Približavaju se izbori. Sigurni glasnici izbora su buđenje malih i nevažnih stranaka, surogat pokreta i narasle ambicije mogućih vođa. Milan Bandić, Nadan Vidošević, i Dragan Primorac preboljeli su poraze. Hrast – pokret i nastajuće stranke računaju s tim da su glavne stranke u unutarnjim krizama, da tinjaju obračuni u njima i da su narod želi „ nešto treće“. Još sigurniji znakovi su prilagodba medija novim realnostima, točnije po njima se, bolje nego po istraživanjima javnog mnijenja, može predvidjeti novi pobjednik izbora i vladar.

Ja se stalno nadam i očekujem da će se u ovo predpredizborno vrijeme probuditi narod. Narod koji bi najradije i bez suvišnih komplikacija cijelu vladajuću elitu poslao na neki otok, zaposlio javnim radovima, i prisilio da vrate što su ukrali. No to priča pred svojima, i u kući, ne javno, i ne na ulici. Narod misli da su svi isti, da svi mediji isti, pa ipak će na izborima, po tko zna koji put, možda prevladati oprez i kukavičluk. Prevarit će nas demagozi i populisti, njihovi vještaci stvaranja javnog mnijenja, „spin doktori“, stručnjaci za kampanje i svi potkupljeni urednici.

Kandidati i stranke će se hvaliti svojim patriotizmom, branit će hrvatske generale, i obećavati sigurne i veće mirovine, pojavljivat će se okruženi razdraganom djecom, slaviti sve vjerske blagdane. Obećavat će besplatno školovanje i niže cijene vrtića. Varat će narod, jer oni to ne misle ozbiljno, jednostavno govore ono što se želi čuti. Izbori tako postaju parada i neodgovorni spektakl masovnog varanja i zaluđivanja. Govorit će se o besplatnom prijevozu. Koji je sve samo ne besplatan, jer ga svi plaćamo, zaboravit će se da od novca kojeg dajemo za jednu neisplativu sportsku dvoranu, svi vrtići mogu biti besplatni.

Prodat će se „obiteljsko srebro“, čista voda ili obala

Sa zakašnjenjem će početi žal za prodanim nacionalnim vrijednostima, i tražit će se da zaboravimo da smo iz svojih plaća, dok su se zvale osobni dohodak, izdvajali za tvornice, škole i bolnice, koje sada prodajemo. Prodat će se „obiteljsko srebro“, čista voda ili obala, samo da u vrijeme izbora ne bude razgovora o problemima, odricanjima ili štednji, otpuštanjima u administraciji ili pak ograničenju privilegija.

Već je počelo stalno licitiranje obećanjima i svojevrsna površna demagogija ulagivanja. Što više narod pada u apatiju i šutnju to su jači glasovi opreznog dodvoravanja masama. Postaje važno biti ljubimac medija i glad je za pozitivnim vijestima. I u vodećih ljudi, kao da postoji strah da će se prepoznati njihove slabe točke, pa je dobro to prikriti populističkim dodvoravanjem konformizmu.

Možda krivo ovaj fenomen nazivam populizmom, možda se samo radi o tome da su političari navikli na izbore i izborne kampanje, pa ozbiljan napor da ostvare svoj program i misiju, zamjenjuju neprekidnom izbornom kampanjom. To nije čudno, ako pogledamo rezultate, znaju organizirati i dobiti izbore i u takvim se situacijama osjećaju dobro, uspješno, voljeno i prihvaćeno.

Kukavičluk oportunizma i površnost populizma

Populizam stvara i privid snage, jer se temelji na općim i trivijalnim tvrdnjama, politici koja je za sve. Populizam održava shvaćanje o tome da će vlada i centralna vlast riješiti sve, samo treba dovoljno inzistirati i uporno tražiti. Ono što ne prihvaćam je da se stil politike pretvara u korištenje jada ljudi za populističko dobivanje političkih poena.

Kukavičluk oportunizma i površnost populizma imaju jednu zajedničku crtu: odvlače pozornost s pravih problema, odgađaju teška rješenja i delikatna sporna pitanja, izbjegavaju suočenje sa stvarnošću. Opasni su podjednako.

Ovo sve ne govorim protiv osoba nego protiv pojave koja se lako proširi cijelim sustavom i izaziva paralizu vlasti. Priznajem, govorim općenito i slike svakodnevne politike nisu tako jednoznačne. Ističem populizam kao problem jer želim da se politika ne pretvori u sitno manevriranje da bi se osvojila neka pozicija, bolje pripremile polazne pozicije za neke sljedeće izbore, zadovoljili interesi stranačkih aktivista za ugodnim pozicijama i sinekurama vlasti.

Bojim se da takvi procesi ne blokiraju nužne društvene reforme i svima potreban napredak. Možda se, ipak, radi o prividu: kao što je ranije postojao privid monolitnosti i snage vlasti, tako sada postoji privid slabosti i nemoći vlasti.