

Ne mogu grditi vlastitu profesiju, to ne rade ni pisci, pa ponavljam izreku našeg velikana ”U ovom kukolju ima i žita“.