Ne znam sjećaju li se Osječani da je Osijek neposredno poslije neslužbenog kraja rata, 1993. ili u proljeće 1994., posjetio jedan od najutjecajnijih francuskih intelektualaca/filozofa/književnika - Pascal Bruckner.
Svjetsku slavu Bruckner je stekao romanom “Gorki mjesec”, prema kojemu je još poznatiji Roman Polanski snimio fascinantan film s Hughom Grantom u glavnoj ulozi. No, isto tako, P. Bruckner nije bio jedini svjetski intelektulac koji je tih godina posjetio Hrvatsku i Osijek, što svakako ne bi trebalo nikako ignorirati, jer ipak, in ultima linea, govori o europskom značaju našega grada (i nekih ljudi u tom gradu) tih godina. Tu bi svakako trebalo spomenuti A. Glucksmanna i A. Finkielkrauta, koji su, također, nadasve korektno pisali o “ratnom” (još mi je u sjećanju sjajan članak A. Glucksmanna u “Le Mondeu”, gdje uz ostale podatke o Osijeku - bio je svjedok brutalnog artiljeriskog napada na grad 6. prosinca 1991. - piše s neskrivenim simpatijama i o, za njega iznenađujućem, “hibridnom identitetu” gradonačelnika) i “poratnom” Osijeku, prilično drugačije nego što to posljednjih godina pišu naši lokalni “sveznajući naratori”, koji nikako da se oslobode sindroma naknadne pameti, i koji ne uspijevaju neke događaje i aktere tih događaja na pravi način kontekstuaslizirati.
Europa je “puna”
Vjerojatno se pitate čemu ove “slatke” reminiscencije na ove ljude koji su prije mnogo godina pohodili grad! Neposredni povod je intervju P. Brucknera jednom našem tjedniku, u kojem nas ovaj filozof upozorava da budemo oprezni s Europom - “problem Hrvatske nije Slovenija, nego što je Europa “puna”(...). Primili smo u nju sve te ekskomunističke zemlje, a bez pravog kalendara... Europa šuti i odustaje od svega”. Ovaj gotovo “programski” intervju pojavljuje se u trenutku kada je, sada već ex premijer, podnio svoju neopozivu ostavku. Jedan od motiva podnošenja ostavke svakako je i maćehinski odnos Europe spram slučaja “Hrvatska”. Umjesto ubrzanja našeg ulaska u EU mi se moramo suočavati s bolnom činjenicom da su nam pregovori (nepravedno) blokirani, da vjerojatno ni sam EU ovoga trenutka ne zna što joj je činiti ubuduće, i da se i dalje suočava s (tragičnom) spoznajom da ne posjeduje dugoročnu strategiju “proširenja”; da ne zna što činiti sa zemljama “zapadnog Balkana”. Umjesto da se ovaj prostor stabilizira, vuku se posvema suprotni potezi, koji su prije u funkciji trajnije destabilizacije ovoga i inače trusnoga prostora.
Insuficijentnost Unije
Naime, nije mi jasno kako netko misli da “nestabilna” Hrvatska može aktivnije participirati u pozitivnim procesima na ovim prostorima (BiH, Kosovo, Srbija...), a s druge strane onemogućava joj se, zapravo, krajnje trivijalni nastavak pregovora (stoga je prava sreća da smo ipak postali punopravni članovi NATO-a, i na taj način bar djelomice ublažili moguće negativne efekte ovih posljednjih događaja - očito je riječ o organizaciji koja se mnogo odgovornije ponaša u odnosu na stabilnost i mir u svijetu), gdje je slučaj “Slovenija” samo loša dosjetka na posvemašnju insuficijentnost EU glede njene vlastite budućnosti. I ako je ova ostavka u funkciji svojevrsnog “daminog gambita”(čitaj: žrtvovanja “kralja” da bi se pobijedilo), onda je riječ o ne samo sjajnom nego i mudrom i dalekosežnom potezu! Ne želim prejudicirati koji će efekt ova ostavka postići u “bijelom svijetu”, ali želim biti optimist i vjerovati da će izazvati određeni domino-efekt. |
