Svaka vlast boji se konkurencije i kritičkog mišljenja. Ova vlast boji se sveučilišta i studenata. Oni koji realno vladaju ne boje se izbornih bitaka stranaka i smjena. Ne boje se promjena zakona i kratkotrajnih gubitaka položaja, promijeniti će stranku. Oni koji su prava vlast ne teže položajima već realnoj moći i bogatstvu. Bilo bi im drago da i obrazovanje postane roba a da oni kontroliraju tržište.

Vrhovi administracije se mijenjaju ali vlast se malo mijenja. Svaka se vlast boji uvjerljive moći znanja akademije. Boje se onoga koga ne mogu kontrolirati, kupiti ili zastrašiti. Ono čega se boji politička vladajuća klasa su nezavisne i autonomne institucije društva koje lako izmaknu kontroli, koje su uvijek sklone kritičkom mišljenju. Primjeri takve konkurencije su crkva, civilno društvo i sveučilište. Civilno društvo je pacificirano ovisnošću o državnoj potpori i povlačenjem stranih donatora. Crkvene vrhove politika umiri materijalnim koncesijama, vraćanjem vlasništva i povremenim političkim ustupcima. Ostalo je sveučilište. Sveučilišta su izvor problema za svaku vlast jer imaju autonomiju, tradiciju i ugled. Jaka sveučilišta su tvrđave slobodnog duha i u prošlosti su odigrala veliku ulogu nagrizanja autoriteta nedemokratskih vladara. Hrvatska prošlost u zadnjih dvjesto godina to jasno pokazuje. Vlast se podjednako boji studenata i slobodoumnih profesora.

Akademska zajednica uvijek je prema vlasti bila oprezna

Nakon studentskih nemira 1968. vlasti su širom Europe pohvalile decentralizaciju sveučilišta i nastojale razbiti jezgra studentskog otpora. Sorbona i druga sveučilišta su podijeljena i razmrvljena, potaknuta je ideja politehnika i obrazovanja za egzotične uske specijalnosti. Slično i u Njemačkoj. Pravi politički cilj produženog obrazovanja bila je društvena kontrola cijele generacije mladih. Umjesto da slobodno odlučuju o svom životu i nose teret odgovornosti, oni se otada guraju u ugodnu poziciju subvencioniranih slojeva koji se zadovoljavaju hedonizmom života i užicima u igrama (sport, glamur, glazba). Naizgled im se stalno podilazi ali ih se stalno vara i otima m se budućnost.

U Hrvatskoj nakon 1971. potaknuta je decentralizacija i nastala su mala (sve)učilišta pod jakim lokalnim utjecajem i kontrolom. Ideje Ivana Supeka o Hrvatskom sveučilištu, stožernoj točci hrvatskog kulturnog i političkog identiteta. Izvršena je i čistka, no opasnost nisu bili oni koji su zatvarani, već nezavisnost i autonomija sveučilišta i fakulteta kao institucije. Čak i vlastima bliski rektori nisu dozvolili eskalacije političkog osvetništva (sjećate li se tko je pisao parole „hoćemo radnike na sveučilište“?). U devedesetim Hrvatska se uspjela oduprijeti izazovima fragmentacije i privatizacije visokog školstva, no sada je tome kraj. Akademska zajednica uvijek je prema vlasti bila oprezna. Kritika se dopuštala pojedincima ali su institucije sveučilišta bile defanzivne i sklone hrvatskoj šutnji. No šutnja je ipak najprije prestala na sveučilištu i nije slučajno da su brojni demokratski političari potekli sa sveučilišta. Ideje reformi i hrvatske glasnosti promovirali su profesori sveučilišta, uglavnom zagrebačkog sveučilišta.

Podršku daje pravna struka i drugi nastavnici

No rizik slobodnog i autonomnog sveučilišta strukturalni je problem i noćna mora za vladare Hrvatske. Egzekucija uništenja autonomije se odlagala dok se nisu stvorile psihološke i političke pretpostavke destrukcije ugleda i važnosti sveučilišta.

Ministarstvo znanosti – a u tome se ništa nije promijenilo osobom ministra – priprema tri zakonska prijedloga (visoko obrazovanje, sveučilište i znanost) koja imaju za cilj društvenu pasivizaciju visokog obrazovanja. Studente će se umiriti time da im se obeća besplatno školovanje. Nije besplatno, svi poreski obveznici će ga platiti, ali će ministarstvo i vlada odlučivati o sredstvima. Tko bude dobar ili bar šutljiv dobiti će sredstva, novake, zgrade, istraživanja. Neće se pitati za rezultate „bolonjskog procesa“ i obećanja o informatičkog društvu. Sindikati će dobiti pomoć iz proračuna. Ja ću se ispisati iz sindikata (nisam jedini). Zabrinjava da ministar prijeti dekanima da će im poslati državnu reviziju – no naravno s nalogom da nešto nađe i samo onima koji su opasni po planove. Prijeti se oduzimanjem dopusnica za rad i davanjem dopusnica privatnim školama.

Govori se o sramoti školarina i predlažu „upisnine“, ali se barata iznosima školarina s privatnih institucija. U javnosti se stječe dojam da je Europska komisija dala podršku, da podršku daju prosudbene skupine, direktori instituta i rektori. No povjerenica za obrazovanje nije čula ništa o prigovorima, već samo mišljenje ministra, prosudbene skupine je postavio ministar a one ne raspravljaju o ciljevima i strategiji već o zakonskom tekstu. Nema ni riječi o glasovima oporbe. Na primjer, začudo, svi, praktično svi, nastavnici prava (Pravnog fakulteta, njih 140+), potpisali su peticiju sa stručnim razlozima protiv načina donošenja zakona i ugroze autonomije. Nikad, doslovno nikad do sada to nije bio slučaj, uostalom pravnici su uvijek bili poslušni i podijeljenih mišljenja. No ovog puta je tako jasno što se sprema, podršku daje pravna struka i drugi nastavnici.

Ovi zakoni neće se lako probaviti

Podršku pak daju direktori istraživačkih instituta. Direktore instituta imenuje ministar pa nije čudno da ga podržavaju. Vlada bi tako i sa sveučilištima i fakultetima. Valjda je to zadatak za izbornu godinu.

No javnost treba pripremiti, od sporednog učiniti glavnu javnu temu. Sveučilište osramotiti, stigmatizirati, osuditi, podijeliti i učiniti ovisnim o milosti. Pozornost usmjeriti na školarine jer je to javnost uzbudilo. Sveučilišta i fakultete međusobno zavaditi, i računati s time da je znanstveniku glavno da radi i istražuje. Obećati zgrade i kampuse (a ne predvidjeti to u proračunu) ali ne i za Zagreb. Reći da se tako mora jer je tako u Europi (sjetite se „Bologne“). I zakone tiho i bez oporbe provući kroz Sabor.

Dole autonomija, sloboda izbora je kaos, sloboda šansi samo za privatne investitore. Javne službe (zdravstvo, školstvo) kao i javne tvrtke podrediti politici i privatizirati.

Onaj tko voli kobasice ili pravedne zakone ne smije znati kako se rade. Ovi zakoni neće se lako probaviti i biti će novi udarac visokom obrazovanju.

Ne volim grafite. Smatram ih ružnim. Jedan mi se, radi teksta, sviđa. Na malom zidu uz Mažuranac, uz samu autobusnu stanicu piše: „Građani Zagreba, otvorite oči a ne novine, Mamiću odlazi“. Ne slažem se s formom, slažem se s porukom.