savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=155&nasljede-velikog-vode=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=155&nasljede-velikog-vode=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=155&nasljede-velikog-vode=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=155&nasljede-velikog-vode=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=6768&josip-kregar

Kregar Josip
Datum:
10.02.2011
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Neki dan sreo sam na ulici, u Praškoj, jednog znatiželjnog čovjeka. Prosijed, stariji no znatiželjan. Najprije mi se požalio na žutilo koje vlada medijima. Zaključuje da svatko piše što hoće. Ja u sebi mislim – pa neka, tako i treba. Žrtvama medija smatra Glavaša i Sanadera. On za njih ima simpatije. Pa nisu, kaže, valjda svi korumpirani i nevaljali. Kaže da je za vrijeme Tuđmana bilo bolje. Danas nema takvih. Slušam ga s nešto pažnje. Zvone telefoni i prolaze ljudi. No njegov stav izgleda iskren i pošten pa se upuštam u raspravu.

 

Tvrdim da nam nije potreban veliki vođa i njegov red. Da smo se time uvijek opekli. Da su velike vođe smrtni ljudi, da im nitko ne želi reći loše vijesti ili imati drugo mišljenje. Da je jednoumlje stanje bez ideološkog predznaka, da ne valja ni desni ni lijevi prirodni red, jer vođa i postaje onaj tko kaže: „zakon zahtjeva ali ja vam kažem“. Vođa je nužno iznad zakona, zakoni su tu da izraze njegovu nepogrešivu volju.

 

Stvar postaje kritična kad baš oni koji se skrivaju ispod skuta velikih vođa dolaze na čistac, ostaju razgolićeni u svojoj prosječnosti, drskom stavu da su njihove mane neznanja i kukavičluka zapravo vrline političkog preživljavanja. Stvar postaje tragična kad dobiju vlast.

U političkom društvu mora postojati pravo kritike i obaveza ispravljanja pogrešaka. Korupcija nije grijeh takvog vođe već posljedica sistema kojeg stvara. Pozivam ga da razmisli: zar nas nisu opljačkali dok smo mi pjevali budnice, zar nas nisu uvijek prevarili mašući zastavom, i zar biti dobar Hrvat sprječava gripu, sprječava privatizacijsku pohlepu ili da utječe na kreditni razred zemlje.

 

Vidim da mi ne vjeruje. Sve to smatra uvredom domoljublju. Ja se nećkam. Zar da mu pričam o obiteljskom porijeklu i tragedijama, tek da mu se dopadnem. Možda je bolje odustati od razgovora. Što ja to njemu mogu tvrditi da je korupcija sistem vlasti, a ne trenutak u kojem netko popusti izazovu?

 

Svatko ima cijenu, misli on, a ja mu na to neću imati što reći. Kažem da se sve to moglo desiti i bez znanja Tuđmana i vrha vlasti. Kažem da korupcija nema stranački predznak, i najgore, da će pravna država osuditi krive i osloboditi pravednike. Nije to istina i nije to puna istina. Veliki vođa nije osoba već sistem u kojem svatko dobije neku ulogu i zahtjev da se pokori. Tako je bilo i kod nas i pod Titom i pod Tuđmanom i Sanaderom, bez obzira na njihove velike razlike.

 

Stvoren je sustav odnosa i poredak položaja u kojem i najbolji postaju glumci svojih uloga. Kada se skandal razotkrije, kad prošlost postaje optužba, tvrde da nisu znali, da nisu htjeli, da su morali slušati i još: da se ne može drukčije, da se u politici treba čekati pravi čas.

 

Korupcija kao sustav

Mi smo kao nasljeđe autoritarnog sustava u slijedu velikih vođa u nasljeđe dobili korupciju kao sustav. Imali smo velike vođe koji su narod pokrenuli svojim vizijama i osobnom karizmom. „Tko hoće ostvariti pravdu na zemlji, taj mora imati sljedbenike, oslanja se na aparat sastavljen od ljudi. Ovom aparatu on mora obećati određene unutarnje ili vanjske nagrade…Što se u tim uvjetima može postići nije više u njegovim rukama već to određuju pobude njegovih sljedbenika koje su sa etičkog stajališta obično niske. ..Ali ovo uvjerenje čak i kada je subjektivno najpoštenije u vrlo velikom broju slučajeva služi samo kao etičko opravdanje želje za osvetom, moći, plijenom i pljačkom. U tome se ne smijemo zavarati lijepim riječima.. Poslije emocionalne revolucije dolazi tradicionalistička rutina svakodnevnog života. Mučenik za vjeru, a još prije sama vjera, nestaje ili češće postaje dio konvencionalnih fraza skučenih i kratkovidnih političkih tehničara… Sljedbenici borca za vjeru koji se domogao vlasti obično lako degeneriraju u sasvim prostački sloj pljačkaša (Die herrschend gewordene Gefolgschaft eines Glaubenskämpfers pflegt daher besonders leicht in eine ganz gewöhnliche Pfründnerschicht zu entarten.)» . Naravno ja nisam autor te dalekosežne tvrdnje, već je to Max Weber.

 

Ne smijemo se zavarati lijepim riječima i pobudama vođa. Kod nas taj sindrom dvorskog ulagivanja moralna i politička podloga korupcije. Takav deficit demokracije, uz opće siromaštvo (duha!), navike podložnosti i manjak prave (ne pravne!) države, uz opći osjećaj da se sve može opravdati i svaki zločin oprati.

 

Ta podložnost podloga je klimavim zakonima i nejakim institucijama. Vođe griješe, njihovi podložnici klimavo improviziraju, narod trpi i čeka bolje.

 

Stvar postaje kritična kad baš oni koji se skrivaju ispod skuta velikih vođa dolaze na čistac, ostaju razgolićeni u svojoj prosječnosti, drskom stavu da su njihove mane neznanja i kukavičluka zapravo vrline političkog preživljavanja. Stvar postaje tragična kad dobiju vlast.

 

Oni koji su tihi i šute kada nemaju vlasti i nemaju ni stava, kad su na vlasti otkrivaju da su zapravo uvijek i oduvijek u pravu. Dok su bili u nemilosti drugog plana, bili su stručnjaci za izvršenje zadataka, a kada su postali moć, sada će stručnjaci utvrditi zašto se ništa ne može bez njih, da su drugi nesposobni i prazni kritičari. Kada su ti, intelektualno prosječni a moralno problematični, narasli u svojoj moći, postale su vidljive njihove mane, njihovi niski motivi, njihove prošlosti, njihova oholost i želja za zgrtanjem novca, moći i slave. Ignorancija i arogancija obično idu zajedno.

 

Kako da svog dobroćudnog sugovornika uvjerim u to da je pohlepa i bestidno laganje, glumatanje veličine, posljedica sustava poslušnosti velikim vođama, da nije samo mana volje i karaktera, već iskustvo kakvo su stekli i preživjeli: sistem. Pa baš takvi, labilni i prosječni, znali su ukloniti svoje sposobnije konkurente i suparnike. To je sistem i pravilo. Pa lagali su iz lojalnosti vođi a ne radi predanosti ciljevima. Slušali su ne samo iz straha već i radi šanse za napredovanje. Mrzili su prema komandi druge, otkrivali neprijatelje da bi se osjećali jačim i zbijenijim.

 

Dosta smo se vozili besplatno

Kako da svom znatiželjnom sugovorniku kažem jednostavnu formulu te igre i strategije. Kada prosječni postanu moćni zaborave obzire i norme. Za njih je vrijednost biti vlast i nevidljiv. Dobiti šansu materijalnog bogaćenja, nametanja svojeg sitnog stava prema svijetu, to je njihov cilj. Posljedica vjere u vođe je nastanak podanika i poslušnika, posljedica poslušništva je bezidejnost i prosječnost, život bez vrijednosti, a onda na kraju dolazi i obična ljudska pohlepa i korupcija. To je sistem.

 

Na kraju mu kažem: treba mijenjati sistem i demokratizirati demokraciju. Nije stvar u tome da maknemo samo loše ljude već da spriječimo da se oni stalno reproduciraju i množe.

 

A iza njegovih leđa prolazi plavi zagrebački niskopodni tramvaj. Takvog nitko nema i takvog nitko nije kupio. Izvana lijep, često se kvari, skup je i jedinstven. Bolji je od starih čeških tramvaja.

 

Takva je i naša demokracija. Lako se kvari, skupo košta, nitko ne računa da će doći na vrijeme, uvijek je neka gužva, formalno je besplatna a zapravo je skupo plaćamo. Dosta smo se vozili besplatno. Sada se vidi koliki se švercaju.

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


29.03.1978  Petković Fajnik Josip
29.03.1974  Novosel Lidija
29.03.1973  Slavić Lidija
29.03.1961  Krizmanić Jasmin
29.03.1956  Perožić Borislav
29.03.1952  Mirković Davor
29.03.1951  Medarac Ivan