Kakav je pogled s trona? Prijestolja su uvijek nešto povišena i onaj tko u njemu sjedi, malen ili velik, izgleda viši od onih koji mu prilaze. To je zato što poklonici obično kleče. U njihovim glavama se visina prijestolja i veličina čovjeka koji na njemu sjedi uvećavaju prazninom njihovih duša.

Pogled s trona onda je uvijek praćen ironičnim smiješkom. Vladar uvijek zna da ga obožavaju i slave radi svojih skrivenih motiva, straha, praznine, niskih strasti, materijalnih i drugih motiva. Onda mu uvijek pobjegne smiješak.

Gledam Ivu Sanadera na svjedočenju pred saborskim povjerenstvom. Brani se ironičnim smiješkom i pozom vođe. To mu je uvijek dobro išlo. Članovi povjerenstva ne mogu se nositi s njegovim stilom. Odgovori su onakvi kakve se i moglo očekivati. Pitanja izgledaju nevješta i nepripremljena. Zar se očekivalo da će optužiti sebe? Zar je mogao izbjeći izazovu i prilici da diskretno optuži svoju suradnicu? Trebao je ohrabriti svoje posrnule i preplašene jatake i stranačke kamarade. Zato je došao i govorio.

Ispali smo naivni i nesretni

Istina, napravio je jednu grešku. Do sada su svi šutjeli, nije bilo zgodno to ranije reći, kakva je uloga bila braniteljskog fonda i dionica jeftino prodanih građanima. On je otvoreno rekao da je kupnjom tog dijela MOL stekao presudnu grupu dionica da bi se pojavio kao najveći pojedinačni vlasnik. Ideja da se prodaju dionice INE, bila je njegova ideja i predizborni trik. Da se događa negdje drugdje takav bi potez bio prepoznat kao jeftin trik kupovanja glasova pred izbore kojeg bi ismijali politički i ekonomski komentatori, kojeg bi napale oporbene stranke, koji bi izazivao porugu. No govorilo se o tome kako će INA time pripadati i malim dioničarima a oni su odmah požurili zaraditi na predizbornom poklonu. Fond branitelja je dionice prodao MOL-u. Dionice nisu kupili domoljubi već špekulanti i lovci na zaradu. Braniteljima obično govore o ponosu i slavi a Fond je tiho prodao dionice, neslavno i uz račun. Kad ispadnemo glupi to često opravdamo plemenitim motivima. Ovdje smo ispali naivni i nesretni a motivi su niski i materijalni.

Taj podatak Sanader je rekao svjesno, misleći kako će time podsjetiti mnoge da su i oni u tome učestvovali i imali koristi. Malo je proširio i svoj osnovni zaključak: svi ste vi umiješani i ovim nije mislio samo na svoje bivše stranačke prijatelje, već na sve. Svi smo mi krivi jer smo u tome učestvovali. Tako je ispitivanje postalo test inteligencije a ne ispitivanje karaktera, namjera i skrivanja. U drugi plan došlo je tvrdnja o tome kakva je bila namjera kod te prodaje. Sjajna kombinacija: narod kupuješ i umiruješ, dobiješ njihovu podršku i glasove, a tvoj tihi strateški partner samo čeka svoj plijen.

Kako je došlo do toga da baš MOL kupi te dionice pravom prvokupa? Kako je cijela operacija završila na marginalnim rubrikama vijesti a ne na naslovnim stranicama. Nije se govorilo o tome sve do sada. Zašto se to propustilo pitati? Zar radi toga što bi HDZ-ovi članovi povjerenstva bili uvrijeđeni i zato što bi to omelo šanse SDP-a da pobjedi na izborima, ili barem da izbjegne sukob s veteranima i borcima.

Veliki majstor politike i opsjene

A stvarno su izigranima ostali baš oni koji su dionice dobili. Prodali su se i prodali su ih jeftino. I umjesto da budu bijesni zbog toga, umjesto da se osjete prevarenima, podcijenjenima i poniženima, oni su pozvani da budu, po ne znam koji put, alibi za jednu prevarantsku političku operaciju. Ironični smiješak glavnog glumca zato je na mjestu. U tom trenutku, baš u tom trenutku nehotičnog spominjanja činjenica, zapravo priznanja da je izbore dobio takvim demagoškim trikom, da je vladao u stilu rimskih političkih majstora koji dijele žito puku i organiziraju igre, Sanader se mogao osjetiti moćnim i velikim. Optužujući druge s kojima je vladao, vratio se na tron. Njegov smiješak dijelili su, vidim, i njegovi članovi povjerenstva.

Otišao je kući s osjećajem zadovoljstva.

Nije samo pokazao da je još uvijek majstor politike i opsjene, vođa kojem vjetar mrsi kosu dok pokroviteljski krikne: Idemo dalje. I pokoran puk sljedbenika ide dalje za njim. Ne vidi da su nade i očekivanja propala, da je industrija uništena kao i nada radnika u dobar i plaćen posao, kao nade građana u poštenu vlast. Što još samo treba? Obećati mostove i penzije, hvaliti se brojem turista a ne brojem proizvedenih kamiona, televizora, naših investicija i štednih računa (zaista, Hrvatska ništa od toga više nema kao svoje. Sve je to prodano jer je bilo korisno). Malo govoriti o danima slave a stvarno slaviti uspjeh punjenja računa u zemljama koje imaju bankarsku tajnu. Govoriti o vladavini prava a zapravo znati da kada propadnu povjerenstva i zatvore se novine, sve pada na slaba pleća Mladena Bajića. Zar doista mislite da Bajić bez podrške naroda i podrške progresivnih stranaka, bez sredstava i ljudi, može sav taj lopovluk pretočiti u profesionalne istrage, nesporne dokaze i osude.

Šahovska igra u kojoj mi gubimo

Pretvoriti stvarnost jedne bankrotirane i korumpirane politike u slavljenje lukavosti vođa test je inteligencije. Svijet vidjeti kao polje na kojem su političke figure Sanader, Šeks, Milanović i njihova zadana pravila prolaženja po ploči, kao ploču u kojem su pijuni došli do kraja i pretvorili se u kraljicu, kao šah u kojem se oni igraju a mi plaćamo i gubimo vrijeme u zabavi, okretanje je pogleda od stvarnosti dugova i sirotinje.

Na tržnici uz moju kuću, sjedi ili čuči uvijek pet, šest ljudi s bocom piva u ruci. U nekom drugom svijetu i u nekom drugom vremenu oni bi bili stolari, mehaničari ili skladištari, vozači kamiona. Radili bi na benzinskim pumpama ili na bušotinama u Siriji. Sad nemaju posla, žive od socijalne pomoći i nekakvih mirovina. Prerano su ostarjeli i ostali sami. Sjećaju se rata. Iskreno vole reprezentaciju. Mrze političare s razlogom. Odgovorne vođe ne bi uživale u pirovim pobjedama i povišenim stolicama. Oni bi mislili na one kojima trebaju ciljevi i primjeri, optimizam i posao.

A ako dobro čitam poruke u novinama Kirgistan nam se opasno približio svojim ekonomskim uspjesima. Oni su zadnji, a mi predzadnji u izlasku iz recesije. Možda budemo i posljednji na listi. I za to će biti opravdanja u nasljeđu socijalizma, neradničkom narodu, antipoduzetničkoj klimi. Vjerojatno će krivnja biti u pristranim sucima i ljevičarima u medijima. Možda se krivac i neprijatelj prepozna i u redovima vladajuće stranke.