Često se petkom nalazim na ručku s prijateljima. Ranije smo svašta pričali, bistrili politiku, svađali se i mirili. Sada osjećam da je neki teški teret grižnje savjesti zaustavio raspravu. I Istanbulska konvencija, koja nas je tako lako posvađala, izaziva šutnju, sijevanje očiju i tihi škrgut.

Ono što nas muči su slabi rezultati demografske obnove. Majka zove nas sokolove – a ništa. I mi bismo ponudili svoju žrtvu, gledamo mlade djevojke. Što smo napravili, napravili i sad nam ostaje smo soliti pamet djeci, ostavljati im ključeve vikendice u razdoblju punog mjeseca nadajući se da će oni patriotski odgovoriti na poziv u rat za demografsku obnovu.

Kod kuće se ne usudim predložiti nešto takvo, iako crvenim flomasterom podcrtavam članke koji pišu o tome da je neka zrela, zrela žena rodila blizance u Meksiku.

Kod kuće se ne usudim predložiti nešto takvo, iako crvenim flomasterom podcrtavam članke koji pišu o tome da je neka zrela, zrela žena rodila blizance u Meksiku

Imamo mi ideja. ”Ideje naše, benzin vaš” zajednički im je nazivnik.

Dosta smo nade ulagali u poduzetnost Predsjednice, no tu smo se razočarali. Pročitali smo u medijima neki prednacrt prvog nacrta njenih mjera koje će predložiti Plenkoviću i ostali potpuno razočarani. Nema tu nikakvog žara i apela ”Volite se, množite se” kao da djeca nisu plod ljubavi, točnije seksualnog čina. Malo štreberski i nimalo poticajno.

Nije se samo kod novih generacija smanjila pokretljivost spermatozoida, što je posljedica nošenja mobitela u hlačama, već se promijenilo društvo.

Mladi bi se rado družili, ali ne i radili djecu. Ne mislim da će ijedna žena ostati trudna radi novčanog bonusa i kratkoročne nagrade. Jedino će mlade Romkinje, na rubu društva, bez škole i pomoći, sakupljati poticaje.

Na takve ideje ja se ljutim jer su na granici rasizma, ali su nažalost točne. Za ambiciozne studentice, vježbenice i mlade zaposlene žene to nije nikakav dovoljan razlog.

Sviđa mi se mjera izgradnje novih vrtića i podizanja razine standarda takvih institucija. No sve to čitam s osjećajem da smo sve to čuli, ponešto i pokušali, ali da se sve ne može svesti na statističke ekstrapolacije koliko će biti Hrvata 2049. godine i zgražanje nad činjenicom da se u Hrvatskoj rodi manje djece nego što umre ljudi. Situacija je, kaže Predsjednica zazivajući izvanredno stanje, katastrofalna.

Plenković još u aktivnoj fertilnoj dobi života oprezno kaže da je teška, pa onda kada mediji, koji ih žele posvađati, naglase te razlike, potpuno sam zbunjen.

Malo me golica zamišljanje uvođenja izvanrednog stanja radi iseljavanja, jer bi se –  što? Jer bi se uvela zabrana izlaska iz zemlje, osim za sportaše, poslovne ljude, hodočasnike i političare?

Zato smatram da su prijedlozi previše teorijski i apstraktni, a u demografiji i proizvodnji male djece obavezna je izvjesna fizička aktivnost, a ne apeli.

Ona stupa utegnuta u crvenim i plavim haljinama, ne gega se s trbuščićem, slika se radije s vojnicima nego sa djecom, radije razgovara s biskupima nego s ministrima. Zaključujemo, s osudom i zgražanjem, da je Jakov zakazao i nije rekao da su joj prijedlozi trivijalni, isprobani i nikakvi.

Zato bih naveo nekoliko smionih ideja.

Ono što nas muči su slabi rezultati demografske obnove. Majka zove nas sokolove – a ništa. I mi bismo ponudili svoju žrtvu, gledamo mlade djevojke. Što smo napravili, napravili i sad nam ostaje smo soliti pamet djeci, ostavljati im ključeve vikendice u razdoblju punog mjeseca nadajući se da će oni patriotski odgovoriti na poziv u rat za demografsku obnovu

Treba uzeti u obzir da su bakice glasači. Moglo bio se otvoriti i sveučilište za bakice, čime se postižu i ciljevi obrazovne reforme (cjeloživotno obrazovanje) i Hrvatska stavlja načelo europskih zemalja u kojima se poštuju stari ljudi. Bakice trebaju bolje kuhati djeci, a ne da roditelji uvaljuju čips, smokije i slatke sokove djeci da ih smire. Zapravo bi bakice dobile status zamjenskih roditelja.

Govorim o bakicama, ali mislim i na djedove. Dječaci bi svake godine trebali provesti bar dva tjedna nasamo s djedom, preporučljivo na brodu ili u planinama, gdje bi ih se moglo učiti kako vezati udicu, zapaliti vatru, brati gljive. Troškove bi snosio HZZO, jer se time potiče kretanje dijabetičara i starijih ljudi na čistom zraku, uredna prehrana. Prvo, nisu svi djedovi stari i nemoćni, a smanjuje se potreba za boravkom u toplicama, liječenjem u Jankomiru ili ugradnjom prijemosnica.

Potrebna sredstva su manja nego stalna seljenja ureda. Usput, tim seljenjima sam potpuno razočaran jer se ne sele stolovi i referenti, već tjelesna straža, automobili. Možda je to zato što Pantovčak nema kuhara, a Osijek, Split, Dubrovnik i Pula imaju dobre restorane.

Vratimo se na bitno.

Ključna poluga demografske obnove su bakice, žene koje su otišle u ranu mirovinu, no još su pokretne i zaljubljene u svoj poziv. Takav resurs ne smijemo propustiti.

Predlažem isključivanje struje petkom i subotom. Ponukan sam statistikom. Devet mjeseci nakon nekog zamračenja izazvanog olujom ili tehničkom pogreškom dolazi do povećanog broja beba u rodilištima.

Demografi su se čudili zašto manje razvijene nacije imaju veći natalitet. Nema struje. Pitali su se zašto je nekad bilo više djece. Stvar je jednostavna. Nije bilo struje. Odlazilo se rano u krevet. Nije se gledao treći Dnevnik, koji, uostalom, treba zabraniti jer pogubno utječe na potenciju. Nakon vijesti o deficitu, zaduživanju i saborskih rasprava ja nisam ni za što.

Naravno, i tu su moguće zloporabe, diverzije i incidenti, ali zar to nije idealna situacija za mladi par bez djece?

S istim ciljem predlažem da nakon velikih sportskih uspjeha muškarci imaju slobodan dan. Kad, recimo, pobijedimo Nigeriju 2:1 na Svjetskom prvenstvu, svaki muškarac dobije napad adrenalina i nerijetko tako pobuđen na brzinu postane otac. Ponekad se desi da se tog i ne sjeti, ali zna da je osjećaj fenomenalan, da nakon toga život ima smisla. Pa pobijedili smo.

No zašto slobodan dan? Zašto samo muškarcima? Vidim da je nepravedno, ali zagovaram svoj rod.

Još jedna ideja. Veliku popularnost u Hrvatskoj doživjele su pametne klupe. Iako sam sjedio na njima nisam shvatio da su pametne. Priključak za punjenje mobitela mi nije neki znak pameti. Iako sam na njima intenzivno, na mene to nije djelovalo.

Uvođenje mekanih klupa u parkovima, zgodno dizajniranih za različite poze, udobnih i funkcionalnih, s držačima za ruke i noge bila bi zgodna inovacija. Mogla bi se ugraditi i ladica za prezervative, s podlom idejom, k’o na filmu, da se na njima probuše rupice.

Odvratna mi je ideja da se montiraju i spone za zavezivanje i lisice, ne samo radi vjerojatnih zloupotreba, već zbog toga što se time jedan ozbiljan posao i domoljubna obveza pretvara u igru i djetinjariju.

Malo me golica zamišljanje uvođenja izvanrednog stanja radi iseljavanja, jer bi se –  što? Jer bi se uvela zabrana izlaska iz zemlje, osim za sportaše, poslovne ljude, hodočasnike i političare?

Ma imam ja još ideja. Da bi potaknule Vladu, trebaju biti konkretne i praktične.

Recimo, pokrenuti radne akcije maturanata u pošumljavanju. Istina, ja sam na radnim akcijama bio samo jedno dopodne, ali atmosfera je bila sjajna. William Reich je sjajnom idejom smatrao ljetne mješovite kampove, a taj tip turizma zanemarujemo.

Raspravljao sam o porezu na neženje, no tu smo se posvađali oko opravdanosti kazne. Treba smanjiti PDV na Viagru i uvesti na kontracepciju peterostruko veći. Možda za prezervative uvesti kauciju. Majke mlađe od trideset trebaju dobiti status djece dragovoljaca.

Jedva čekam zajedničku sjednicu Vlade i Predsjednice.

Pažljivi čitatelj primjećuje s kakvom lakoćom dobivam ideje. Reći će da je lako tuđim … lupati po gloginjama, da lupetam jer je lako reći što drugi treba raditi. Meni slava, njemu brige. Ideje moje, muke njegove.

Ako ispadne dobro, ja sam zaslužan. Ali zašto krivite mene i moje ideje? Pa nisam ja tako počeo, već ona.