Vrlo, vrlo često susrećem se s tvrdnjom o našem lošem mentalitetu. Hrvati su, kaže se, neskloni radu i poduzetništvu. Skloni su iznevjeriti, prevariti. Rad doživljavaju kao kaznu i ne žele misliti na sutra. Dok ide ide. Ne štede. Loši su domaćini. Lijeni su i kradljivi radnici. Puše i piju kave. Ma, piju i ozbiljna pića i nasilni su prema ženama. Rado primaju mito i za to imaju puno opravdanja, ponekad osuđuju druge što to rade. Hrvati imaju Zvonimirovo prokletstvo, upropaste sve dobre namjere i dobre ljude time što su zavisni i sebični. Nitko im nije dobar i slava svakog tko se istakne im je prolazna. Hrvati ne vole biti jamci. Hrvati ne vole ići u vojsku. Hrvati ne vole Srbe i taj sukob ih čini genetski programiranim ubojicama – laž i glupost. Ne čitamo knjige. Ne gledamo ozbiljne emisije već sport, pornografiju ili turske i meksičke serije. Ne podnosimo ni red. Automobile parkiramo gdje je besplatno, na travnjaku ili na rubniku. Ne puštamo druge u našu traku, psujemo kad je gužva i kad nije.

Domoljublje kao kič

Branimo državu, pa htjeli smo je, i htjeli bismo da je naša. Ipak imamo razumijevanje za bespravnu gradnju, krađu struje ili vode, neplaćanje poreza. Vjerujemo u svjetske urote i mislimo si kako u Londonu, Parizu ili Washingtonu neki štreberi geopolitike i diplomacije rade i sastanče dugo u noć da stvore dokaze protiv naših heroja. Ne vjerujemo da je strano ulaganje dobro, ali spremno prihvatimo besplatne dionice koje će jeftino kupiti od nas. Ne brinemo kad država jeftino rasprodaje strancima. Mora se. Protiv smo samo nekad, jer su kupci možda masoni. Englezi ili Srbi. Istodobno, ne smeta nas što se država zadužuje, da bismo mi dalje komotno uživali svoje mirovine, dodatke. Mi smo protiv birokracije no ne vjerujemo u slobodu tržišta, ili obratno, već prema potrebi da se ništa ne mijenja i da nas se ne muči nerješivim pitanjima. Očito ne volimo tvrda načela, i lako trpimo izuzetke.

Volimo sport. Dinamo nam je ispred majke, Hajduk važniji od života. Naši su vatreni. Naši su kauboji i žapci. Kad izgubimo krivi su suci. Kad pobijedimo nitko nam nije ravan i pitamo se koja to zemlja s tako malo stanovnika ima toliko prvaka. Kao dokaz domoljublja ispijamo litre piva koje nam prodaju stranci. Kada primijetimo ljepotu zemlje ili vedro nebo zapitamo 'Tko to može platiti?', kao da bi to netko smio platiti ili nam uzeti.

Kad netko tvrdo umoran spava, morbidno kažemo da spava - k'o zaklan.

Volimo Papu. Volimo i praznike i blagdane. Simboli vjerskih praznika su odojci, tuke, ofarbana jaja i šunka. Vjera usput. Govori se o obiteljskim okupljanjima, a češće je to samo prežderavanje, neskladno pjevanje ili bacanje petardi. Za stolom nitko ne nosi kravatu ili svečano odijelo, a važnije je dobro se najesti i gledati televiziju nego razgovarati. Molitva? Može, ali baš da vjerujemo u dogme – ne. Za državne praznike ne ističemo zastave, kao da nas je sram. Za prvi svibanj stoji se u redu za grah, ali nitko ni ne zucne o revoluciji. Zapravo, glavno je da se ne radi, a što se slavi, malo je važno. Recimo, ja sam zbunjen kad slavimo dan nezavisnosti ili antifašističke borbe jer su to neki nejasni datumi o kojima se opet svađamo. Za crkvene blagdane drže se prigodni, sasvim prazni govori u kojima se poziva na vjeru, a vidi se s kakvom pastvom se ima posla. Domoljublje se trži kičem. Kao da je to narodni običaj mijenjaju se nazivi ulica i trgova, ruše jadni spomenici i dižu slični. Slova imena poginulih izblijede na suncu onako kako izblijede sjećanja i zaklinjanja.

Tražilo se da jedemo travu

Primjećujem da pišem u muškom rodu. Sve navedeno podjednako važi i za Hrvatice. Primjećujem da spominjem Hrvate, a mutatis mutandis to vrijedi i za etnički druge, koji dijele, često nepriznati, našu kulturu običaje i mane.

Bojim se da netko nije primijetio ironiju i misli da se radi o cinizmu i kritici.

Kako smo takvi uopće opstali? S druge strane, sasvim se drukčije ponašamo drugdje. U Grazu ne parkiramo na travnjaku, u Njemačkoj smo cijenjeni predani i poslušni radnici. Za „lijene“ (?!) Dalmatince stoljećima je život od mora i polja značio mukotrpan rad. Živjelo se skromno. Hercegovci su se za duhan morali dizati prije izlaska sunca i raditi van zemlje da bi kući slali novac. Radnici su u socijalizmu dobivali stanove besplatno, škola je bila otvorena za sve, fakulteti za marljive i dobre đake. Radnici nisu pljačkali svoje tvornice i nisu ih prodavali strancima. Direktorske plaće nisu bile skandalozne. Posao je bi zajamčen i siguran, a opet je Hrvatska proizvodila i izvozila više nego danas. Brodogradilišta nisu bila u stečaju nego smo bili svjetska klasa. Hoteli su se gradili i onda kada su ih na upravljanje dobili radnici, a ne stranci. Tražilo se da jedemo travu da se ne bi zaduživali na račun naše djece. Tome smo se smijali. Pričali su se protudržavni vicevi i ismijavali premijeri – s razlogom, kao mi danas. Nismo se smijali. Dječaci su morali služiti vojni rok i otići s roditeljske skrbi. Pjevači i nogometaši dobro su živjeli jer nisu bili roblje svojih menadžera. U tim vicevima pričalo se kako radnici prodaju svoju tvornicu i dalje u njoj rade. Danas mi to nije smiješno.

Nije mentalitet posljedica tog razdoblja komunizma. Bilo je gluposti no nismo ih pripisivali mentalitetu već režimu: trčanje štafete i sletovi, kazna za slobodnu riječ, obožavanje druga Tita nisu izgledale kao posljedica stoljeća sluganstva i mentaliteta nego kao cijena za miran siguran život u izvjesnosti i bez briga. Nositi ponosno zvijezdu nije bilo sramotno, već ulizivački prema sistemu, jer je jednostavno povećavalo šanse napredovanja i društvenih sitnih privilegija. Kralo se sitno, a pronevjere u računovodstvu izazivale su javnu sablazan. Bogati nisu postajali još bogatiji. Bijedni seljaci su postajali radnici i drugovi-građani. Selo je odumiralo, ali su radili proizvodni a ne uvozni kombinati i zadruge. „Društveno korisne malverzacije“ nisu bile sinonim za osobnu zaradu nego za dobit poduzeća na račun države ili komunističke solidarnosti. 'Snađi se druže' nije bio poziv na korupciju već mit o snalažljivim partizanima i glupim okupatorima, više posljedica predloška karaktera iz Gotovčeve opere, no poziv na društvenu neposlušnost ili krađu. Nije baš svima bilo isto. Neki su nastradali (moja porodica) i bili prisiljeni šutjeti i trpjeti, no u prosjeku nije bila upitna narodna podrška tom stilu, sistemu i režimu.

Nije kriv narod

No, uz sve to živjelo se sigurno i predvidivo, radilo se predano i za male plaće, društvene razlike bile su sramota, ili barem teško podnošljive, proizvodilo se i izvozilo. Bilo je nestašica, ali su javne službe radile relativno dobro. Vođe su ostarjele, karizma revolucije nestala, nitko nije vjerovao u budućnost samoupravnog socijalizma i nesvrstanosti, a kapitalizam i zapadni saveznici izgledali su dobro. Europu se voljelo, i tamo slobodno putovalo, a Ameriku obožavalo.

Naravno kad prođe pola stoljeća života čovjek se sjeća lijepih stvari mladosti. Obično površno i u fragmentima. No oni koji se ne sjećaju, koji su namjerno zaboravili ili su jednostavno mladi, gutaju poluistine kao slatke opijate. Naravno, sasvim kriva je tema o tome što je bila prošlost. Bila je i prošla. Nije dobro to što se prošlost ukazuje kao kristalizacija svega onog lošeg što je u njoj bilo. To je opravdanje i alibi za današnje neuspjehe i za sadašnje nevolje. Istina je da je Hrvatska imala razdoblja i dobre i loše vlasti, da je propadala i zaostajala i da se dizala i napredovala. Da su nas tlačili i iskorištavali bez otpora i bune – i to je istina. No nije istina da je krivnja u mentalitetu i prošlosti. Kriva je loša vlast, slabo vladanje, loše vođe i primjeri, nesposobna vlast i izgubljene vođe. Nije kriv narod već loša vlast.