savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=1164&hej-ljudi-i-ja-sam=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=1164&hej-ljudi-i-ja-sam=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=1164&hej-ljudi-i-ja-sam=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=1164&hej-ljudi-i-ja-sam=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=6768&josip-kregar

Kregar Josip
Datum:
10.03.2018
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Izluđeni smo traljavim pregovorima o formiranju vlade. Svi se bave time, i oni bliže vlasti i oni koji samo čitaju novine, pa se nalaze pred nemogućim zadatkom prepoznati koji su to stručni kriteriji i postupci odabira ministara. Ovo treba biti stručna vlada. No koje kvalifikacije se traže? Kakav je postupak?

Svaka od tri strane – mandatar, HDZ i Most – može uložiti veto. Veto na izbor se ulaže kad nekoga poznaješ po zlu, prepoznaješ kao političkog protivnika ili imaš svog kandidata. To znači da se ne biraju najbolji, već zaustavljaju loši, što bi bilo sasvim dobro, ali znači i to da najbolje šanse imaju oni koji se nisu ničim i nikad istakli, da u obzir ne dolaze sadašnji ministri (ma kako da su radili) ili neortodoksni stručnjaci ekonomije, medicine ili prava.

Budući da postupak nije jasan, kriteriji valoviti, to znači da se postupak može odužiti. I već se sad odužilo, a kriteriji su nestali. Mirno čekamo i mislimo da se nešto događa, ali tek oni koji su bliže nemaju mira i mora da im sve sliči na kaos.

Svaka od tri strane – mandatar, HDZ i Most – može uložiti veto. Veto na izbor se ulaže kad nekoga poznaješ po zlu, prepoznaješ kao političkog protivnika ili imaš svog kandidata. To znači da se ne biraju najbolji, već zaustavljaju loši, što bi bilo sasvim dobro, ali znači i to da najbolje šanse imaju oni koji se nisu ničim i nikad istakli, da u obzir ne dolaze sadašnji ministri (ma kako da su radili) ili neortodoksni stručnjaci ekonomije, medicine ili prava

Formiranje vlade prestalo je biti ozbiljno pitanje i postalo je predmet sprdnje. Oreškovića se provocira blentavim izjavama telefonom (komičar Jurkotić), stvar je smiješna i tragično uvjerljiva, a mandatar se prikazuje bijedno. Kao da se bira ljepotica dana, pa pred njim defiliraju desetine kandidata koji govore da će se zalagati za mir u svijetu i pomagati domovini.

Hrvatskom hoda stotina ljudi kojima je netko rekao da mogu postati ministri. Oni to ujutro, glumeći skromnost, govore svojoj dragoj koja već razmišlja o ljetovanju u kakvoj državnoj rezidenciji i u povjerenju prenosi svojim prijateljicama ili frizerki.

Mudriji to šapnu nekom novinaru gladnom vijesti, pa se stvaraju liste kandidata. Ne vjerujete? Pazi matematiku: ako za svako mjesto moraju biti najmanje tri, četiri, kandidata, to je već impresivan broj. Za selo i poljoprivredu, kulturu, policiju i zaštitu okoliša ima i po desetak kandidata.

Teško je razlikovati tko je stvarni kandidat, tko se sam kandidira radi promocije i ugleda, a tko je onaj koji se pripremio za ozbiljan posao. U svakom slučaju kandidati će mandataru biti nepoznanica, a njegov razgovor nije osobito mjerilo sposobnosti već preporuka, protežiranja i podobnosti.

Dolazim u iskušenje da među kolegama proširim glas da sam kandidat. Kojeg ministarstva? Već je pisalo u novinama da sam kandidat za ministra uprave (nisam!!), pa su mi se počeli javljati i zaboravljeni prijatelji iz osnovne škole. Bilo bi bolje da proširim glas da sam kandidat za Ustavni sud, o čemu su također pisale novine na moje veliko iznenađenje, jer o tome ništa nisam znao, niti sam to želio. No ipak su mi ljudi čestitali, hvalili i spominjali kako oni imaju jedan spor.

Mora da se netko sjajno zeza s tim. Obećati ministarsko mjesto ne košta ništa, čak može uspjeti, a ako ne uspije, uvijek je netko tko ima veto kriv – ”Oprosti, stari, nije išlo”. Čak i svoje stranačke drugove moguće je držati na lancu time što se za njih stranka neće baš založiti. Eto, ja bih za ministra kulture imao kandidata, ali što kad mu desetak ozbiljnih ili samoproglašenih kandidata čeprka po biografiji i traži načina da Jasenu netko kaže: ”Nije se moglo, stari”.

”Nitko ti ne može dati koliko ti ja mogu obećati” parola je naših dana.

Formiranje vlade prestalo je biti ozbiljno pitanje i postalo je predmet sprdnje. Oreškovića se provocira blentavim izjavama telefonom (komičar Jurkotić), stvar je smiješna i tragično uvjerljiva, a mandatar se prikazuje bijedno. Kao da se bira ljepotica dana, pa pred njim defiliraju desetine kandidata koji govore da će se zalagati za mir u svijetu i pomagati domovini

Neki najvještiji i ne vode kampanju za svoje imenovanje, već za imenovanje ministarstva po svojoj mjeri. Kažu da će se formirati ministarstvo za useljeništvo i demografsku obnovu. Zašto ne i ministarstvo za brdsko-planinska područja, ljudska prava i manjine ili za antikorupciju. Ili pak ministarstvo za strategije, ili ministarstvo za bogoštovlje ili za regionalni razvoj?

Zapravo to ministarstvo imamo, ali se ono bavi europskim fondovima, a regionalnim razvojem samo u imenu. Imamo li mi zavod za plan i prognoze, ne vremenske nego ekonomske? Nekad smo imali, imalo je stručnjake čiji je posao analiza politika za vladu. Sada vlada čita kolumne i intervju stručnjaka u medijima, pa ministarstvo ne treba. Uostalom, što će vlasti stručnjaka savjetnici i analitičari, istraživanja i prognoze? Za prognoze savjetnike imaju banke, pa onda nije čudo da one vode ekonomsku politiku.

Mandatar će se naći u čudu. Mora odabrati ministre o kojima malo zna, koje poznaje samo preko preporuka i par kurtoaznih rečenica. Može računati samo na sebe i na vjeru ljudi u čudo koje će izvesti, a koje nam treba baš danas i ovdje.

Mit o kandidatu je hrvatska inačica mita o Sizifu. Kod nas kandidati pucaju od silne želje pomoći napaćenom narodu, no želja jenjava kad uspiju u kandidaturi, počnu problemi i trivijalna stvarnost kad treba vraćati kredite i osigurati plaće.

Zapravo Hrvatska je idealna zemlja za lažne kandidature, izmišljene spasitelje i lažne proroke. Možda i nismo baš vjerovali u hrvatski barjak na Romaniji, puste milijarde dijaspore, u svetost tla, kamena i maslina, ali smo uvijek vjerovali u hrvatske izdanke lažnog ruskog cara Petra III. (Šćepana Malog). Jednostavno volimo vjerovati u nešto nesvakodnevno, u čuda. Interesantno je da u čuda najviše, izgleda, vjeruju umirovljenici.

U mitu o Sizifu uvijek treba samo još malo, no kamen uvijek izmakne nizbrdo. U hrvatskom mitu o kandidatu šanse izgledaju dobro, kandidati se bodre i obožavaju, a onda, kad nedostaje još samo malo, izostane strpljenje i opet sve ponovo. Krivi su i izbori, i kandidati, i prevelika očekivanja i još veća obećanja, i iznenađenja i razočaranja.

Onako kako su stari narodi vjerovali u ples kiše, tako mi vjerujemo obećanjima. Ples kiše nikada ne može iznevjeriti, Ako nakon plesa kiša padne, što ćeš bolji dokaz o Božjem zagovoru i uspješnosti plesa. Krucijalni dokaz da ples izaziva kišu. Ako ne padne, loše smo plesali, idemo ponovo.

Dolazim u iskušenje da među kolegama proširim glas da sam kandidat. Kojeg ministarstva? Već je pisalo u novinama da sam kandidat za ministra uprave (nisam!!), pa su mi se počeli javljati i zaboravljeni prijatelji iz osnovne škole. Bilo bi bolje da proširim glas da sam kandidat za Ustavni sud, o čemu su također pisale novine na moje veliko iznenađenje, jer o tome ništa nisam znao, niti sam to želio. No ipak su mi ljudi čestitali, hvalili i spominjali kako oni imaju jedan spor

Tako s našim izborima. Izbori su bili zakoniti, sve su nas radovali, nitko nije izgubio i svi tvrde da su njihovi pobijedili. Ma, možeš misliti! Niti je model dobar, niti je pravedan, niti je reprezentativan, niti je uspješan. Ne proizvodi, ne stvara legitimnu i vjerodostojnu vlast. Legitimnost se onda izvodi iz želje za čudom.

Umjesto da ponovimo izbore, vjerujemo da će nas od krvoločnih banaka najbolje štititi bankar, tko nas može bolje braniti od neprijatelja nego profesionalni strani generali.

Naš mit o izborima temelji se na tome da je sistem i model dobar, da izabiremo najbolje i da pobjeđuju oni koji imaju većinu. No model odgovara samo velikima i spretnima. Mi ne biramo zastupnike, već isključivo stranke, a ne biramo čak ni stranke, već konglomerat koalicija, stvorenih da uhvate sve potencijalne birače i prikriju da se ustvari natječu HDZ i SDP.

Ako neka stranka ne može pobijediti sama, može uz sebe vezati onu koja će pridobiti nešto potrebnih glasača, a ako ni to nije dosta, može se stvoriti rezervna stranka za jednokratnu upotrebu koja će privući i neodlučne. Ako su razlike male i legitimnost je slaba, a nestaje kad podivlja princip većine.

Još je 1877. Lord Acton (The History of Freedom in Antiquity, 1877.napisao: ”Jedno od zala iskrivljene demokracije je tiranija većine ili, bolje rečeno, stranke, koja nužno i ne mora imati većinu kad uspije, silom ili prijevarom, provesti izbore. (The one pervading evil of democracy is the tyranny of the majority, or rather of that party, not always the majority, that succeeds, by force or fraud, in carrying elections).

To je podloga mita o izbornoj većini, ”demokracija je vlast većine“ (Ma daj? Koje? Većine birača ili većine mandata? A što ako je razlika minimalna?). To je podloga mita da su svaki izbori ne samo zakoniti i, važnije, pošteni; ali mit se ruši kad pobjednika nema ili su svi pobijedili.

Pogledajte kroz prozor. Postoji izvjesna sličnost između snijega i hrvatske politike. Kad snijega nema, govorimo da sanjamo bijeli Božić, kad padne, nismo baš sretni. Kad nema politike, zazivamo nova lica, novi smjer, novu Hrvatsku, kad se novi smjer pojavi, dođu malo poznata lica i nismo zadovoljni, jer nam se čini da je sve isto. Sličnost je najveća između snijega i izbora.

Zapravo Hrvatska je idealna zemlja za lažne kandidature, izmišljene spasitelje i lažne proroke. Možda i nismo baš vjerovali u hrvatski barjak na Romaniji, puste milijarde dijaspore, u svetost tla, kamena i maslina, ali smo uvijek vjerovali u hrvatske izdanke lažnog ruskog cara Petra III. (Šćepana Malog). Jednostavno volimo vjerovati u nešto nesvakodnevno, u čuda. Interesantno je da u čuda najviše, izgleda, vjeruju umirovljenici

Kad snijeg pada, kad blistaju kristali, dah nam se ledi, ali sve izgleda nevino bijelo i čisto.

Kad su izbori, blistaju obećanja, svi izgledaju oduševljeni i puni energije promjena, zaboravi se da baš i nisu svi nevini, već osuđeni i optuženi, srce nam se razgara, a mozak ledi. Snijeg se čisti lopatama i na ceste sipa sol. Često se čišćenje samo obećava, a sol ide na rane nestrpljivim vozačima.

U izborima čiste ceste se najavljuju, a umjesto soli na svijetli put posipaju se tračevi, intrige i podvale. Nakon par dana snijeg se topi i smrzava, postaje crn, kopni i pretvara se u neugodnu bljuzgu.

Tako kopni i politička legitimnost; sve postaje crno i blatno. Svi čekaju jer misle da se nešto događa, da netko već čisti. No krivo. Čeka se proljeće. Novo hrvatsko proljeće.

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


14.11.1972  Hercigonja Radovan
14.11.1962  Šajtoš Mijo
14.11.1959  Šparica Ante
14.11.1959  Pičuljan Zoran
14.11.1955  Markovec Ivan
14.11.1953  Prkačin Ante
14.11.1953  Gregur Nikola