Jednom sam pristao na Goli otok, a noć proveo na susjednom Svetom Grguru gdje je bio logor za žene. Sablasna mjesta. Razrušene kuće i goli zidovi. Nikog nema. Povjesničari raspravljaju o tome kome je pala na pamet ideja tamo po kratkom postupku smjestiti „narodne“, dakle političke neprijatelje. No slika tih turobnih mjesta, pa i strašne priče obimne memoarske literatura, ne daju da to bude samo povijesno pitanje. Danas, skoro svakodnevno, pa i dobri i pametni ljudi spominju, da bi cijelu vladu trebalo strpati na Goli otok. Pa i ne cijelu vladu već cijelu političku klasu, radi korupcije i opće pokvarenosti. Narodu je dosta ove vlasti, ne želi istu ili sličnu. Prezire, mrzi i gadi mu se cijela politička klasa. To raspoloženje prelazi granice usputne dosjetke, prestaje biti pretjerana šala i postaje normalni izraz gorčine i raširenog razočaranja. Na početku sam to smatrao pretjerivanjem svojih dragih prijatelja, i lako samo odgovarao da će oni prvi završiti tamo jer logika čistke je logika poslušnosti, a proponenti ideje su obično kritički umovi i slobodni umovi. Goli čeka vas, a ne prave krivce, pokušavao sam biti racionalan. U čistkama logika političkog obračuna obično se usmjerava, ne prema krivima, već prema onima koji su opasni vladarima situacije. Mislio sam da svatko tko je čitao o francuskoj ili ruskoj revoluciji, ili je bar gledao sjajan film „Danton“, zna da pravedni teror završava dugotrajnom vlašću tirana.

No stvar je postala ozbiljna. S jedne strane duh naroda i želja za promjenom, strašan osjećaj prevarenosti i zavedenosti, proširio se na sve slojeve i mnoge ljude. Nije sada više ideja Golog otoka pitanje šale i ideje koja se govori u povišenom raspoloženju, u svađi ili nakon obilnog jela i pića. To je sada ideja gladnih i nimalo smirenih ljudi koji nemaju što izgubiti, koji ne vide nikakvu prednost demokracije pred tiranijom, koji preziru sporu birokratsku rutinu pravosuđa, koji žele osvetu i satisfakciju za svoje iznevjerene nade, besane noći i odricanja. Za ljude koji žive uz mizernu mirovinu, koji ne mogu plaćati račune, koji su bez posla, koji ne vide perspektivu za svoju djecu – jadna privođenja, pa puštanja iz Remetinca, nisu pravda i nisu satisfakcija. Za njih najave da kriminal iz privatizacije neće zastarjeti nije dosta, ništa im ne znači da se ministri reinkarniraju na mjesta direktora i zastupnika, za njih blage kazne nisu pravedno plaćanje cijene za lopovluk, ili bar neznanje.

Političari ispadaju gramzivim bijednicima koji se „prepucavaju u Saboru“

Ni slika umornog i uplašenog Ive Sanadera u austrijskom zatvoru ne znači pravdu, oni ga već smatraju krivim i osuđenim, ne zanimaju ih trikovi s izručenjem, oni ga preziru, za njih nijedna kazna neće biti dovoljna. Prosječni građanin želi opljačkano natrag bez puno procedura i natezanja. Raduje se zamišljajući kako će sadašnji moćnici moliti za milost, tražiti pozajmice, živjeti u bijedi i sirotinji. Neki kažu, a i ja sam to mislio, da fokusiranje na Polančeca ili Sanadera, zapravo od njih stvara žrtvenu janjad, i da će se zaboraviti da nisu nikad bili sami nego da su samo bili na vrhu jednog kriminalnog i pljačkaškog sustava, pa da će njihovom stigmatizacijom i osudom mnogi drugi, ne manje krivi, izmaknuti pravdi.

No vrijeme ide, žrtveni se jarci deru, ni na pamet im ne pada da budu tihe žrtve. Sve je izmaklo kontroli, pa nikako da dođe do raspleta i katarze. Mediji ne govore o krivnji, u javnost izlaze detalji o slikama kupljenim našim novcem, zlatom plaćenim zahodskim školjkama, neplaćenom porezu. Životu iznad zakona i izvan pravila. Političari ispadaju gramzivim bijednicima koji se „prepucavaju u Saboru“. Usput – ta fraza („prepucavanje političara“) počinje zamarati: pa, normalno je i poželjno da se u Saboru raspravlja, pa i na neugodan način. Zar bi trebali političari samo otvarati vrtiće i ceste, dolaziti u crnim čarapama na dodjelu glazbenih nagrada, ili prijetvorno svoje protivnike oslovljavati „uvaženi gospodine zastupniče“. Druga je stvar kad nemaju ideje ili stila, no oporbi i jest zadatak postavljati neugodna pitanja, biti glasan ili izlaziti van prije glasovanja, ako komotna većina smatra, da zbog same činjenice da su vlast, i konja mogu postaviti za konzula. Neka se svađaju, neka otvoreno pokažu svoje razlike i karakter, bijedu stranačke stege. Uostalom, otvorena vlast i sloboda govore tek da pokažu bijedu onih koje izaberemo. Takvih se ne smijemo strašiti, nego, bolje, sramiti.

Ideja političkog obračuna kakvog simbolizira Goli otok opasna je po demokraciju i pravdu

Jadranki Kosor ostaje da u nedostatku boljega, poziva oporbu da se priključi borbi protiv korupcije. Zar se zaboravilo što je tko zagovarao u istražnim saborskim povjerenstvima („Kamioni“, INA), tko je opstruirao rad Vijeća koje se trsi naći načina za borbu protiv korupcije? Uostalom, tko je na vlasti odgovarao za rad institucija (kolumnu o tome sam ranije objavio) i ne može umanjiti svoju političku odgovornost, ne za namjere i riječi, već za rezultat i učinke. Takav poziv kasni. Osvetničko raspoloženje raste brže od mjere vraćanja povjerenja u vlast.

Kada sam počeo pisati, imao sam na umu završetak u kojem bih izrazio čuđenje da naše vođe, naši uzori, ne primjećuju što se priča i misli. No, kako oni koji vode najjače stranke i rukovode institucijama sjede u Saboru nazvati uzorima? Kako misliti da oni primjećuju što ljudi misle i pričaju, kad žive zadovoljno u svojim ulogama? Mislio sam da oni trebaju reći da je ideja progona i političke osvete sumnjiva i da ju zazivaju samo oni koji žele kaos i mutne vode politike, da Goli otok žele oni koji ne žele odgovornost, nego osvetu, pa ma tko bio žrtva i neprijatelj, bez obzira na pravo i bez obzira na pravičnost postupka. No tko će to reći? Oni samo misle o skorim izborima i ne žele reći nešto nepopularno. Izbjeći će jasan stav i koristiti „ali, međutim, naravno“. Treba reći direktno: ideja političkog obračuna kakvog simbolizira prizivanje Golog otoka je opasna po demokraciju i pravdu. To da postoji, da se širi i sve je privlačnija znak je da su izostale političke reforme i da se sve smatra čistkom. ''Odite na Goli!'' nije turistička reklama.

PS. Vrag mi ne da mira, o ovom sam pisao prije petnaest godina. Vidi poglavlje o Gani u knjizi „Nastanak predatorskog kapitalizma i korupcija'.