savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=1169&amp%3B=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=1169&amp%3B=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=1169&amp%3B=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=1169&amp%3B=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=6768&josip-kregar

Kregar Josip
Datum:
20.03.2018
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Postoje korisne poslovice. Na primjer: Šutnja je zlato. Kaže se i da lijepa riječ otvara vrata. Riječ je oružje. Međutim kada se radi o poslovicama, one više  zbunjuju nego što otkrivaju istinu. Šutnja je kukavica. Vrata otvara kvaka ili intervencija snagom. Riječ je oružje, naizgled nježno, ali opasno poput otrova. Djeluje. Teško se braniti od nuklearne bombe, od otrovnog pera i zmijskog jezika.

Uloga grube sile vremenom se smanjuje, naizgled nema više one okrutnosti turskih poreznika (iz epa o Smail Agi, poglavlje ”Harač”). Moderni poreznici nisu sadisti već birokrati. Ne treba sila, PDV se naplaćuje sa smiješkom i bez nasilja.

Odsijecanje glava, nabijanje na kolac samo još neki vjeroučitelji smatraju zgodnom stilskom figurom, a njegovi odvjetnici smatraju opravdanom društvenom kritikom i slobodom izražavanja. Mučenja, javna smaknuća, usprkos usrdnim zagovorima takvih pedagoga, ne smatraju se civiliziranim.

Tako se uči i djecu u školi. U školama se s odvratnošću spominju muke Matije Gupca, na fakultetima u literaturi zadaje se Foucaltova knjiga (Surveiller e tpunir) s užasnim opisom u kojem prije čerečenja konjima žrtvu se muči kidanjem mesa, užarenim kliještama, rastopljenim olovom, što završava blagoslovom i izlaganjem dijelova tijela nabijenih na kolčeve.

Okrutnost i mržnja koje slijede iz podjela ne ostaju na riječima. Ratni bubnjevi počinju prije artiljerije. Umjesto groze i straha prijetnje izazivaju otpor, zbijanje redova bataljuna i bataljona, strašenje izaziva zgražanje osjetljive svjetske javnosti, djeluje kao karikatura

Krivo je to da se o tome uči u povijesti, kao da je to prošlost, a onaj tko bi u predavanju tehničkog odgoja ili zemljopisa pričao o tome bio bi smjesta kažnjen premještajem na mjesto vjeroučitelja.

Okrutnost i mržnja koje slijede iz podjela ne ostaju na riječima. Ratni bubnjevi počinju prije artiljerije. Umjesto groze i straha prijetnje izazivaju otpor, zbijanje redova bataljuna i bataljona, strašenje izaziva zgražanje osjetljive svjetske javnosti, djeluje kao karikatura.

Tako je radio Idi Amin, Gadafi, Pol Pot ili Francois Duvalier,  Mengistu Haile Mariam, Charles Taylor… koji baš i ne bi trebali biti uzor školskoj djeci i našim domaćim vladarima. Idi Amin je ubijao i svoje rođake i suradnike, čak i tražio da mu ih se servira na pladnju. Nije pomoglo. Ni osveta nije bila blaga. Završio je jadno kao i drugi moderni zločinci.

No treba razlikovati faze evolucije zla. Zahtjev da se odrubi glava protivniku i da ga se baci u septičku jamu ili nabije na kolac nije početak. Najprije treba  ponavljati da su naši dobri bez obzira na to što čine zlo, a da su drugi loši bez obzira na to što su pametni i čine dobro.

Početak stvaranja neprijatelja, koji tako treba da se odredi tko smo Mi, je izmišljanje nedostataka karaktera, znanja i poštenja, izmišljanje zgodnih nadimaka, krađa, ljubavnica. Fame i predrasude su način i oruđe. Sve to, iako ozbiljno, pretvara se u komediju i cirkus.

Neprijatelju prije odrubljivanja glave treba život zagorčati glasinama, tračevima i izmišljotinama. Šire se laži s namjerom da žena posumnja u njegovu vjernost, neka se priča o skrivenim bogatstvima s namjerom da se dovede u pitanje sve što tvrdi. Vrline imaju naši, oni drugi imaju mane. Kupljena diploma u Banja Luci, kad se radi o našima, vrijedit će više od doktorata na PMF u Zagrebu ili Heidelbergu.

Postoje korisne poslovice. Na primjer: Šutnja je zlato. Kaže se i da lijepa riječ otvara vrata. Riječ je oružje. Međutim kada se radi o poslovicama, one više  zbunjuju nego što otkrivaju istinu. Šutnja je kukavica. Vrata otvara kvaka ili intervencija snagom. Riječ je oružje, naizgled nježno, ali opasno poput otrova. Djeluje. Teško se braniti od nuklearne bombe, od otrovnog pera i zmijskog jezika

Neka se spomenute ustanove ne uvrede, ali njihovi diplomci pronose njihovu slavu svijetom. U saborskoj raspravi njihovi đaci miješaju Irak i Iran, groze se dokazima izdaje kvaziintelektualaca i njihovim poročnim životom.

Pokušajte raspravljati o korupciji, ali ako je vidite kao posljedicu stvarnosti i sistema vlasti, odgovorit će vam se tvrdnjom da ste poročni erotoman. Pokušajte govoriti o hrvatskim ratnim zločinima, odmah će se pronaći vaš predak koji je govorio ekavicom a ne ikavicom.

Recite nešto protiv desničarskog ludila, i odmah vas čeka mjesto na popisu suradnika UDBE.

Naši su dobri, samo dobri, uvijek dobri, plemenitih motiva, a i kad nešto glupo kažu, nije to zato što su idioti, već zato što su izazvani, uvrijeđeni i zapravo nisu u krivu. Oni koji nešto drukčije misle su demoni.

Riječ je oružje kada se koristi u masovnoj manipulaciji u političkoj kaljuži.

Danas je početak političkog rata osramotiti, poniziti, zastrašiti ili kupiti svog političkog protivnika, oduzeti mu obilježja čovjeka, uništiti aureolu poštenja ili pameti.

Treba naći ili izmisliti prikladnu slabost, trenutak, makar iz davne prošlosti, neku slabu točku da se nekoga smakne ili trajno mrcvari tupom sjekirom trača, napuhanih grijeha i loših vijesti.

Barata se predrasudama, zavišću, jalom i ljubomorom, što su tek forme i presvučeni oblici obrane interesnih motiva, moralno sitnih, a materijalno važnih privilegija.

Argumentum ad hominem nije nikakav dokaz; u raspravi se ne smatra legitimnim. Tko to tvrdi? Gajo Petrović (”Logika”).

Ali kako dopustiti da naša mladež uči iz udžbenika sumnjivog filozofa koji je naslućuje se, Srbin i marksist? No u stvarnosti se ne radi o akademskoj raspravi, već o naletu sirovog prezira prema obrazovanju i civilnosti.

Neki su, kada ih je to zadesilo, pomislili da kampanje trebaju logistiku, novac i organizaciju. Odmah se postavilo pitanje tko stoji iza toga?

Početak stvaranja neprijatelja, koji tako treba da se odredi tko smo Mi, je izmišljanje nedostataka karaktera, znanja i poštenja, izmišljanje zgodnih nadimaka, krađa, ljubavnica. Fame i predrasude su način i oruđe. Sve to, iako ozbiljno, pretvara se u komediju i cirkus

Krivo pitanje. U hibridnom ratu naši neprijatelji su glupost i primitivizam, ne samo istaknuti voditelji te ideologije (ako postoji rodna ideologija, zašto ne bismo govorili o ideologiji gluposti i primitivizma?), a početak rata je oblatiti i dezavuirati protivnika. Budiša i Mimica šepaju, Josipoviću je otac zatvorski čuvar, Mesić ima podivljale obrve i rastu mu dlake u uhu (i lijevom i desnom), ja račlam. Koja budala bi glasala za takve?

Sve to je već viđeno prije manje od stotinu godina. Vratili smo se na razinu rasprava i mišljenja koja su bila uvod u nacizam i rat.

”Taj dolazak [pojava nacizma]” je označio novo barbarstvo unutar dijela zapadne civilizacije, radikalan obračun s racionalizmom i prosvjetiteljstvom i uspostavu poretka zasnivanog na rasnoj čistoći, krvi i tlu, odnosno krvnoj zajednici (Blutgemeinschaft)” (Milardović, ”Druga moderna”).

Zar smo osuđeni ponoviti gradivo?

Rat lažima uvod je u pravi sukob. Neki to zovu hibridni rat i ne poduzimaju ništa dok nisu žrtve.

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


24.05.1979  Grbin Peđa
24.05.1965  Herceg Milan
24.05.1961  Vresk Josip
24.05.1957  Pavić Vlasta
24.05.1938  Ramušćak Marijan
24.05.1937  Tomac Zdravko