Život "tamo negdje" (čitaj: Kosovo) ima i nekih prednosti. Tako je bez većih problema moguće pratiti što se događa u regiji - jugoistoku Europe, koji postaje moja trajna opsesija.
Tako sam, iz dana u dan, sve više uvjeren da je biskup Strossmayer bio genij - trebalo je biti vizionar i prije više od 150 godina vidjeti sve prednosti toga prostora. No, on to nije samo jasno vidio, već je i poduzimao čitav niz konkretnih poteza, kojim je želio hrvatske političke i ine (kulturne) interese na pravi način pozicionirati. A da se na ovim prostorima politika i kultura trajno prepleću i nije neka velika novost.

Hrvatski običaji
No, ipak sam bio iznenađen kada sam u prestižnom beogradskom tjedniku pročitao nimalo nježnu polemiku između dvojice naših navodnih intelektualaca/pisaca. I po starom dobrom, hrvatskom, običaju naši dečki su se međusobno dobro izvrijeđali liječeći svoje političke i neke druge frustracije. Povod je bila bezazlena promocija beznačajne knjižice u susjednoj nam državi, a završilo je pričom o Tuđmanu, Miloševiću, Draži Mihailoviću (koji je čak uspio postati epizodni junak jednog prosječnog romana, koji je naš nagrađivani pisac pisao s velikim/nobelovskim ambicijama), ratnim profiterima, kriminalcima, književnoj enciklopediji, šogorima...
Sve skupa, prilično jadno i bijedno! I dosadno! Da ne bude zabune - nemam ništa protiv toga da naši intelektualci u "inozemstvu" govore, pišu o svojim literarno-političkim sklonostima, ljudskim slabostima/vrijednostima (zašto se ove "naše teme" otvaraju u Beogradu, a ne recimo u Parizu, Londonu, Berlinu...), ali ono što mora izazvati "zbunjenost" je sklonost zaboravljanju vlastitog ponašanja (i mišljenja!) u nedavnoj prošlosti. Već me hvata strah kako će se o našim devedesetim godinama prošlog stoljeća pisati i govoriti za dvadesetak godina kada već sada generiramo košmar. Istinski me je strah za mentalnu higijenu svih onih, a posebice mladih, koji će se, prije ili kasnije, suočiti s tim činjenicama/falsifikatima. I onda se uopće ne moramo čuditi što još nismo uspjeli, na zadovoljavajući način, završiti Drugi svjetski rat, što nam još nije jasna uloga pojedinih povijesnih likova (koje su to velike filozofske, povijesne "dileme" mučile D. M., a da su te iste "dileme" surovo zaobišle Tuđmana i Slobu; što su to ta dvojica toliko skrivila našem plodnom i nadarenom piscu da im čak odriče svaku literarnu dimenziju)...

Oni sve znaju
No, naš temeljni problem je što upravo takvi likovi svakodnevno kontaminiraju naš medijski prostor - oni pišu, oni određuju što je dobro, a što, pak, nije. Njihovi tekstovi su obvezujući predlošci za naše filmove, drame, oni komentiraju sve i sva, oni su jedini i konačni arbitri - oni najbolje znaju o nogometu, o politici, o teatru, o filozofiji, o demografiji, o festivalima. Oni su neizbježni, jer su uspjeli prisiliti naciju da se s njima budi (čim otvorite jutarnje novine), s njima liježete, jer ne može nijedna ozbiljna televizijska emisija završiti a da oni nešto "mudro" ne kažu, osude, pohvale, pokude, savjetuju... Budući da je riječ o likovima/klanovima koji su se, u međuvremenu, uspjeli povezati/institucionalizirati - "cosa nostra" predstavlja dječju igru, jer njihov medijski monopol omogućava im da plasiraju sve što im padne na pamet. A pada im svašta...