Znam da sam imao knjigu Branka Horvata ”Ogledi o jugoslavenskom društvu”. Znam da je u jednom od prvih poglavlja diskretno ismijavao tadašnju socijalističku teoriju zbog neinteligentnog glorificiranja engleskog čartističkog programa: jednako pravo glasa za sve muškarce starije od dvadeset i jednu godinu, zabranu rada ženama i djeci, tajno glasovanje, plaću za zastupnike, izbore svake godine.

Tražili su i dnevni rad od osam sati, slobodnu nedjelju. Horvat je tvrdio da je sve to ostvareno i bez revolucija i socijalizma i da sada (tada) radnici imaju više prava.

Horvat je komentare napisao u tonu superiorne tadašnjice u kojoj je najveći dio zahtjeva ostvaren. Mnoga društva danas daju i nova prava: školovanje, zdravlje za sve, suodlučivanje, socijalna prava i dobru plaću za dobar rad.

Tražim knjigu, a knjižničarka kaže ”Nemamo, to danas nitko ne traži”. No glavne riječi ovog uvoda, a odnose se na socijalna prava, su: ”To danas nitko ne traži”?

Još nedavno u raspravama u vrhu SDP-a zazivalo se okretanje izvornoj socijaldemokraciji. Naravno, kontekst tih zahtjeva bili su politički obračuni, osjećaj da se ideja, nejasno nazvana neoliberalizmom, nametnula SDP-u, a da velika većina iskrenih partijaca ne voli liberalizam, stari ili novi, da u tome ne pronalazi sebe i teži davnim vremenima

Zaista, što su bili ciljevi i dosezi, vizija reformističkih zahtjeva? Trebaju li novi?

Još nedavno u raspravama u vrhu SDP-a zazivalo se okretanje izvornoj socijaldemokraciji. Naravno, kontekst tih zahtjeva bili su politički obračuni, osjećaj da se ideja, nejasno nazvana neoliberalizmom, nametnula SDP-u, a da velika većina iskrenih partijaca ne voli liberalizam, stari ili novi, da u tome ne pronalazi sebe i teži davnim vremenima.

Ni stara Partija nije se uspjela osloboditi tradicije egalitarizma svojim konferencijama o novim tehnologijama, slikama okruglih intelektualnih cvikera na svojim plakatima, pričama o informatičkim utopijama i tehnološkom optimizmu, nije se osloboditi tog teškog balasta dogmatskih grupa.

Bez obzira na kritike svojih političkih neprijatelja, hrvatska ljevica nije imala problem s nacionalni pitanjem koliko s razumijevanjem modernog društva. I nije promijenila taj mentalitet djece seljaka i proletera koji su se prozvali borcima i socijalistima. Instinkt egalitarizma smatrao se izvornim tumačenjem cilja društva, podlogom za mržnju prema onima koji imaju.

Jači od ideologije, taj poriv ne trpi kompromise, pa narod više voli beskrvne političare koji glade djecu po glavi, gaće vezuju crven-bijelo-plavom tkanicom, koji plaćaju prasetinu smetlarima.

Ma, i ja prema egalitarizmu imam izvjesne simpatije jer ne volim bahate grofove koji razbacuju tuđa bogatstva, ne stoje u redu pred trajektom i prave se važni pred redom svojih mundira koji nizašto primaju plaću.

Mislim i ja da se formalna jednakost često zaobiđe. Vlada novac, a ne načelo. Zakoni su često nepošteni, stvaraju pobjednike i luzere, bogate koji mogu svašta što im zakon daje i sirotinju koja, kada i dobije pravo, od toga nema ništa. ”I bogataš i siromah imaju jednako pravo spavati ispod mosta.” (Poincaret)

Mislim i ja da se formalna jednakost često zaobiđe. Vlada novac, a ne načelo. Zakoni su često nepošteni, stvaraju pobjednike i luzere, bogate koji mogu svašta što im zakon daje i sirotinju koja, kada i dobije pravo, od toga nema ništa. ”I bogataš i siromah imaju jednako pravo spavati ispod mosta.” (Poincaret)

No gdje smo sada? Gdje su oni (i cijela ljevica) sada? Bez ideologa (ljudi koji se bave idejama), dezorijentiranog vodstva, vođa bez iskustva i međunarodno vrijednog obrazovanja? Kako će oni koji ne čitaju knjige pisati programe?

To će biti programi uvijek istih konzultanata, PR stručnjaka koji ne vide ciljeve, već samo zadatak da privuku pažnju. Kako će nove programe pisati ljudi bez ideja, samo uz instinkt da treba sakupiti ono što ljudi misle.

To su zbrkani programi puni kontradikcija jer trebaju obuhvatiti sve i obećati svima.

Voditi i slijediti nije isto, slušati nije isto što i djelovati. Posudit ću rečenicu jednog mudrog političara, mog imenjaka: ”Vodstvo ne smije ići daleko ispred naroda jer će ga izgubiti, ali ne iza njega jer će zalutati”.

Koji je smjer? Neka se bratstvom bave suverenisti, o slobodi neka govore liberali, a ljevica neka u prvi plan stavi jednakost (egalitė), novu jednakost jer su i nove društvene nejednakosti drukčije.

Nije to naša lokalna i trenutna tuga. Na razini većoj od prostora između Pule do Osijeka, Varaždina do Ploča osjeća se manjak vođa s idejama i karizmom, vizionara koji imaju neki cilj, a ne samo želju za beneficijom vlasti, za koje je vlast sredstvo, a ne cilj.

Na razini većoj od prostora između Pule do Osijeka, Varaždina do Ploča osjeća se manjak vođa s idejama i karizmom, vizionara koji imaju neki cilj, a ne samo želju za beneficijom vlasti, za koje je vlast sredstvo, a ne cilj

Uzmite u ruke knjigu ”SocialDemocracy: A SWOT Analisysis”. Nova knjiga; ovogodišnja. Sjajni autori: Wolgang Merkel, Bo Rothstein, Rene Cuperus, Tim Dixon, James Galbraith, Philipe Marliere. Elita europske ljevice.

Knjiga djeluje, kao cjelina, tužno. Puna je nostalgije prema slavnim vremenima trećeg puta, više objašnjava loše izborne rezultate (kao i ja na početku teksta), puna je žalosti. Je li to radi toga što su ciljevi postignuti? Nije li prirodno da nakon poleta nastupi depresija, nakon plime oseka? Jesu li programi danas samo moderni prepjev, remix već izlizanih fraza?

Nastala su paralelna društva. Na razini pojedine zemlje jasno se širi jaz između bogate elite i siromaha kojih se nekad zvalo lumpen-proletarijatom, a propala je srednja i radnička klasa proizvođača.

Slojevi proletera dobili su ponovo rimsko značenje nižih od plebsa, ne pada im na pamet izgubiti svoje slatke okove društva blagostanja, državnih potpora i penzija.

Ni Pompej nije mogao toliko davati za igre, ni Cezar za vojsku, ni Dioklecijan za upravu koliko mogu dati današnje elite za umirenje potencijalno opasnih masa.

Ono što se nekad zvalo marginalnim skupinama bez utjecaja, moći i budućnosti, danas smo svi. Populizam, kojeg se boje svi navedeni autori, raste na tom osjećaju zapuštenosti, zanemarenosti i nepriznavanja onih koji su masa, a ne elita.

Mogu se sa propovjedaonica, katedri i na kružocima alternativa oriti kletve protiv konzumerizma, potrošačkog društva ili šopinga nedjeljom, ali stvarnost prezrenih na svijetu je jesti pohance na trećem katu trgovačkog centra, voditi djecu tamo kad je vani hladno ili kiša ili iz jednostavne navike da vole gužvu i sigurnost gomile

Migranti su bili samo alibi za osjećaj ugroženosti, neprekidno stanje anomije, kad ljudi priželjkuju stvari koje su im virtualno nedostupne, pa vremenom tonu u očaj srednjih godina, previše jedu masno ili se pak previše paze i jedu integralni kruh, špinat i napitke od mrkve i celera.

Postali smo ekonomski liberalni, ali to se više vidi u tome da su problemi prebačeni društvu, a dobici uvijek ostaju privatni. Tako sad 1% ljudi ima 4/5 ukupne imovine u svijetu, u jednoj minuti privilegirani dobivaju godišnje plaće radnika.

U ovoj navedenoj knjizi vođe socijalne demokracije ne određuju ciljeve promjene, ne daju objašnjenja, ne pozivaju na suradnju i aktivizam, pa se počinje činiti da sve prepuštaju ludističkim antiglobalistima, jadnoj sirotinji koja strepi od ovrha, a zadužuje se da bi imala privid osobnog uspjeha i postignuća materijalnih ciljeva.

Mogu se sa propovjedaonica, katedri i na kružocima alternativa oriti kletve protiv konzumerizma, potrošačkog društva ili šopinga nedjeljom, ali stvarnost prezrenih na svijetu je jesti pohance na trećem katu trgovačkog centra, voditi djecu tamo kad je vani hladno ili kiša ili iz jednostavne navike da vole gužvu i sigurnost gomile.

Umjesto da učimo kako koristiti stvari i voljeti ljude, naučili smo voljeti stvari i koristiti ljude.