Danas vam želim ispričati jednu istinitu priču.

Bio jednom jedan „socijalistički“ direktor. Rođen i odrastao skromno i u oskudici, bistar i marljiv, završio visoke škole i uspješno upravljao jednim poduzećem. Postao uvažen i dobro situiran čovjek, pravedan i omiljen među radnicima.

Tu je dočekao i devedesete. Došlo je vrijeme pretvorbe i privatizacije. Naš je direktor okupio radnike, objasnio im promjene, uključio ih u kupnju dionica i motivirao ih da od samoupravljača evoluiraju u suvlasnike svoje tvornice. Radnici – suvlasnici, nastavili su raditi i primati plaće kojima su mogli otplaćivati svoje dionice. Direktor je postao najveći pojedinačni dioničar, a tvrtku je nastavio voditi uspješno kao i do tada. Sve teškoće i izazove novog vremena rješavao je znanjem i umijećem, uz pomoć marljivih radnika koje nikada nije prevario. Ni rat, ni privatizacija, ni pogoršani tržišni uvjeti nisu ga spriječili da nastavi brinuti o njihovim radnim mjestima i pravima, ni manje ni više već jednako kao i o profitu i dividendi.

Direktor iz moje priče u međuvremenu je postao većinski vlasnik tvornice, iza sebe ima četiri desetljeća uspješne karijere i više nije aktivni predsjednik uprave.

Danas tvrtkom upravljaju mladi i suvremenim znanjima kapacitirani ljudi. Gospodarska kriza, nelikvidnost i ponovo sve teži uvjeti poslovanja izazovi su na koje moraju naći odgovor. Kako bi ostali profitabilni i konkurentni izlaz traže u smanjenju troškova. Analizirali, preračunavali i zaključili da će smanjiti troškove i povećati konkurentnost svojih proizvoda ako radnicima ne isplate božićnice.

Tu na scenu ponovo stupa moj „socijalistički“ direktor i većinski vlasnik tvrtke. Lupa šakom po stolu i viče: „Dosta!! Radnici su srce i duša ove tvrtke, na njima se ne može štedjeti.“ Konačno, božićnice su isplaćene, radnici zadovoljni, a tvrtka i dalje pozitivno posluje i mukotrpno traži svoj najbolji put kroz tržišne labirinte.

Tu moja priča završava i iskreno se nadam da ste shvatili zašto sam je ispričala.

Poštovanje i uravnotežene odnose radnika i direktora, odnosno vlasnika ne srećemo baš često. Zato bi iz ove priče mnogi trebali izvući poneku pouku.

Osiromašeni radnici i lakomi poslodavci

Nažalost, rijetko je koja radnička priča imala ovako sretan završetak. „Ničije tvrtke“ stvarane i razvijane kombinacijom marljivog rada i dobrog upravljanja, privatizacijom su prešle u ruke poznatih vlasnika. Novopečeni vlasnici sami sebe prozvali poduzetnicima, iako se tek rijetki mogu pohvaliti pravim poduzetničkim uspjesima. Za ovu prigodu zanemarit ću cijelu lepezu maštovitih modela po kojima se bez ikakvog kapitala moglo postati vlasnikom poduzeća. To je prošlost i na nju se više bitno ne može utjecati.

Za budućnost ove zemlje, novo zapošljavanje i radničke plaće ovog je trenutka važnije razlučiti prave poduzetnike od lakomih blefera.

Ovi drugi, umjesto ulaganjima u nove proizvode i tržišta, tehnologiju i znanja, svoje su karijere posvetili stjecanju osobne imovine i bogatstava koja su rasla daleko brže od dobiti tvrtke i dobrobiti radnika.

Iz tvrtki koje su dobili na pladnju izdvajali su nekretnine i zemljišta i prebacivali ih u nova, samo njihova visokoprofitabilna i ničim opterećena poduzeća. To je model po kojem direktorima-vlasnicima pripada dobit, a radnicima gubici, zastarjele tehnologije, nekonkurentni proizvodi, izgubljeni kupci, kaotično tržište rada i svake godine realno manje plaće.

Posebnu grupu poduzetničkih blefera iznjedrila su nam javna (državna) poduzeća. Uz časne iznimke većinom su na čelo javnih poduzeća zasjeli ljudi bez stvarnih poduzetničkih i moralnih vrlina, sa čvrstom političkom pozadinom i managerskim ugovorima, koji su im osiguravali neutemeljeno visoke zarade. Dok su radničke plaće stagnirale, vezane na ostvarene rezultate, njihove su rasle sa rastom broja štetnih ugovora i preplaćenih investicija, a sve pod zaštitom klijentelistički sastavljenih nadzornih odbora.

Ima li nade za pozitivnu poduzetnički klimu?

Pokretati ili održavati neki posao u ovoj zemlji doista nije lako. Visoki porezi, neefikasna i korumpirana birokracija, polu-lihvarske financijske institucije, nelojalna konkurencija, kaotično tržište rada... samo su neki od faktora koji se kao barijere postavljaju pred svaku poduzetničku inicijativu.

Usprkos tome ima primjera poduzetnika čiji se uspjeh ne mjeri članstvom u vladinom ekonomskom savjetu, već rastom proizvodnje, novim investicijama, povećanim brojem radnih mjesta, osvajanjem novih izvoznih tržišta, redovnom isplatom plaća i poštivanjem svih radničkih prava.

Promjena političkog sustava, tranzicija i demokratizacija društva u gospodarskom pogledu nisu ispunila očekivanja ljudi. Surova pravila tržišnog gospodarstva kombinirana sa lakomošću kvazi-poduzetnika i korumpirane političke elite, dovela su naciju u stanje beznađa i nepovjerenja. Fraza o pozitivnoj poduzetničkoj klimi ostat će samo fraza, ako uspješnim poduzetnicima budemo nazivali jednako one koji su broj zaposlenih sa 300 digli na 3 000, kao i one koji su ih sa 300 spustili na 100.

Nedavno je jedan mladi poduzetnik prešao u politiku i postao potpredsjednik Vlade. Pun entuzijazma, obznanio je javnosti veličinu svoje imovine koja je kod osiromašenih građana o njemu stvorila negativnu sliku. Ljudi su se s pravom zapitali kako je moguće da netko u nepunih deset godina prikupi tako zavidnu kolekciju stanova i drugih nekretnina.

Ja mu na svemu tome ne zavidim. Drago mi je da je uspješan. Samo se pitam, koliko je u tih deset godina zaradio radnik u tvrtki koju je mladi poduzetnik tako uspješno vodio? Pitam se i koliko je radnika ostalo bez posla i plaće u ime smanjenja troškova i povećanja dobiti, koje ne bi ni bilo bez radnika, a koja u cijelosti ostaje vlasniku.