U Hrvatskoj je priveden veliki broj ljudi osumnjičenih za visoku i političku korupciju.

Njihovi likovi su slični u mnogim detaljima: šute i izbjegavaju izjave, drsko bježe pred kamerama i pitanjima, daju zagonetne izjave koje su nekakve skrivene poruke („istina je voda duboka“??). Voze se još uvijek u velikim crnim limuzinama. Dobro su obučeni. I ništa ne žale.

Žaljenje je osobna stvar skoro kao i otisci prstiju. Svaki slučaj je različit i neodvojiv od osobe. Žaljenje je ljudska osobina. Iskreno žaljenje ne smije izgledati kao kalkulacija dobitka i gubitka. Mora biti jasno i neporecivo. Žaljenje se rijetko pokaže prije sloma i prije propasti osobnih ambicija i planova. Ništa oni ne žale.

Zašto u svim ovim slučajevima strašnih pljački, mita i grube nesposobnosti, bešćutnosti i političke arogancije, uhićeni i privedeni ne pokazuju znakove žaljenja i sloma?

Može se reći da je to radi toga što očekuju zaštitu od svojih slobodnih drugova i zaštitnika, očekuje neko čudo i povratak velikog lidera, očekuju da će se jednog dana probuditi i da će sve biti isto kao u vrijeme Ive Sanadera. Njih se izvana ohrabruje da se ne slome, novinskim naslovima šalju im se ohrabrenja da ne priznaju što su loše radili, da javnosti ostave dojam da ih se proganja radi političkih borbi a ne radi kriminala; da ih se lažno sumnjiči jer trebaju svjedoci za veće ribe i veće poslove.

To svi čine

Nikome ne želim slom, plakanje i prokazivanje drugih da se sebi olakša položaj. Mrske su mi te policijske metode i trikovi kojitrebaju nekadašnje ortake u nečasnom poslu navesti da optuže jedan drugog. Znam da su to jednostavne i neizbježne metode, koje obično daju dobre rezultate. No ne i kod nas. Naši direktori i dužnosnici brane se šutnjom. Šute i ne govore. Govore njihovi odvjetnici i javnosti povremeno poruče da je neistina da je njihov branjenik progovorio.

Zašto, zaboga, šute? Pa njihova bi bila politička dužnost - oni su izabrani i postavljeni – da kažu sve. Tako su se u izborima prikazivali i hvalili. Trebaju reći istinu. Istinu i ništa manje ni više od pune istine. Kazneni zakoni, istina, ne tjeraju nikoga da samog sebe optužuje, ali normalni moralni i politički zahtjev bio bi odgovornost dužnosnika da pomogne da se rasvijetle okolnosti odluka.

Da li se možda boje osvete? Da li im se prijeti? Istina, sada se otkriva da u mirno podnosili prijeku i odlučnu narav bivšeg premijera, da su kukavički šutjeli i radili što im se naloži. Nisu pokazivali nevoljkost. Lako mogu pretpostaviti da su i nudili više ili nalazili bolje načine od onih koje im je rizničar predlagao. Zašto su se uostalom uvijek tiho slagali i slušali tek aluzije o tome da treba pomoći stranci i da se izbori moraju dobiti.

Zašto nisu podnosili ostavke? Zašto bar nisu zaprijetili ostavkom ili povlačenjem? Dobivali su, uostalom nagrade kao sposobni menadžeri, bonuse radi uspjeha poslovanja, slavu uspješnih političara. Tiho su se i oportunistički sakrivali i povijali višoj volji rizničara i njegovog gazde. Mogu zamisliti da su u sebi smatrali da se uostalom ne radi o njihovom novcu i zaradi.

Lako je davati tuđi novac i tuđim novcem pomagati opću stvar (cosa nostra?). Možda im se ponekad pojavila i sumnja da taj novac ne ide čak ni za stranku već se gubi u labirintima ispiranja. Možda, no ni danas to ne kažu ne priznaju i ne kaju se za ono što su činili. Vjerojatno im je krunski dokaz za samoopravdanje u rečenici: to svi čine.

Sitne duše i poslušnici

Oni danas u pritvorima šute isto onako kako su šutjeli i na donatorskim sastancima. Šute ne radi konkretnog straha ili prijetnje, nego radi toga jer su kao takvi, intelektualno prosječni i moralno krhki, i napredovali do položaja i do moći. Napredovali su jer su šutjeli i kimali svojim uređenim glavama. Dobivali su skupe satove pa im je izgledalo da će ostati zauvijek samo ako se dovoljno klanjaju i uporno šute. Sjedili su u skupim stolicama prilagođenima dizajnerski baš njima i nisu mogli zamisliti da će im karijera biti narušene ako se drže pravila igre. Ručali su u skupim restoranima i pričali sa istomišljenicima plaćajući plastičnim javnim novcem. Imali su male i uvijek nove mobitele, ponekad diskretni dijamant na malom prstu i znali su, dobro su znali, da sve to imaju jer su poslušni. Toliko poslušni da su i vjerovali u nadnaravnu moć i sposobnost svog vođe – i zamislite: njegovog , ne osobito pametnog i obrazovanog rizničara. Riječju, bili su sitne duše i poslušnici.

Nisu ipak svi takvi. Razgovarao sam s mladim Mihanovićem. On je progovorio, pokajao se i priznao. To je učinio jer je vjerovao da se je nešto promijenilo, da su došla vremena promjena i boljeg društva. Ja bi mu zato sve oprostio, još je mlad i može učiniti i mnogo dobra. Država je tvrđeg srca.

Većina ipak šuti ne kaje se i ne žali. Nadaju se ako budu šutjeli i ne budu ništa znali, ako se ničeg ne mogu sjetiti, da će sve to nekako proći a da će ostati taj mali prsten kojeg su zavoljeli, da će ostati velika jahta njihovih prijatelja i zaštitnika i da će se jednom njima vratiti mobitel, vjerna tajnica i malo prijatelja. Sanjaju, nadaju se i šute.

Ovi optuženi neće pisati memoare. Oni nisu donosili velike odluke, oni su bili prosječni ljudi koji su na položaje došli da bi drugima bili poslušni izvršitelji, da bi im bilo dobro i da bi bolje bilo njihovim zaštitnicima i stranci.

U ulozi žrtve sistema

Ne boje se oni osvete pa šute. Oni šute jer misle da su radili svoj posao. Za njih nije bilo važno štedjeti i ulagati nego slušati. Oni bi i priznali kad bi mislili da su radili nešto loše. Oni misle da bi tako radili i svi drugi. Uostalom, kažu – navedite izuzetak. Prigodno afere se nalaze u svim strankama i svim stranama. I sve se prikazuju jednakima iako to nisu ni po iznosima ni po načinu ni po prekršaju. Svi su (kažu njihovi prijatelji još na slobodi) uostalom isti.

Položaj kvari ljude i u tome nema nikakvog iznenađenja i nikakvog izuzetka. Šute jer zapravo misle da su u pravu, da imaju opravdanje i da su onda i nevini. Uostalom baš oni i znaju stotine drugih afera i mogu optužiti i druge, najbolje čak i one koji ih optužuju.

Zato kod njih nema žaljenja. Ni malo ritualnog žaljenja otkrivenog krivca. Ni malo žaljenja prema žrtvama, jer su žrtve bezlična sirotinja koja je ostala bez tvornice, bez posla, bez stana, bez mirovine, bez budućnosti. Oni ne žale jer oni nisu takva sirotinja. Vjeruju u svoju bolju budućnost, za nju su nešto i stavili na stranu, ne žale jer nisu oni luzeri.

Kada i progovore i prekinu šutnju, u tim govorima nema žaljenja već samo neprikrivene prijetnje da će odati i druge, ocrniti sve i najbolje i najgore, da će šokirati javnost ogromnim svotama koje si jadna publika i ne može predstaviti. Neće žaliti već će prijetiti.

Oni ne žale jer smatraju da su žrtve slučaja u sistemu. Oni su eto nastradali, a krivaca ima još mnogo. Pa neka; neka kažu jer su inače krivi i za sve ono što prikrivaju,