Čeka nas godina velikih odluka. Referendum o ulasku u Europsku uniju i parlamentarni izbori. Vlada je za njih u novom proračunu predvidjela velika sredstva. S razlogom. Treba platiti odbore, povjerenstva, kampanju, oglase. Radi se o dva važna politička pitanja. Zašto se izbori i referendum ne bi održali istodobno? Završetak pregovora – kažu upućeni – očekuje se prije ljeta slijedeće godine. Prije postupka ratifikacije treba provesti referendum. Krajnji rok izbora i istek mandata sadašnjeg Sabora jest kraj godine ili početak slijedeće. Zašto ne održati izbore i referendum istog dana? Najprije razlozi u prilog tome.

Zašto i euroskeptici ne bi bili u Saboru

Održati referendum i izbore istodobno je jeftinije. Održavanje izbora i održavanje referenduma, u proračunu, košta oko 250 milijun kuna. Da je to ozbiljan izdatak ne svjedoči samo iznos već i obrazloženje Jadranke Kosor uz prijedlog proračuna. Ona posebno ističe da se ti troškovi ne mogu izbjeći. Međutim mogu se smanjiti i to bitno.

Izborne kampanje sve više sliče na nesadržajni cirkus. Svi koriste iste trikove, slogane pretvaraju u uvredu razuma birača, skupovi su ceremonijalni a programi takvi da se ne odlučuje prema njima već prema predrasudama, praznim obećanjima, stereotipu ili blistavoj slici na plakatu. Bilo bi smisleno izbornu kampanju učiniti sadržajnijom. Neka stranke kaže što misle o konkretnom i najvažnijem nacionalnom pitanju, neka snose odgovornost za odluke. Uostalom opći i načelni prigovor demokratičnosti referenduma je u tome da izbor mora biti jasan, da građanin zna o čemu odlučuje.

Naučili smo nešto o referendumu iz iskustva Slovenaca čija se Vlada lijepo poslužila referendumom i za unutarnjopolitičke svrhe. Razdvajanje izbora i referenduma služi i tome da se od vanjskopolitičkog uspjeha dobije vjetar u predizborno vrijeme. Tko će uostalom u političkoj eliti biti protiv ulaska u Europu? To bi stvorilo dojam da je većina (?) građana uz Vladu. Moglo bi se zaključiti da bi ovaj prijedlog išao u korist euroskeptičnim strankama i kandidatima, jer bi se uz njih vezao onaj dio glasača koji se protivi ulasku u Europsku uniju. Pa što onda? Zar ne bi bilo bolje da i takvi budu zastupljeni u Saboru i snose odgovornost za odluke, imaju glas u javnosti, umjesto da tiho bijesne kao medijski marginalizirane skupine? Ovaj prijedlog uostalom ne polazi od kalkulacije šansi za izborni uspjeh ili uspjeh referenduma, nečijeg gubitka ili dobitka. Jednostavno, ako je demokracija proces dobivanja povjerenja građana, njihovog odlučivanja, prednost će imati onaj tko na vrijeme prepozna osjećaje javnosti i interese naroda.

Teško je čekati smjenu nesposobne vlasti

Ako idemo u Europsku uniju nije loše ujedno utvrditi koja će nas vlada tamo povesti. Često smo čuli usporedbe da smo sada u „posljednjim metrima trke“, „da smo na kraju dugog puta“. Pa ako je kraj za jedne, neka bude početak za nove (ili osvježenu istu vladu). Ova Vlada ima ozbiljnu krizu povjerenja i nema pravi izborni legitimitet, Čini mi se da bi većina građana i glasača htjela prijevremene izbore, pa im ovaj prijedlog ne izgleda prihvatljiv. Teško je čekati smjenu nesposobne vlasti. Takve nestrpljivce treba upozoriti na činjenicu da je ova Vlada već nekoliko puta izbjegla smjenu, da očito želi ostati do zadnjeg dana. Niti Sanaderova frakcija neće Vladu srušiti lako, jer je glasovi dijela sadašnje oporbe uvijek mogu izvući. No naravno, ako se pregovori završe na proljeće, tada bi izbori i referendum mogli biti nedugo nakon toga, ipak raniji i prijevremeni. Prihvaćanjem iznesene ideje oporba bi bar dobila izvjestan datum izbora (certus quando).

Moram dodati još nešto. Ne dijelim optimizam o mogućem ishodu referenduma. To sam pred skoro godinu rekao na tribini u Europsko informativnom centru kada su prikazani rezultati Gullupovog istraživanja, a ponovio i kasnije:

24sata.hr - Josip Kregar Referendum o ulasku u EU neće proći

Ne prihvaćam stav da se sve to može promijeniti boljom marketinškom strategijom i oštrom kampanjom. Argumenti da je to uspjelo u Poljskoj, Slovačkoj ili Bugarskoj ne smatram relevantnim. Hrvatima se cijela rasprava i ideja ogadila. Uvjete i zahtjeve smatraju eurosebičnim i nepravednim. Nismo mi ništa lošiji od drugih, a nama se nameću teži uvjeti. Svi ti trikovi promjena Ustava nisu ostavili pozitivan dojam. Upućeni će reći da sve to nije tako. Da naši uvjeti nisu teži, da je naš politički i ekonomski interes Europska unija, da ne smijemo ostati isključeni na margini jednog sretnijeg svijeta, da nas čeka pomoć i fondovi… Da svašta će dodati, i makar činjenično u pravu, teško će pogriješiti.

Europa bi rado još pričekala

Mali smo narod i prkos nas skupo košta. U izborima i odlučivanju naroda ne odlučuju matematički i racionalni razlozi, argumenti što je bolje, na ovaj ili onaj rok. Odlučuje srce a ne razum. Ne oslanjam se na istraživanja javnog mnijenja već na iskustvo o ranijim referendumima – kod odluke o osamostaljenju Hrvatske odlučilo je srce a ne sitne kalkulacije. Već sada u svijesti se pojavljuje predodžba da je integracija interes političke elite i krupnog kapitala a ne naroda. Suprotno raširenom optimizmu i vjeri u marketing mislim da će više vrijediti iskreno priznanje političkog vodstva o prednostima i nedostacima ugovora o pridruživanju. Nacionalni interes jest pridruživanje, ali kao kod svakog pitanja srca i osjećaja, s tim se ne treba cinično poigravati.

Razloga bi mogao navesti još. Ima i razloga protiv. Prije svega radi se o neizvjesnostima o kojima ne odlučujemo sami. Iskreno, ne vjerujem da će pregovori završit bez dodatnih uvjeta i europskih rezervi. Čini mi se da bi, Europa rado još pričekala, bar promjenu vlasti i ove Vlade, te da bi u ključnim stvarima mogli dobiti neke oblike nadzora, kao i to da će proces ratifikacije pokazati i nove zahtjeve naših susjeda, ksenofobiju i prijezir prema malim narodima. No o tim stvarima ne odlučujemo mi. Mi odlučujemo o novom sastavu Sabora i Vladi, o referendumu. Kad je tako, predlažem jeftinije, jednostavno i politički odlučnije rješenje. Karte na stol gospodo koja odlučujete. Ne skrivajte boje i adute.