savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=1304&narod-smo-koji-je-ostao-bez-iluzija-bez-ideja-i-programa=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=1304&narod-smo-koji-je-ostao-bez-iluzija-bez-ideja-i-programa=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=1304&narod-smo-koji-je-ostao-bez-iluzija-bez-ideja-i-programa=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=1304&narod-smo-koji-je-ostao-bez-iluzija-bez-ideja-i-programa=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=6768&josip-kregar

Kregar Josip
Datum:
21.06.2019
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Dođe mi ponekad da se negdje na Pešćenici nađem s prijateljem Ivanom. Svatko ima nekog takvog prijatelja koji mu je prozor u realni život, koji se zna zanijeti u žaru rasprave, ali je zapravo sasvim svjestan svijeta u kojem živimo. On je takav, druži se s ljudima iz svih klasa. Kako postajemo stariji to nam se sve jasnije čini da je svijet prestao biti čarobno mjesto u kojem se oduševljavaš sasvim malim stvarima.

Sjećam se kako smo gledali film ”Olovka” u kojem je drama krađa olovke. Male, onakve kakvu smo grickali uživajući u tragovima zuba na žuto obojenom drvetu. Počnemo se žaliti kako današnja djeca ne znaju što je oskudica i stvarnost, kako ne žele odrasti, ne žele se mučiti i raditi, kako ne znaju što je život. Lako ih je zaluditi glupostima, trivijalnostima, kupiti slatkišima. Naravno, mi znamo da smo mi u krivu, ne oni. Oni znaju što je svijet, a mi ne.

U jednom se slažemo. Moderni svijet hladno je mjesto u kojem nema pravih iskušenja, u kojem nema ideja i smisla; smisao gradimo od donesenog materijala. Nekad su perspektive života bile izvjesne. Da sam mlad, svega bih se bojao.

U jednom se slažemo. Moderni svijet hladno je mjesto u kojem nema pravih iskušenja, u kojem nema ideja i smisla; smisao gradimo od donesenog materijala. Nekad su perspektive života bile izvjesne. Da sam mlad, svega bih se bojao

Nekako naslućujem da će naši potomci teško naći posao koji ih raduje, radit će u otvorenim uredima, pit će kave iz papirnatih šalica, učit će stalno nove protokole ponašanja na radu. Rad neće biti rad u živoj zajednici. Najbolji prijatelji biti će na Facebooku, za hobije i sport bit će malo vremena, gledat će naša djeca i emisije o letećim tanjurima i zagonetkama zdravlja, no radit će svakakve, često besmislene poslove.

Ja mu govorim da je to mračna vizija Marxa i Webera, a on si misli da se ranije nisam pravio važan i razmetao svakakvim imenima.

Mi se sporimo oko toga koja će stranka ugušiti drugu. A sve je to nevažno. Mali smo narod koji je ostao bez iluzija, bez ideja i programa. Grčevito želimo biti veseli optimisti, ali teško nam ide protiv stvarnosti.

Ali točno je: ”Pred nama se, bez obzira koja će grupa pobijediti, ne nalazi cvjetanje ljeta, nego najprije polarna noć s ledenim mrakom i oštrinom. Jer tamo gdje nema ničega svoje pravo nije izgubio samo car, nego i proleter. Ogorčenost ili filistarstvo, jednostavno tupo prihvaćanje svijeta i poziva ili ono treće i ne najrjeđe: mistični bijeg iz svijeta. Bolje bi bili učinili da su njegovali bratstvo jednostavno u međuljudskim odnosima i da su čisto objektivno obavljali svoj dnevni posao.” (Ne znam odakle je citat!!??, možda i nije važno!)

Naši žalobni komentari mogli su biti važni i korisni poticaji prije sto godina, ali ne ovdje i sada u vremenu mobitela i video igara, opčinjenosti brendiranjem i lažnim vijestima, vremenu entropije obrazovanja, gašenja ljudskosti i u svijetu u kojem ”Ljubav na selu” najviše gledaju gradske cure.

Ne bih htio biti poput onih koji tvrde da je kraj blizu, da se treba pokajati i pomiriti jer su svuda oko nas znakovi apokalipse – ratovi, bolesti, prirodne katastrofe, društveni slom vrijednosti. Da smo naljutili Boga, da smo mu dosadili svojim molbama, licemjerjem i da je odlučio okončati ovaj svijet.

Nekako naslućujem da će naši potomci teško naći posao koji ih raduje, radit će u otvorenim uredima, pit će kave iz papirnatih šalica, učit će stalno nove protokole ponašanja na radu. Rad neće biti rad u živoj zajednici. Najbolji prijatelji biti će na Facebooku, za hobije i sport bit će malo vremena, gledat će naša djeca i emisije o letećim tanjurima i zagonetkama zdravlja, no radit će svakakve, često besmislene poslove

Zašto sada? Pa svijet je u prošlosti izgledao i gore. Oduvijek su ljudi bili ratoborni, sebični, progonili druge i bili bahati i nemilosrdni prema drugima. Ljudska agresija je dio naše biološke konstitucije (K. Lorenz!), bolesti su bile strašnije, živjelo se u oskudici i zimi, tražila se dota i iščekivalo nasljedstvo, vojska je trajala dugo. Mržnja i zavist širili su se u koncentričnim krugovima. Premda ne svima, današnji svijet je trijumf napretka i pretvaranje čovjeka u gospodara svijeta (Harari: ”Homo deus”).

No što je depresivno i lošije? Ljudi ne žive u zajednicama, oni su dijelovi organizacija, uklopljeni u svoje zamorne uloge u kojima nema radosti stvaranja. Radost je u besposlenosti, zabava je često u tupoj usamljenosti.

 

Nemojte krivo shvatiti, ne brinem ja o dolasku svijeta otuđenja – on je tu i malo se može učiniti (isprike Marxu i Weberu). Ono što me brine je nesposobnost da živimo u velikom svijetu, da kontroliramo velike globalne procese: klimatske promjene, migracije, zagađenje.

Naše političke institucije su ruzinave, bez podrške naroda i bez legitimiteta. Biramo lakrdijaše za vođe i to sada nije egzotični događaj već pravilo. Njima je važnije da zabavljaju nego da upravljaju. Berlusconi, Trump, Zelenskij, Marjan Šarec, Boris Johnson nisu likovi prema vladarima – filozofima Platonove utopije. Komedijaši, ne filozofi.

U Hrvatskoj Glasnović i Pernar, Krstičević i Kerum izazivaju simpatije naroda svojim egzotičnim ponašanjem i govorom, a ne promišljenim, ozbiljnim i odgovornim nastupom. Bandić je davno prešao granicu lakrdije. Predsjednica sa svojim napadima emocija i oduševljenja jednostavno pretjeruje i postat će, ako nastavi, predmet poruge.

Naše se institucije ne mogu nositi s pravim problemima; one se bave proračunima i imenovanjima, reguliranjem cijena, obrazovanjem kao kontrolom, znanošću kao besposlenom igrom, one legitimiziraju kupnju položaja i, još gore, glasova, guše i ono malo znanja i razuma što je ostalo.

Naše političke institucije su ruzinave, bez podrške naroda i bez legitimiteta. Biramo lakrdijaše za vođe i to sada nije egzotični događaj već pravilo. Njima je važnije da zabavljaju nego da upravljaju. Berlusconi, Trump, Zelenskij, Marjan Šarec, Boris Johnson nisu likovi prema vladarima – filozofima Platonove utopije. Komedijaši, ne filozofi

Mediji vole lake teme mode i sporta i rado ih unose u ozbiljnu politiku. Skandali i korupcija razjeli su institucije u koje nitko ne vjeruje. Zakoni se smatraju nepravednima. Sudstvo potkupljivim i birokratiziranim.

Nemojte se zavaravati time što se radi o globalnim pojavama; naši idioti su naši, trpimo ih postiđeno, naši su izvorni, grublji i gluplji. Ne vrijedi psovati i trošiti teške uvredljive riječi. Treba izdržati i čuvati nadu, uostalom tako smo govorili i prije pola stoljeća i pomalo je dolazilo bolje vrijeme i lošije vlasti, no nikada nećemo biti zadovoljni.

Ne zato što smo loše volje, zato što je južina, zato što sam namćor, zato što smo nezahvalni. Uvijek su neki protiv. Ja spadam u njih. Ne zato što sam pesimist, što nisam nikada ništa postigao, što sam zavidan. Imam imovine, nisam sirotinja, stalno sam u javnosti, ljudi me pozdravljaju na ulici. Ono što nemam je otvorena, dobra i poštena vlast.

Imam vlast koja se hvali neuspjesima, predsjednicu koja afektira, počasne straže i povijesne pukovnije, vlast koja se pravi važna tuđim uspjesima (Rimac auto, nogometaši) kao da su njihovi. Glumataju i pretvaraju se da su jaki i veliki, a sitni su šibicari. Prije hunta nego državnička avangarda. Pamtimo ih po sitnim ( i velikim) krađama, a ne državničkoj viziji.

 

Ono što me brine je da to nisu usamljeni incidenti već sistemski efekti društva spektakla i države zafrkancije. Ne radi se o dekadenciji Zapada (Spengler, Toynbee, Berdjajev, Ortega y Gasset, Orban) niti o sukobu civilizacija, otkrivenom problemu da pravo i država nisu više sasvim dovoljni instrumenti integracije zajednice.

Nemojte se zavaravati time što se radi o globalnim pojavama; naši idioti su naši, trpimo ih postiđeno, naši su izvorni, grublji i gluplji. Ne vrijedi psovati i trošiti teške uvredljive riječi. Treba izdržati i čuvati nadu, uostalom tako smo govorili i prije pola stoljeća i pomalo je dolazilo bolje vrijeme i lošije vlasti, no nikada nećemo biti zadovoljni

Strašno je kakvom lakoćom lažu i ne misle.

Na primjer, suverenisti pričaju o suverenosti iako smo strašno zaduženi, ovisni o uvozu sirovina i energije, izvozu proizvoda, turizmu – jednostavno slobodnom toku ljudi i proizvoda. Tržište se ne može zatvoriti bez štete za vlastitu zemlju. Ekološki incident, neredi ili migracije odmah učine takvu politiku izolacionizma štetnom. Mali poremećaj u opskrbi naftom ljeti, plinom zimi vratio bi nas u panike naftnih kriza. Planet se zagrijava, klima se mijenja, a mi ležernom nelagodom gledamo otapanje ledenjaka, uragane i poplave.

Stvar je drugačija. Kraj ne dolazi uz gromove i vatreni grm, neke strašne konjanike, ne otvaraju se vrata nebeska, ne izlazi ćato s našim grijesima. Radi se o sporim, ali nezaustavljivim procesima koji odgovaraju onoj slici o kuhanju žabe. Ona je u vodi koja se zagrijava nesvjesna opasnosti i biva skuhana na kraju.

Tako smo i mi upozorenja o granicama rasta (Limits of Growth) i zagrijavanju smatrali lakom literaturom i fikcijom, no to su sad teški problemi i stvarnost. Ne staju ti problemi na granici, ne boje se vojske i policije, ne rješavaju molitvama i ustavima. Kraj ne počinje nekim velikim svjetskim ratovima, kataklizmama i epidemijama.

Mnogi ljudi ”izdavat će jedni druge i mrziti jedni druge. Bezakonje će porasti, pa će kod većine ohladnjeti ljubav” (Matej 24:10, 12). Pa da, dolaze izbori. Kandidati će se hvaliti mržnjom.

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


17.09.1975  Posavec Krivec Ivana
17.09.1973  Babić Ante
17.09.1969  Milos Anteo
17.09.1968  Grgačić Željko
17.09.1962  Penić Tomislav
17.09.1954  Rožman Krešimir
17.09.1941  Nikola Sigfrid
17.09.1934  Matešić Zdenko
17.09.1927  Marković Zvonimir