Razočarao me Ivo Sanader. On je čovjek iznimne uvjerljivosti nastupa. U neposrednom razgovoru staložen i srdačan. Istina njegovi suradnici su ga se ponekad bojali, nije izbjegavao povišene tonove. No zaboga, snosio je toliku odgovornost. Pamtim ga kao čovjeka sa stilom. No završiti konferenciju za tisak zagonetnim smrljanim engleskim (stay in touch!) ispod je te razine. Napao je Jadranku Kosor kao nesposobnu osobu, nemoćnu nositi se s problemima, pa se onda služi državnom represijom da bi obračunala s političkim protivnicima, dakle njime. Ne radi se o stilu već o poruci.

Njegov pročitani govor u zraku ostavlja neizrečenu prijetnju da će i on o njima imati što reći. Isto je napravio i njegov drug Polančec, koji je najavio još četrdeset afera. Što šuti, gdje su prijave? Ne etički ili politički, već i pravno, najaviti protuoptužbe a odšutjeti, znači prikrivati kaznena djela. Pazi ti prijetnje, ako me dalje teretite ja ću otkriti vas! Pa okrivi, javnost to čeka!

Prava je poruka ovakvih tvrdnji prijetnja da će svi nastradati i da će cijela stranka biti optužena ako oni - Sanaderova mreža -nastradaju! Brani sebe a ne stranku. Htio bi natrag na vlast, i dozvolite ironiju: valjda da zaustavi politički motivirane istrage. Dakle oni ucjenjuju i otvoreno plaše istražitelje!

Drugo, kada se radi o optužbi o zloupotrebi pravosuđa u političke svrhe stvar je ozbiljna. Selektivne istrage usmjerene protiv političkih neistomišljenika uništile bi samu ideju antikorupcije kao sredstva postizanja dobre vlasti. Takve istrage stvorile bi sloj nedodirljivih tužitelja i ustrašenih podanika. Stvorit će se piramida straha. Radovan Fuchs prijetit će ustrašenim rektorima i dekanima istragama i operacijama „Indeks“, Darko Milinović će štrajk liječnika slomiti prijetnjama revizije knjigovodstva, putnih naloga ili bolničkih računa. Gospodin Sanader poznaje takve metode. On ih je i koristio kao i njegovi prethodnici (neka se sjeti što se radilo opasnim udrugama).

Međutim, dragi moji, ovdje se ne radi o ispitima i pršutima, krađi kabla u firmi ili peki. Ne radi se niti o reflektorima u rodnom selu, izgradnji mostića za lokalni klub ili donaciji lovačkom društvu. Radi se o novcu za stranku i izbore, radi se o crnim fondovima koji se koriste za kupnju glasova i novinara, za ocrnjivanje protivnika, za plakate i izborne derneke. Plaćalo se gotovinom a dio završio i za osobno dobro na vlastitom računu i vlastitim torbama. Nije stalo u čarapu.

Sanader smatra da je Jadranka Kosor nesposobna. To je istina, i tako smatra većina građana. On ju je odabrao i postavio. Kaže to je njegova greška. I to je istina. No što je s njegovim drugim odabirima. Praktički svi članovi odrekli su se nekadašnjeg prijateljstva. Zar nisu i Kalmeta i Biškupić ili Karamarko bili njegov izbor? Nisu li njegov odabir bili Mravak i Barišić, pa čak i Polančec. Nije li on odabrao sve one direktore i moćnike koji su pokajnici, svjedoci i optuženici? Ne optužuju njega samo nekadašnji suborci i prijatelji već i cijela javnost. Trebao bi osjetiti puls naroda ili bar prosječnih članova njegove bivše stranke. I sada još optužuje medije koje je donedavno dobro kontrolirao. Kada su pisali prema njegovom nalogu, kada im je prijetio cenzurom i huškao na to A. Hebranga, to mu nije smetalo. Koliko grešaka, kako malo istinitog ostane kada se bolje razlože njegove fraze. Malo istine ne opravdava puno prešućenog ili lažnog.

Još nešto. U povezanom slučaju Barišić pojavljuju se ogromne svote gotovog novca. Ja razumijem da informirani političari nemaju povjerenja u banke, bar ne u domaće koje su prodali strancima. No milijune držati u stranačkom sefu ili kod rođaka znači i to da je baš taj novac korišten ne za sladolede i ručak, rundu za dečke, već za ozbiljne i nezakonite operacije. Nije to crni fond za slučaj nesreće, već operativan novac za političko potkupljivanje i osobno bogaćenje. Kakvo je to društvo?! Kakva je to zajednica!?

Razumijem da se Ivo Sanader osjeća progonjenim. Svaki dan bit će novi svjedok, novi iskaz, novi pokajnik. No on sada traži saveznike u svima onima koje može prokazati, za koje sam zna da su radili isto što i on, koji sa strahom iščekuju Latina, Malića, Bajića ili Cvitana. Traži saveznike i u onima koji se iskreno boje društvenog sloma, očite hipokrizije i lažne uljudbe, jer se boje da će slom zahvatiti i njih. Traži saveznike u svojim poslovnim partnerima, domaćim i stranim. On sebe spašava i spreman je na svaki pakt i svaku cijenu, svakog tko mu treba vratiti bivšu uslugu. Treba upozoriti kolebljive da se ne smiju ucijeniti. Ne radi se o politici već o političkom kriminalu. Shvatite da su uzeli milijune a vama milostivo prepustili ideale domoljublja, pravde ili solidarnosti – jer te riječi njima ne znače ništa. Kakva je to zajednica, kakvo nas je društvo vodilo!

No pouka je važnija od osjećaja posramljenosti. Zašto se govori o Sanaderu, a ne o sustavu kojeg su stvorili, on i njegovi uzori i pomagači? Zašto se ne spominju reforme i ne traže promjene? Zašto se ne predlaže jačanje izbornih zakona, ne daju ovlaštenja nadzora (npr. DIP-u)? Zašto se ne poziva na promjene izbornog modela, odgovornost ministara parlamentu, stroža pravila objavljivanja imovine? Zašto se ne predloži zakon o strankama? Sada vidimo zašto su opstruirali regulaciju izbora, stranaka i promidžbe, zašto odlučuju na zatvorenim sjednicama i glasuju telefonom. Ne radi se o stilu i frazi, osobnim razočaranjima ili mržnjama, ratu klika za moć. Radi se o izgradnji demokracije, a to ovi ne razumiju i ne mogu provesti. Ne mogu protiv sebe. Zato trebaju otići a ne šepuriti se filmskim dosjetkama. Sutra je novi dan, tejkit or livit, stay in touch. Nama treba politička prekretnica i bolja vlast, a ne stara gluma.

Trebaju otići jer ne jamče promjene. Ne šaljite razglednice s Bahama i pozdrave iz Kalifornije, odite u svoje Remetince i Lepoglavu. Ne radite dalje štetu. Vratite novac iz vaših hypo računa. Zar čekate potop poslije vas? Kaos i destrukciju? Odlazite dok vas smatramo lakomim i nesposobnim, prije no što shvatimo da ste zli.