Unutar vrha HDZ-a odvija se dramatična borba za vlast. Stranka je ugrožena strašnim padom popularnosti, uzdrmana skandalima, rastresena u središnjici i na periferiji. Za veliku većinu njenog inače vjernog i discipliniranog članstva, perspektiva izlaska na izbore je klimava. Za koga lijepiti plakate i stajati na štandovima, kisnuti na skupovima, objašnjavati prijateljima i susjedima svoj politički stav. Za koga, za što?

No zbunjenost i dezorijentacija nisu problem običnih članova. Na vrhu je zbrka. Strah. Pitanje je tko je sljedeći optuženi i tko će preostati? Svi se zaklinju u ispravnost i lojalnost vođi, pa ma tko on/ona bio. Dolaze izbori, mandat se skraćuje a odstupnice nisu osigurane. Saveznici su neuvjerljivi i neodlučni, kao biskupi koji žele biti protiv mentaliteta korupcije, ali su pogriješili adresu: korijeni nisu u Kockici već na Trgu hrvatskih velikana. Europski konzervativci ne žele spašavati osumnjičenike: uostalom, konzervativizam se uvelike poziva na poštenje. Mediji su nanjušili obračune, ne računaju na izbornu pobjedu HDZ-a, njihovi vlasnici oprezno traže nove kontakte. Možda će se opet dijeliti Murtićeve grafike za promicanje i slaviti novi gazda. Vjerojatno nedostaje novca za ozbiljnu kampanju. Javna poduzeća i njihovi direktori su u panici i u Remetincu, tvrtke-sponzori nisu baš raspoloženi za neizvjesna ulaganja: rado bi dali pobjednicima, ali ovako…

Jadranki Kosor hitno trebaju novi ljudi

Jadranka Kosor je već dva puta najavila rekonstrukciju Vlade. Prvi puta iz New Yorka, očito pod dojmom da je niti najbliži suradnici ne slušaju, a drugi puta pred par dana, no ovog puta, već je praćeno i navođenjem kandidata za odlazak. Tko će otići i kada (zar nije malo rano najaviti rekonstrukciju „do kraja godine“?), manje je važno od činjenice da ona, radi discipliniranja vrha stranke, mora koristiti i ovakvu prijetnju. Očito je da postoji potreba i ambicija da se učini nešto radi spasa vjerodostojnosti HDZ-a. Situacija u stranci je ozbiljna i mnogi misle da nešto konačno, efektno i odlučno, treba učiniti. Sve to vjerojatno stvara osjećaj (nekakve urote doista i postoje) napete situacije i tiha sumnjičenja. Ivo Sanader u tome vidi neku svoju šansu, vodi utrku s Bajićem, no zakasnio je u startu, trči, možda sam, na krivu stranu.

Jadranka Kosor misli da joj hitno trebaju novi ljudi, manje povezani s novcem crnih stranačkih fondova, ljudi koji se mogu smiješiti i izgovoriti bez grča par predizbornih fraza. U krivu je. Njoj ne trebaju novi, njoj trebaju drukčiji ljudi. Ne treba njoj promjena likova koji u vladi glume ministre. Ovi sadašnji su izmoreni i, vjerujem, otišli bi i sami da ih ne brine mračna perspektiva bivših funkcionara. Znaju da kad jednom odu neće ih štititi ni Vlada ni stranka. Znaju da su potrošeni i iskorišteni, da su radili ono za što druge privode i da će privesti i njih. U sebi osjećaju nagon za političkim održanjem, kupuju vrijeme i vjeruju u izborno čudo.

Naravno da bi premijerka lakše i bolje bez takvih, no ona nema nove i drukčije ljude u vrhu, ili uopće, u vlastitoj stranci. Možda može dobiti kakvog nezavisnog ili „nezavisnog“ stručnjaka, no čim se sjeti neprilika s traženjem zamjena za Polančeca, vjerojatno joj ideja prisjedne. Uostalom njen problem nije samo Vlada već i stranka. I tako se dramatično nadmetanje u grču nastavlja. Muče se bez rješenja.

Vjerojatno u ovom trenutku čitatelj pomisli: „pa i nisu zaslužili ništa bolje“. Točno. Nisu. No mi jesmo. Zaslužili smo nešto bolje. Bolju vlast i bolje političko vodstvo.

Zato nama ne treba rekonstrukcija Vlade već rekonstrukcija vlasti, načina upravljanja ovom zemljom. Za početak, barem kad već nema ozbiljnih reformi, „strukturnih promjena“, bar promjene u stilu i načinu vladanja.

Vlada bi malo predaha, da se pribere

Manevri sitnih političkih dobitaka, pokušaj da se vlast u Saboru prikaže koncilijantnom i pouzdanom, propadaju već na samoj razini stila. Šuker guta knedle, čak hvali Linića, no u jednom trenutku više ne može i zauzima stari drski stav. Pljušte ispravci krivih (krivih?) navoda. Više se radi o ispravcima osjećaja ugroženosti kritikama. Milinović nastupa prividno pčelarski pomirljivo: „otišao bi razgovarati i u osinje gnijezdo na Iblerov trg razgovarati o uštedama“. No vrag par minuta kasnije dođe na svoje i ratnička logika borbe za predizborni proračun se nastavlja. Vlada brani neobranjivu financijsku i ekonomsku politiku protiv koje su i oporba i sindikati i poslodavci i umirovljenici i regionalisti i svjetska banka i vjerovnici, i ljevica i desnica. Vlada bi samo malo predaha da se pribere pred izbore, ne bi nikakvu promjenu politike izdržavanja do teorijskog i zakonskog kraja mandata. Još i predlaže zakon o financijskoj odgovornosti! Vlada koja krpa krive procjene i optimističke prognoze stalnim zaduživanjem, stalnim rebalansima i nepredviđenim emisijama obveznica. Pa sebe trebaju pozvati na odgovornost!

I tek što je proračun usvojen retorika se mijenja i zaoštrava. Proziva se oporba jer nije bila u Saboru i nije glasovala. Kaže Kosor: „tu je njihovo radno mjesto i za to dobivaju plaću“. Ustavno i pravno netočno, demagogija. Dodaje – „nisu znali što bi promijenili“ i nisu predložili amandmane. Hebrangu pak izraz „kukuriku“ predstavlja predmet sprdnje.

A sve amandmane koje su predložili drugi (HSP) komotna većina je odbila. Uostalom, kada nešto ne valja u cjelini, ne popravlja se detaljima.

Ono što ne valja je stil vladanja, dnevno manevriranje, odgađanje odluka, cjepidlačenje (tko će koga zvati na kavu) odgađanje izbora s nadom u čudo, s neminovnim razotkrivanjem da korupcija nije stanje duha već tržište moći i utjecaja, da na vrhu nije Sotona, već je grupa („nisam bio šef bande već šef Vlade“, hmm?).

I koje će sad strukturne reforme i rezove poduzeti Vlada? Zar takvi kakvi su? Bojim se nikakve.

I oni se toga boje. Zato ratuju za politički opstanak iz dana u dan. Kao u zadnjim scenama filma „Titanik“ preživjeli plutaju u hladnom moru boreći se do zadnjeg daha. Bit će proljeće a biti će nam mračno i hladno i pitati ćemo tko je vozio brod kad smo lupili u santu.