savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=1305&bahatost-je-dio-hrvatske-politicke-kulture=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=1305&bahatost-je-dio-hrvatske-politicke-kulture=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=1305&bahatost-je-dio-hrvatske-politicke-kulture=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=1305&bahatost-je-dio-hrvatske-politicke-kulture=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=6768&josip-kregar

Kregar Josip
Datum:
21.06.2019
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Odgojen sam u uvjerenju da je oholost grijeh. Učili su me da je bahatost ružan znak lošeg karaktera, kao i nadmenost, pohlepa. Bahatost ponižava. Zato sam i mislio da ohol čovjek nije samo onaj tko namješta poze pred ogledalom, već se namješta tako da u tuđim očima izgleda bolje.

Pravi test karaktera je stjecanje moći. Oholost i pohlepa su ružna strana moći, jer bahat je onaj tko može silom postići što hoće usprkos otporu. On na druge gleda kao na podređene, govori nadmeno, sluša samo sebe i očekuje više od puke podložnosti. Ma zna takav da to nije dobro, da ga ljudi neće slušati ni voljeti, ali on o tome ne brine.

Čitate novine, gledate vijesti i mislim da odmah znate na koga mislim. Naravno, možda mislim na Trumpa, Orbana ili Mussolinija, no vama, iskusnim čitateljima, ne može promaći da mi imamo i bolje. Izvorni hrvatski proizvod. Neki smatraju da treba dodati ”ograničena serija”, a dežurni ksenofobi bi rado dodali i oznaku porijekla.

 
Bahatost vlasti, kao i bahatost općenito, dio je hrvatske političke kulture. U Hrvatskoj to nije rizik već uobičajena stvar. ”Biciklistički sindrom” – slika birokrata koji, kao kod vožnje biciklom, saginje glavu i neumoljivo gazi po pedalama (svoje podređene) – slika je koja pokazuje istovremenu pognutost prema višem i jačem i potlačivanje svih po položaju ispod sebe

Franjo Tuđman je bio drzak, bezobrazan, bahat i častohlepan. Nije tražio previše. Kod njega su napredovali i Ličani i Hercegovci, poneki Dalmatinac i ni jedan Istranin. Imao je i Srbe u vlasti. Za dekoraciju. Jedini uvjet bio je da ga obožavaju.

Ni Milanović ni Plenković nisu pokazivali regionalne preferencije, ali su bili osorni, agresivni prema podređenima. Zašto, zaboga? Zar zbog odgoja? Nisu imali teško djetinjstvo, nisu se borili u ratu, nisu iz disfunkcionalnih obitelji.

Za Franju se moglo reći da su okolnosti njegovog odgoja bile teške, no Sanader, Milanović, Orešković i Plenković su završili dobre škole, imaju diplomatsko i međunarodno iskustvo.

Ne radi se o odgoju. Radi se o tome da im je moć udarila u glavu, mislili su da vladaju radi svoje nadmoćne sposobnosti. Preskočio sam Jadranku Kosor, Mesića i Manolića. Pa i oni su bili vlast, moćnici, istina, nikad posjednici vrhovnog autoriteta. Kada nisu na vlasti, ne pokazuju znakove bahatosti. Meni je to dokaz više da nije stvar u odgoju, već u konstituciji vlasti.

Možda bi mi bilo bolje da se držim Trumpa. Imitira se Trumpov bezobrazluk prema drugima, prijetnje slabijima, stav da je njegovo bogatstvo prirodno, a da drugi nisu bogati jer su lijeni i nesposobni. On može reći da je Mjesec dio Marsa, da su Meksikanci lopovi i pred kraljicom mudrovati o Brexitu.

Ni Bandić mu u lupetanju nije ravan, a on stvarno svašta kaže. Trump trguje s najgorim tiranima i poziva na rušenje izabranih vlada u ime demokracije. Gradio bi zidove javnim novcem, a privatnicima prepustio zdravstvo. Za sada ga tek poneko oponaša u sadržaju, ali imitiranje stila je uzelo maha.

Na Twitteru se zahuktala kampanja za novog hrvatskog predsjednika. Pustimo manijakalnog Trumpa na miru. Tuđe mane se lakše vide nego vlastite.

U svakoj hijerarhiji postoje rizik obijesne zloupotrebe moći, zlostavljanja i prezira prema podređenima. Bahatost vlasti, kao i bahatost općenito, dio je hrvatske političke kulture. U Hrvatskoj to nije rizik već uobičajena stvar. ”Biciklistički sindrom” – slika birokrata koji, kao kod vožnje biciklom, saginje glavu i neumoljivo gazi po pedalama (svoje podređene) – slika je koja pokazuje istovremenu pognutost prema višem i jačem i potlačivanje svih po položaju ispod sebe.

 
Odgojen sam u uvjerenju da je oholost grijeh. Učili su me da je bahatost ružan znak lošeg karaktera, kao i nadmenost, pohlepa. Bahatost ponižava. Zato sam i mislio da ohol čovjek nije samo onaj tko namješta poze pred ogledalom, već se namješta tako da u tuđim očima izgleda bolje

Tko se domogne bar i mrvice vlasti odjednom ga uhvati nametljiva samouvjerenost, arogancija koja nerijetko prikriva stvarne nedostatke znanja, upornosti i volje ili običnu glupost. Ljudi su skloni pomiješati aroganciju i poduzetnost, oholost i odlučnost, agresivnost smatrati hrabrošću.

U Hrvatskoj se promišljeni, skromni ljudi koji odgovorno biraju riječi i obećanja smatraju lošim vođama. Misli se da su skrušenost i pristojnost mane i siguran znak slabosti. Kaže se: ”Tko će te poštovati i tko će te hvaliti ako se sam ne hvališ, tko će te voljeti ako se sam ne voliš”.

Sve ovo nije prodika i moralni križarski pohod. Stvar je krajnje praktična.

Počela je, napisah, kampanja za predsjednika. Kandidature se još skrivaju, ali je jasno da, uz sve razlike, postoje sličnosti u bahatom stilu. Milanović se već proglasio pobjednikom. On se nije promijenio, ali misli da mu je sve zaboravljeno. I osornost, i izbjegavanje pitanja gospodarstva, i nesklonost medijima koje ne kontrolira i nejasan stav prema revizionizmu.

Kolinda se nećka između nestranačke kampanje i HDZ-a, te bi najradije vratila otjerane savjetnike.

Kolakušić, Pernar i Bandić računaju da se dovoljno pojavljivati u medijima i time stvaraju dojam da u nešto vjeruju i da puno znaju.

Ali, dojam je da nema novih likova i osoba, da su postojeći ostali isti kao i onda kada su smijenjeni ili kada su krivo protumačili glasove kao potvrdu svoje izuzetnosti.

Kako ćemo odabrati? Između El Bahetteeja i plačljive navijačice sklone sportu i narodnom veselju. Škoro je izmišljeni lik ispravnog patriota, upornog đaka i osobe kojoj ne trebaju ni slava ni novac. Zar stvarno narod voli takve? Zar narod stvarno vjeruje u njihove glumačke performanse?

 
Ne znam shvaćaju li vođe da oni nisu samo bezlični dužnosnici koji se samo prigodno, dok je još izborna noć, proglase slugama građana, da bi odmah sutradan zaboravili obećanja i ideale. Oni su i uzori i orijentiri. Vode nas cinici i opsjenari, glasove uludo dajemo za mitove i proroke, a dobijemo stvarni horor bestidnih likova koji ne čitaju ništa, ne slušaju nikoga i obožavaju tek svoju sliku

Ne, to je kriva predodžba. Pa glasala je manjina, ni trećina glasača. Razumno je pretpostaviti da se većini građana svi oni gade, da ne nasjedaju na njihove osmijehe i plakate. Otkuda im pravo da smatraju da su odabrani i izabrani, a tek su dobili sitne postotke glasova i masu koja ih ne voli, ne poštuje i ne vjeruje im.

Njihovu narav prikriva tek činjenica da se kao kandidati moraju prikazati skromnima, pametnima i učenima, što im ne ide baš najbolje jer su novi na političkoj sceni. Samo je pitanje vremena kad će nam dojaditi prenemaganje o njihovim idejama o čvrstoj ruci, lakim rješenjima i obećanjima zakonskih promjena.

U kampanji se daju laka obećanja i preuzimaju teške obaveze, jer se ionako ništa ne namjerava ispuniti. Patetično je, ali takvi pobjeđuju na izborima, a onda se bahato brane od pitanja što su htjeli i što su obećali.

I kako sad mogu sve svesti na pogrešku u odgoju? Znam da se ne radi o izboru kralja i kraljice, da nitko nije savršen, ali ne mogu vjerovati da su njihove uljepšane slike i prividna tajanstvenost izraz njihove skrušenosti i shvaćanja da se trebaju promijeniti.

To ima sasvim praktične posljedice: otuđenost vlasti od naroda (ali ne onako kako to Brkić tumači – kao nedostatak patriotskog konzervatizma). Posljedica je činjenica da je vlast ostala bez naroda, ali još je gore da je narod ostao bez dobre vlasti i uzora.

I to nije moralna mana, nešto što ćemo ispraviti apelima, misama i svetom vodicom. To je monstruozni sustav srušenih i uništenih institucija, izigranih zakona nepostojećih standarda i morala.

Ne znam shvaćaju li vođe da oni nisu samo bezlični dužnosnici koji se samo prigodno, dok je još izborna noć, proglase slugama građana, da bi odmah sutradan zaboravili obećanja i ideale. Oni su i uzori i orijentiri. Vode nas cinici i opsjenari, glasove uludo dajemo za mitove i proroke, a dobijemo stvarni horor bestidnih likova koji ne čitaju ništa, ne slušaju nikoga i obožavaju tek svoju sliku.

To ima sasvim praktične posljedice. Opasno je imati ideje koje se ne mogu pripisati nadređenima. Strašno je opasno imati ideale. Oni na vlasti to ne razumiju. Oni ideale nemaju i misle da je posrijedi nekakva opasna zavjera, da iza toga stoji opasan plan.

Pravi test karaktera je stjecanje moći. Oholost i pohlepa su ružna strana moći, jer bahat je onaj tko može silom postići što hoće usprkos otporu. On na druge gleda kao na podređene, govori nadmeno, sluša samo sebe i očekuje više od puke podložnosti. Ma zna takav da to nije dobro, da ga ljudi neće slušati ni voljeti, ali on o tome ne brine

Ne moraliziram i ne propovijedam. Bahatost vlasti i šutnja građana idu zajedno. Kada se ne pita za mišljenje, ono se ne dobije, znanje ne vrijedi. Ne želi se čuti i ne poštuje kritika, pa nema ni savjeta ni pomoći. Vlast se otuđuje, vođe se usamljuju i brane od stvarnosti čistkama nekadašnjih prijatelja.

Ponekad vođe pokazuju egzaltiranu uzbuđenost uspjehom sportaša ili tuđim tragedijama, ali oni tek glume. Oni bi uvijek prisvajali tuđu slavu, makar i tužnu.

Nemaju oni osjećaja osim samoljublja i moći. Čim i ako prigrabe vlast, opet će biti osorni i bezobrazni, suparnike zvati neprijateljima i slušati samo sebe.

Ne mogu oni biti nikome uzor. Tanka je granica između samopoštovanja i egoizma, ljubavi i mržnje.

Ovdje se radi o moći, konstituciji političkog poretka, kod čega je bahatost tek posljedica shvaćanja da se može sve (”Moje, sve je moje, ja mogu sve, ja mogu što hoću”, Andrej P., 17. rujna 2017.). Arogancija kvari, apsolutna arogancija kvari apsolutno.

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


22.11.1973  Mustaf Đurđica
22.11.1965  Štokalo Ljiljana
22.11.1963  Zagorec Vladimir
22.11.1962  Klem Ivica
22.11.1959  Čikeš Pave
22.11.1955  Bandić Milan
22.11.1950  Piplović Frano
22.11.1948  Husarić Jadranko
22.11.1937  Žaja Marko
22.11.1931  Tus Anton