U klasičnim kriminalističkim romanima, u kojima su zaplet, motiv i logika važniji od akcije, autori često kasnije zavrzlame najavljuju nekom usputnom, naizgled nevažnom rečenicom. 'Predsjedniku Ivi Sanaderu donosio sam milijune kuna gotovine. Rekao je da novac treba radi lobiranja u Europi'. Tako nekako je Mladen Barišić objašnjavao zašto je donosio Ivi Sanaderu novac. Novac je odlazio i u stranačku kasu, u crne fondove, i ne zamjerite nedokazani zaključak: osobne račune, osobne čarape i osobne novčanike stranačkih dužnosnika. Dio se koristio i za kupnju odjela ('Kamensko'), dio je išao i za slobodnu izbornu promidžbu, dio za osobnu promidžbu i reprezentaciju. Sve iz sefa i bez potvrda. No bolje da prekinem s nagađanjima i da se vratimo na tezu o 'potrošnji za lobiranje'.

Iskreno, ja ne vjerujem u tu tvrdnju. Meni izgleda realnije da je i taj novac prisvojen za osobne 'potrebe'. To je jednostavnije objašnjenje (Occamova britva). Novca je toliko, a papira, potvrda i knjiga nema, pa je doista vjerojatno da je trošen za svakakve namjene. Radi se o milijunima, no i potrebe su na vrhu najveće. Što je prava istina utvrđivati će sud i veselim se sučeljavanju optuženih koji jedan drugome postavljaju protupitanja i podsjećaju se na činjenice.

Možda je tvrdnja, barem dijelom istinita. Istina, nije novac išao za lobiranje već za podmićivanje. Nije tu bilo nikakvih ugovora, registriranih ureda i agencija, nije to novac za plaćanje kave, pića ili diskretnih domjenaka. Nema potvrda i ugovora.

Koga je to Ivo Sanader plaćao? Sigurno ne naše neprijatelje koji se protive pravednom ulasku Hrvatske u Europu. Ne ni naše iskrene prijatelje, ili njegove konzervativne istomišljenike. Broj europskih prijatelja s čijom se osobnom naklonošću Ivo Sanader hvalio bio je velik. Doista, koga je to Ivo Sanader onda plaćao? Ili je, ponavljam sumnju, novac uzimao sebi. Ako su novac uzimali njegovi prijatelji, oni bi se morali hitno izjasniti. Mladen Bajić bi trebao o Barišićevom iskazu obavijestiti OLAF (Europsku agenciju za istraživanje korupcije). Europski prijatelji, osobito Austrijanci s kojima je Sanader bio blizak morali bi biti zainteresirani da se sve istraži, da se Sanader što brže izruči, jer će se pojaviti sumnje da nešto skrivaju ili nastoje zataškati. Uostalom već se čuju glasovi, u Austriji, da Sanader treba razjasniti svoju ulogu u skandalu s Hypo bankom.

Svaka od mogućnosti otvara dalje komplikacije. Recimo, ako je Sanader doista koristio novac za 'lobiranje' (podmićivanje) onda to ne bi bio samo naš problem. Europski političari i institucije koje nama - NAMA! - predbacuju korupciju, nevjerojatnim obratom same padaju pod sumnju. Bijeg Ive Sanadera (ma kakav 'odlazak' – bijeg!) više ne izgleda kao panično kupovanje vremena i traženje utočišta, već odlazak pod zaštitu pouzdanih 'prijatelja'.

Što više razmišljam o konzekvencama opravdanja stvaranja crnih fondova za političku korupciju to mi je manje do šale. Možda u tome ima istine. Uostalom sjećam se zataškanih skandala o lobiranju za naše interese u SAD, lobiranju za generale u Haagu i financiranje njihove obrane. Na primjer, David Rifkin je dobio slične iznose za lobiranje za promjenu Statuta Međunarodnog kaznenog suda i to u SAD-u, Rusiji i Kini. Računi se baš nisu provjeravali, novac je isplaćen, politički pokrovitelji spriječili su skandal i na sve je pala prašina i zaborav. Ovdje, ovaj put, to neće ići. Javnost je probuđena, istrage napreduju.

Zaključno, ideja da je podmićivanje europskih i drugih političara isprika ili bar objašnjenje za reket nad javnim poduzećima i crne stranačke i državne račune je idiotska. Ona mora voditi provjeri poštenja europskih dužnosnika i ne može biti opravdanje za odugovlačenje postupka izručenja. Ovdje se provodi istraga, ovdje će Sanadera snaći pravda.