Bavim se riječima i načelno pazim što govorim. Rado slušam, i poštujem, radio emisije o jezičnim savjetima. Moram se natjerati na to da izbjegavam izraz „treći put“. Ovdje kod nas izraz nema jasno značenje. Nekako je postao prigodna poštapalica za one koji nisu ni za HDZ ni za SDP, već za nešto treće. Ne bi s Jadrankom Kosor, jer joj se kompromitirana stranka raspada, ne bi s Milanovićem, jer se ne zna što nudi niti s kim bi to proveo. Tako se izraz treći put pretvorio u frazu koju bez određenog značenja koriste i tako različiti ljudi kao što su Stjepan Mesić, Milan Bandić, Dragutin Lesar ili Darinko Kosor.

Ideju trećeg puta prije više od deset godina formulirali su Tony Blair, Gerhard Schrőder i Bill Clinton. Zapravo, radilo se o istovremenom dolasku na vlast, u Europi socijaldemokrata, drugdje stranaka lijevog centra. Programi: New Democrats -Sjedinjene Države; New Labour - Velika Britanija; Die neue Mittee – Njemačka bili su pokušaj da se lijevo deklarirane vlade suoče s pragmatičkim i stvarnom posljedicama globalizacije, raspada „države blagostanja“, nastanka novih društvenih pokreta i kvarenja demokratskih institucija i političkih stranaka. Pisao sam o tome http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/view/253/949)

Otac cijele ideje bio je Anthony Giddens, jedan od najvećih sociologa današnjice koji je na brojnim sastancima subotama ujutro uspio uvjeriti Blaira da njegova pobjeda na izborima znači da se laburisti moraju baviti globalizacijom i njenim posljedicama, da moraju surađivati s civilnim društvom, da ekologija nije egzotična i antipoduzetnička kampanja, da se treba odreći klasičnih formula i prilagoditi modernom svijetu. Blair je ponukan razgovorima sa svojim savjetnicima napisao i knjigu (istog naslova kao Gidensova) „Treći put“, a sa Sczhrőderom je potpisao i zajednički manifest. Njemački socijaldemokrati aludirali su terminom i na radove čuvenog ekonomiste O. Šika, jednog od vođa Praškog proljeća (njegova knjiga „Treći put“ prevedena je i objavljena i kod nas).

Ideja trećeg puta bila je i vizionarska i politički pragmatična. Trebalo je programe ljevice prilagoditi rušenju države javnih službi, oštrom rezanju proračuna i socijalnih prava. Globalna ekonomska konkurencija bila je nemilosrdna. "Treći put je fluidan, ne statičan: pragmatičan, ne ideologičan: prije eksperiment nego dogma. Znači različite stvari u različitim zemljama. Ipak, postoje zajedničke teme i ideje koje ujedinjuju današnje svjetske napore prema političkoj modernizaciji. Jedno je snažno poštivanje dinamizma tržišta i dramatičan utjecaj ekonomske globalizacije. Drugo je napuštanje paternalističkog skrbništva prema snazi osobnosti. Treće je slom velikih birokratskih struktura i pomicanje moći prema lokalnim institucijama i pojedincima“ (www.dlcppi.org/ppi)

Reformski potencijali takvog pokreta činili su se veliki. Lokalne i građanske institucije stisnute su između porasle birokratizacije rastuće države i monopolističkih sektora ekonomije, zasnovane na grabljenju profita. Alternativa planskoj ekonomiji i socijalnoj državi nije divlji predatorski kapitalizam, već briga o javnom interesu i razvoju institucija na graničnom području u kojem institucije nisu niti privatne niti javne. To je pokušaj da se prednosti privatnog poduzetništva - sloboda djelovanja - povežu s glavnim obilježjem javnog sektora - brigom za opći interes ("Yes to the market economy, no to the market society" –L . Jospin).

Osim tržišta i javne vlasti, postoji i domena izvan njih, treći sektor, socijalna sfera izvan tržišne logike i logike vlasti, koja je nekada, prije etatizma i industrijalizma, bila jakim osloncem društava." To znači: nastoji se da javno ne bude sinonimom za prisilno ili birokratsko, te da dobrovoljno ne bude sinonimom privatizirano i komercijalno. Giddens u jačanju civilnog društva vidi dvostruku korist. Partnerstvo države i civilnog društva snaži i osvježava demokraciju, sprječava „rizik totalitarizma i karizmatskih eksperimenata", ponovno otkriva korist decentralizacije i lokalne zajednice, regionalizma i neposrednog odlučivanja.

Ne volim stil kojim upravo pišem, ne želim docirati, niti mogu političarima reći što i kako treba govoriti. Međutim, jedna je stvar doista upadljiva. Kada se nešto političarima i njihovim savjetnicima učini zgodnim i prikladnim oni ga koriste, a ne znaju što znači. Još gore, oni smatraju da političke fraze i nemaju nikakav sadržaj, da ne znače ništa i da nemaju obavezu razjasniti što misle, u što vjeruju, kuda nas vode, i da reći: ''Idemo trećim putem“ jednostavno nije dosta. Kuda put vodi? Kako završava? Zbog čega treba njime ići? Plaća li se putarina i rizik?

Zapravo kad malo razmislim, neki i ne žele znati kamo idu. Glavno da su na čelu kolone. Treći, prvi, četvrti… svejedno. Nije važno što riječ znači, važno je tko je gazda.

Ili kako se kaže u „Alisi u zemlji čudesa“: The question is,' said Alice, `whether you can make words mean so many different things.' `The question is,' said Humpty Dumpty, `which is to be master - - that's all.' Na neki način mi i jesmo zemlja čudesa.