savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=1260&mi-ni-smo-takvi=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=1260&mi-ni-smo-takvi=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=1260&mi-ni-smo-takvi=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=1260&mi-ni-smo-takvi=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=6106&tomislav-jakic

Jakić Tomislav
Datum:
10.06.2019
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
portalnovosti
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Čelni čovjek Republike Austrije imao je snage ne samo osuditi aferu u čijem se središtu našao Strache, nego cijelu stvar podići na višu razinu izjavom: ‘Mi nismo takvi!’ U Hrvatskoj nema nikoga tko bi izgovorio nešto slično

U jeku krize vlade u Austriji tamošnji je predsjednik izgovorio rečenicu što zaslužuje da je se nazove antologijskom. Osuđujući postupak lidera desne Slobodarske stranke Heinz-Christiana Strachea, koji se teško kompromitirao nudeći navodnoj rođakinji ruskoga tajkuna unosne državne poslove ako financijski pomogne njegovoj stranci da dođe na vlast, Alexander Van der Bellen rekao je: ‘Mi nismo takvi!’ (So sind wir nicht!). Govorio je o iznevjerenom povjerenju birača, o moralnom padu, o tome kako izabranim predstavnicima (Strache je tada bio vicekancelar – potpredsjednik vlade) interes države uvijek mora biti ispred interesa vlastite stranke, apelirao je i na stranačka tijela da se u rješavanju krize vode tim postulatom. I sve to u znaku kategorične tvrdnje: ‘Mi nismo takvi!’ Pokazalo se, međutim, da su njegove riječi ostale bez odjeka. Jer Strache, mada opterećen neugodnom aferom zbog koje je podnio ostavku i kao vicekancelar i kao čelnik Slobodarske stranke, izabran je u Evropski parlament, a oporbeni socijaldemokrati nisu se ustručavali od toga da u savezu upravo s dojučerašnjom Stracheovom strankom sruše Sebastiana Kurza(Narodnjačka stranka, desni centar). Ostaje, ipak, činjenica da je čelni čovjek Republike Austrije imao snage ne samo osuditi ono što se dogodilo, nego cijelu stvar podići na višu razinu izjavom: ‘Mi nismo takvi!’ Govorio je u ime građana i države. Branio ih je. I po tome je postao jedinstven ne samo u Evropi, nego i u svijetu.

U Hrvatskoj je cijela priča s krizom i padom austrijske vlade ostala u sjeni činjenice da je u tajno snimljenom razgovoru Strache govorio o Hrvatskoj na način i rječnikom koji ni njemu, ali ni Hrvatskoj ne služe na čast. Naravno da je u zemlji koju kao na tekućoj vrpci potresaju afere s viđenim političarima kao glavnim akterima jedva kome palo na pamet vući usporedbu hvalisanja Strachea kako treba iza kulisa kupiti jedan od vodećih austrijskih dnevnih listova i promjenom ljudi na tri do četiri ključne pozicije pretvoriti taj dnevnik u apologeta Slobodarske stranke s dobro poznatom aferom (nikada do kraja rasvijetljenom) oko onodobne kupnje Večernjeg lista. A još se manje netko sjetio kako u vrijeme kada su, zahvaljujući hrabrosti drugoga predsjednika Republike Hrvatske, objavljivani transkripti razgovora što ih je Franjo Tuđman vodio s raznim sugovornicima i na razne teme, ali u pravilu na način itekako udaljen od očekivane razine državničkog ponašanja, o političkom moralu da ne govorimo, nikome ni na kraj pameti nije bilo reći: ‘Mi nismo takvi!’ Dapače, Tuđmanovog se nasljednika žestoko napadalo (i napada ga se do dana današnjega) što je te transkripte uopće objavio, što je neke – udovoljavajući traženju Haškoga suda – poslao u Haag, i lažno ga se optužuje kako je dilao državnim tajnama. Slika Hrvatske i tadašnjega političkog vrha Hrvatske što je pružaju ti transkripti (a niti su svi objavljeni, niti su svi nakon Tuđmanove smrti ostali u Uredu predsjednika!) zaista je porazna. A ipak, dalje od žučnih napada na onoga tko ih je pružio na uvid javnosti nije se išlo. Pa se, naravno, nije ni došlo do toga da se kaže: ne, mi nismo takvi.

Tuđmanov nasljednik na položaju šefa stranke (HDZ) i kasniji predsjednik Vlade podnio je iznenada i pod nikada razjašnjenim okolnostima ostavku na svoj položaj, da bi uskoro nakon toga bio uhićen u inozemstvu (prilikom pokušaja bijega?), predan Hrvatskoj i izveden pred sud pod čitavim nizom optužbi. Sramotnih kako za njega osobno tako i za Hrvatsku. Suđenja još uvijek traju. Riječ je, podsjetimo, o političaru koji je na čelu stranke naslijedio Franju Tuđmana, koji je vodio hrvatsku vladu, koji je – u obje svoje uloge – uživao određeni ugled i na međunarodnoj sceni (pa ga je uoči parlamentarnih izbora, a dvije godine prije no što će biti uhićen, javno podržala i Angela Merkel). Naravno da optužbe podignute protiv njega, suđenja i pojedinosti što se saznaju na tim suđenjima teško kompromitiraju ne samo čovjeka koji je u pitanju, nego i Hrvatsku. A nitko da kaže: ne, mi takvi nismo.

Mogao bi se napraviti prilično impresivan popis ključnih stranačkih ljudi, ali i onih na ministarskim položajima koji su na ovaj ili onaj način bili upleteni u razne afere korupcionaškog tipa, koji su dotjerali u najmanju ruku do statusa osumnjičenih, a neki i do optuženika, pa i osuđenika (‘afera kamioni’ na primjer, remont MiG-ova u Ukrajini, prodaja nekretnina uz namještene uvjete, odnosno cijene, (ne)prijavljivanje osobne imovine, isplaćivanje honorara za neobavljene poslove itd. itd.). O svemu se tome piše i govori, sve se to zna, sve je to postalo dio naše svakodnevice, a ipak nitko da kaže: ne, mi nismo takvi.

Desne, neofašističke tendencije u očiglednom su porastu. Povijesni je revizionizam na cijeni, on postaje – u simbiozi države i Crkve – bitna odrednica interpretiranja prošlosti ne samo u dijelu medija, nego i u obrazovnim programima. Posve neutemeljeno izjednačavanje komunizma i fašizma pod okriljem tako nam drage formule o osudi svih oblika totalitarizama, relativiziranje ustaških zločina, izbjegavanje javne osude zločinačkog karaktera ustaškoga režima, puzajuća rehabilitacija ustaštva (pa i kroz ‘solomunsko’ rješenje kako je ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ u principu neprihvatljiv, ali u nekim prilikama ipak prihvatljiv), demoniziranje svega što ima bilo kakve veze s vremenom socijalizma, uporno izbjegavanje da se jasno kaže kako socijalistička Jugoslavija (pa i Hrvatska kao njezi dio) nije bila isto što i zemlje tzv. realnog socijalizma, sovjetski sateliti, tvrdnje (iz samoga vrha države) kako je Hrvatska bila ‘iza željezne zavjese’, sve to odašilje u svijet sliku Hrvatske koja je sve drugo samo ne evropska, civilizirana i tolerantna država. No nikoga nema da kaže: ne, Hrvatska nije takva.

Mada iz vremena Domovinskoga rata Hrvatska ima napretek iskustva, bolnih i traumatičnih, s prognanicima i izbjeglicama, mada je generacija koja je to doživjela i proživjela itekako prisutna, kada su u pitanju neke druge izbjeglice, neki drugi nevoljnici koji danas traže spas od rata, smrti, bijede i neimaštine, mi ćemo prvi ustati protiv tih ‘nekih drugačijih’, prihvatit ćemo formulu što je originalno došla iz redova novih članica EU-a, a koja je, nažalost, postala politika Unije, kako Evropu treba pretvoriti u tvrđavu s utvrđenim i branjenim bedemima. Zaboravit ćemo kako je posljednji koji je govorio o ‘tvrđavi Evropi’ (Festung Europa) bio Adolf Hitler, nakon što je najveći dio Staroga kontinenta okovao lancima nacifašističkog terora i strahovlade, i zaboravit ćemo na kojim se ‘vrijednostima’ temeljio njegov poredak. Izbjeglice koje pokušaju prijeći naše granice lovit ćemo, maltretirati (niz snimljenih izjava i fotografija koje to dokazuju), nasilno ćemo ih vraćati u susjednu zemlju preko koje su došli (i tvrditi, snimkama usprkos, kako je riječ samo o mjerama ‘obeshrabrivanja’ pri pokušaju ulaska u Hrvatsku). I nitko da ustane i kaže: ne, takvi mi nismo.

Na medijskoj sceni, ali i u javnom diskursu, u pravilu ćemo tolerirati govor mržnje, ‘opravdavajući’ ga slobodom govora i ne uzimajući u obzir činjenicu da je ta sloboda u svim etabliranim demokratskim državama jasno ograničena ugrožavanjem slobode ili čak fizičkog integriteta drugih. Fizičke nasrtaje koji su evidentni rezultat širenja netolerancije prema ‘drugima i drugačijima’, bilo po naciji, vjeri, rasi, svjetonazoru, spolnom opredjeljenju, tretirat ćemo u najvećem broju slučajeva kao prekršaje, a ne kao kaznena djela. Isticanje hrvatske trobojke s povijesnim grbom što počinje prvim bijelim poljem (kao u vrijeme tzv. NDH) u sredini bijele trake objašnjavat ćemo tvrdnjom kako je riječ o ‘povijesnoj zastavi’, ali ćemo taj isti atribut odreći toj istoj trobojnici koja u sredini bijele trake ima zlatno obrubljenu crvenu petokraku i strogo ćemo zabraniti njezino isticanje u Kumrovcu 25. svibnja. Za ustaškog poglavnika Antu Pavelića tolerirat ćemo tvrdnju kako je bio domoljub koji je hrvatsku obalu ustupio talijanskim fašistima jer je morao (a nećemo reći da je to bila cijena za njegovo dovođenje na vlast u Hrvatskoj, u savezu, naravno, s Hitlerovim nacistima). Za neupitnog vođu antifašističkog otpora, dugogodišnjeg predsjednika Jugoslavije, jednog od nedvojbeno najznačajnijih državnika svijeta u drugoj polovici 20. stoljeća, rodom Hrvata, Josipa Broza Tita, upravo s užitkom prenosit ćemo tvrdnju (ni na čemu zasnovanu) kako je ‘jedan od deset megaubojica 20. stoljeća’. I ‘zaboravljati’ ugled što ga je taj ‘megaubojica’ uživao i na Istoku i na Zapadu i u trećem svijetu. I gdje je taj koji će reći: ne, Hrvatska nije takva, mi nismo takvi?

Padat ćemo sve dublje u tamne vode kleronacionalizma, pa i klerofašizma, temeljeći potrebu koračanja unatrag vraćanjem temeljnim tradicijskim vrijednostima (ma što to značilo). Nećemo ni za živu glavu spomenuti one katoličke svećenike koji su u Drugom svjetskom ratu svoje mjesto vidjeli i našli u redovima Narodnooslobodilačke borbe, ali ćemo se – i Crkva i država – upeti iz sve snage da u zajedničkom pothvatu ‘natjeramo’ Vatikan da ubrza kanonizaciju hrvatskoga kardinala koji se nakon 1945. zaista usprotivio poslijeratnoj vlasti na čelu s komunistima (ne toliko kao branitelj naroda i vjere koliko kao uvjereni i zadrti antikomunist), ali čiji je odnos prema ustašama i njihovome teroru u najmanju ruku upitan. Tolerirat ćemo guranje u zaborav svjetski poznatog znanstvenika Nikole Tesle (nekoliko godina nije ga se uopće spominjalo, spomenik u Gospiću mu je maknut i do danas nije vraćen), jer je riječ o čovjeku koji se jednako ponosio ‘svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom’. I pomirit ćemo se s povijesnim marginaliziranjem biskupa Strossmayera, utemeljivača Jugoslavenske (a ne hrvatske!) akademije znanosti i umjetnosti, samo zato što je bio uvjereni zagovornik ujedinjavanja južnoslavenskih naroda. Pa ćemo prihvatiti i tvrdnju da je 1945. ukinuta Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (koja se tako zvala samo za NDH i opet nakon 1990.). I opet nigdje nikoga da kaže: ne, mi nismo takvi.

A zašto? Čini se kao da postoji samo jedan mogući odgovor: zato što jesmo takvi! Hoćemo li se sada barem upitati: jesmo li zaista?

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


22.08.1971  Beljak Krešo
22.08.1961  Goleš Nikica
22.08.1958  Đapić Anto
22.08.1953  Hubicki Vlasta
22.08.1953  Nenadić Željko
22.08.1944  Holjevac Tatjana
22.08.1944  Baković Zdravko
22.08.1942  Šimac Smiljan
22.08.1938  Božinović Branko