Uza sve negativno što ide s krizom, s čime se svakodnevno suočava većina naših građana, ona sa sobom donosi i nešto pozitivno. Definitivno, manje će se krasti. Odnosno oni koji su krali i dalje će to pokušavati, ali morat će se ipak malo više potruditi.

Sjetimo se, raspoloženje u društvu graničilo je s „ludilom“. Vlada, poslodavci, sindikati, medijski tajkuni – svi su „puhali u isti rog“. U Saboru isključivo se govorilo o pravima. Ugled ministara, gradonačelnika i načelnika povećavala se s količinom potrošenih sredstava. Je li taj novac bio svrhovito utrošen, malo koga je zanimalo. Novac se bacao kao s „lopatom kroz prozor“. Bilo je potrebno samo biti među probranima i taj novac pokupiti. Pored podobnih pojedinaca, postojale su i podobne društvene skupine čija se naklonost također masovno kupovala. Međutim, kao i u svakoj takvoj priči, dok se stvarao dojam da svi imaju više, jedni su dobijali mrvice, a drugi povelike komade torti. Najveću cijenu platiti će oni prvi, kao i oni koji od svega ovoga nisu imali nikakvu korist.

Međutim, u eri lažnoga obilja i prekomjernoga trošenja, bilo je i ljudi koji su upozoravali da se ne smije trošiti više nego što se zaradi. Bio sam među rijetkima, koji je o potrebi svrhovitog i razumnog upravljanja državom, ne samo pričao, već to i provodio. Naravno, sudbina reformista je poznata. Tako da sam proglašavan izdajnikom, zahtjevala se moja ostavka, organizirali igrokazi nezadovoljnika i sl. A što je to bilo tako „bogohulno“. Rekao sam samo, da ćemo, ako se nastavimo ovako neodgovorno ponašati, uništiti ovu zemlju. I uništili smo je dobrim dijelom.

Tako da se točno zna tko je što radio i zastupao. A svi oni koji govore kako su svi isti, neka za promjenu pokušaju pronaći neki drugi argumenat. Nismo svi isti, jer recimo, danas najveći grijeh u Hrvatskoj: „opčinjenost Sanaderom“, na mene, a time ni na buduća moja pokoljenja, ne može pasti (kao što nisam bio opčinjen ni Tuđmanom). Ne može, zato što sam bio prvi koji je za Sanadera, kada mu se klanjala gotovo čitava država, rekao da je „prodavač magle“ koji će upropastiti zemlju. Napominjem da su tada neki ljevičarski novinari obrazlagali zašto će po prvi puta glasovati za HDZ. Također bio sam prvi koji je progovorio i o „korupcionaškoj hobotnici“ koju je stvorio taj čovjek i njegova „mafijaška organizacija“. Mnogi su me ismijavali, a sudskim tužbama pokušavali su narušiti moju vjerodostojnost.

Budući se vrlo lijepo pokazalo tko ima, a tko nema pravo, zacrtani put ne mogu ne slijediti i dalje. Borba protiv mafije je pitanje opstanka ove države. Pokrali su naš novac misleći da njime mogu kupiti i društveni ugled. Za početak, nazovimo ih pravim imenom. Ološ. Krenuti treba od glave, pri čemu hobotnici zasigurno alternativa ne može biti „tuna plavoperka“ u sushi izdanju.