Neka institucije obave svoj posao je iritantna izjava. Podjednako je vole Milan Bandić, Vladimir Šeks ili Jadranka Kosor. Nekad ju je rabio i Ivo Sanader. Sada mu je malo nezgodno. Koristili su je i drugi sve dok nije počela toliko smetati čak i prosječnom umu i prosječnom čovjeku koji slabo čita novine i izjave i ne bavi se politikom.

Već sam pisao o tome da je to i prazna izjava. Govore je ljudi koji su učinili sve da one, institucije, nikad ne obave posao za koji su stvorene. Najprije napišu zakon preko volje, ostave rupe i diskrecijska prava u primjeni, evidentno izbjegavaju razjasniti smisao zakona, zakone donesu ne da bih proveli, već da ih imaju kao neki ritual. U provedbi ne stvore osnovne pretpostavke za njihove ciljeve i onda se zdvojno pozivaju na vječitu razliku između norme i ostvarenja. Govore o nepostojanju političke volje kao da se radi o nekoj mani duha, objektivnog svijeta ili ljudskoj nesavršenosti, nečemu na što se ne može utjecati. Onako kako primitivni um vjeruje u čuda i svijet duhova, naši političari i vođe vjeruju u institucije. Sve čekam kada će im početi prinositi žrtve.

Praznina institucija

Nije nagori taj trik uma i verbalni iskaz. Institucije su prazne od sadržaja jer ih vode ljudi probrani i pripušteni na posao, ne zato da bi uspjeli, već da jednostavno budu na tim mjestima. Zakonodavci pišu i proglašavaju zakone kao da to rade preko volje, kao da je najvažnije da je gotovo, a ne kakav smisao i učinak imaju. Ne pišu se više zakoni na kamenim pločama, a naši kao da se pišu na sapunu.

Prepisuju slovenske i srpske zakone, kao što i oni to rade s našima, malo pokupe od europskih direktiva, a kada se radi o izgradnji države, što su rupe veće to je i zadovoljstvo veće. Naravno, uz to ide i konstatacija da su zakoni dobri, no da ne valja provedba.

Kakva vražja provedba, pa zakoni se pišu da bi se provodili a ne da bi se čitali. Kažu nema političke volje, kao da se radi o sastojku za kuhanje, a ne sasvim jasnoj stvari. Politička volja nije donijeti zakon već za njegovu provedbu osigurati ljude i sredstva, dati primjer i pozivati na poštivanje. Zakone provode ljudi čiji je radni dan započeo kavom i sitnim razgovorima, koji potajno pročitaju nešto pametno na internetu, ali koji uopće nemaju osjećaj da nešto korisno rade, da postižu neki cilj, da su institucije smišljene da bi bile oruđe za neku svrhu. Njihov svijet ureda obilježen je lošim vođenjem i nikakvom koordinacijom, nemaju naročitu plaću, njihovi šefovi ne grade im samopoštovanje i potiču na razmišljanje. Ako ljude hraniš kikirikijem, kineska poslovica kaže, raditi će kao majmuni.

Institucije su u Hrvatskoj napravljene same za sebe ne za vanjsku svrhu, i pozivati se na to da će one nešto napraviti je uvreda za one koji to slušaju. Podcjenjujuća fraza. Kao da nismo već vidjeli i osjetili kako su institucije nestabilne i nemoćne, da neće napraviti svoj posao.

Svašta kažu. Još na kraju kada se pozovu na to da prije pravomoćnosti sudske odluke ne mogu ništa komentirati! U najboljem slučaju, kao da je važan samo formalni postupak, a ne njihov stav. U najgorem slučaju to je cinizam kojim poručuje da im ne možemo ništa i da im stavimo soli na rep.

Boj' se čovjeka jedne knjige

Ali ovom logikom izlaganja od pitanja djelotvornosti institucija došli smo na lik i osobine naše vladajuće klase (oprostite na jednom zastarjelom pojmu, možda je bolji izraz „politička klasa“).

Tko i kakvi su ti ljudi? Ako pogledamo njihove biografije nećemo ostati impresionirani. Prosječni u školi, nazamijećeni na poslu. Imaju vozačku dozvolu. Nemaju međunarodno iskustvo. Počeli su kao dokazani lokalni dužnosnici, kadrovi u firmama koje su sami upropastili i opljačkali. U Shakespeareu su pili kavu. Znaju narodne poslovice, ne znaju jezike. U znanju jezika su poput barbara, mucaju i krivo govore. Ne čitaju knjige. Povremeno imaju napade prostačenja kada pokazuju sjajnu retoričku suptilnost. Njihove šale za govornicama su mučne. Kažu da vole klapsko pjevanje ili tamburice no kada sami zapjevaju tada više vole grlene patriotske napjeve. Idu u crkve ali su slabi u dogmatskom dijelu vjere. Druže se međusobno, još desetak godina i ženiti će se samo između sebe ili sa nogometašima i manekenkama. Djeci lako plaćaju školovanje i ne daju odgoj. Nema u njima ni trunka plemenitosti, živahnog intelekta ili znanja. Znaju ljude, a ne i činjenice.

Nisu svi isti. Neki su bolji, ali neka se oni ne uvrijede, i oni se druže s opisanima, glasaju jednako i govore unisono.

Ono što brine je međutim trend. Nedavno sam bio na promociji knjige jednog bivšeg ministra iz ratnih vlada. Između ostalih tamo je bilo dvadesetak ljudi, njegovih suradnika koji su napisali knjige. Ne sjećanja, već knjige o ekonomiji, pravu i društvenim pitanjima. Za sada primjećujem da od ovih jedino Polančec piše knjigu, uz pomoć odvjetnika, o skandalima vlasti na granici političke pornografije, a u stilu doušničkog ogovaranja kolega koji su sve to (i on) zaslužili.

Što se pisanja knjiga tiče, podsjećam na predizborno sučeljavanje, u kojem je jedan kandidat drugom rekao da ništa ne radi već samo piše knjige (a on eto troši i razbacuje tuđe). Imaju oni diplome, na sramotu njihovih učitelja, ali nemaju učenosti i mudrosti. Boj' se čovjeka jedne knjige!

Naša politička klasa ima krivi pojam znanja, krivi pojam rada i krivi pojam poštenja. Ne moraju vladajući biti filozofi, ne moraju dolaziti zorom na sastanke, od krvi su i mesa i u pogledu prihoda i poreza. No morali bi imati bar malo više mudrosti, a ne lukavstva, više odmjerenosti i plemenitosti, više hrabrosti a manje samoljublja. Moraju biti i odabrani a ne samo izabrani namještenim izborima (ne pretjerujem: tko im je platio izbore? Kako su došli na liste?). Kako će vladati ako nemaju osobne kvalitete nego se pozivaju na klimave institucije? Kako će zadobiti povjerenje kad međusobnim optužbama stranke izgledaju tako malo sposobne iznjedriti plemenite i mudre? Kako će imati poštovanje i povjerenje ljudi?

Sistem potiče neznanje i bahatost

Ne radi se samo o eksponiranim članovima Vlade i oporbe, zastupnicima, stranačkim dužnosnicima, već o cijelom sloju ljudi koji su isplivali na valu prvobitne akumulacije kapitala, prvobitnog gubitka izvrsnosti znanja, probrani poslušničkom kulturom tuđmanizma, unaprijeđeni slučajem. Došli su jer su se bolji povukli, prestrašili i umirili.

Ne govorim ovo da bi se uzdigao a druge ponizio. Govorim ono što vidim i smatram istinom. Mnoge mane nosim i ne želim ih prikriti. No smeta me apatija i prosječnost, nabusitost onih koju imaju vlast i misle da se mogu izražavati narodnim poslovicama (sutra je novi dan, istina je voda duboka, tko kopa jamu, pitajte moju majku). Boli me kad vidim da su dobri ljudi vrijedni uspjeha, koji mogu dati dojam plemenitosti sustavno gurnuti u stranu, da progonjeni postaju puni bijesa i želje, da ih se ne cijeni već otpušta. Brine me kad vidim da se loše vlada i još gore upravlja, da reformi i poboljšanja nema, a ostaje prazna retorika pozivanja na institucije, antirecesijske planove i strategije koji postoje samo na papiru. Ne prepoznajem se u vladajućoj kasi i nisam s te strane društvene rezdjelnice. Prije sam u mnoštvu nezadovoljnih.

Hrvatska ima malobrojnu vidljivu (a veliku i skupu te manje vidljivu) političku vladajuću klasu. U njoj ima previše ljudi prosječnih sposobnosti. Sistem potiče tu prosječnost i poslušnost, pasivnost i oportunizam. Neznanje i bahatost. Ignoranciju i aroganciju. Za pouku: knez Ai iz države Li upitao je Konfucija:“Što treba učiniti vladar da zadobije poštovanje ljudi“? Konfucije odgovori:“Neka uzdigne ispravne i postavi ih nad pokvarene i dobiti će poštovanje ljudi; uzdigni pokvarene i stavi ih nad ispravne i izgubiti ćeš ljude“ ( Analects,2.19).