S druge strane u novinama nalazim članke o vinima, afektirane razlike između vrsta i godišta, čaša i obreda. Gledam reklame u kojima se točenje piva pravi način potpunog doživljaja sporta ili prijateljstva, izraz ljubavi prema domovini. Svaki televizijski kanal koji drži do sebe ima emisije o kuhanju u kojima svi ležerno piju. Pije se pretežno crno jer bolje izgleda u čaši. Pjevaju se pjesme u kojima je vino utjeha, čaša jedini prijatelj. Umjetnost pijenja i pijanstvo umjetnika i uspješnika ispadaju kao poželjni simboli društvenog prestiža. Kuharice i knjige o vinu nacionalne su uspješnice.

 

Samo da razjasnim. Ne pijem skoro nikad. Ponekad čašu s prijateljima, jednom u pedeset dana. U subotu sam bio u Štrigovi i kod Lovreca prošao cijeli plemeniti ritual kušanja. Rado čitam članke o dobrim restoranima mada više volim Kotač. Labusa i Stari fijaker. Mrzim čađave nažvrljane grafite, nasilje među mladima, njihove egzotične stilove odijevanja i glazbe. U srcu sam konzervativan u tim pitanjima. Imam pretplatu u Lisinskom i idem u kino i kazalište. Bio bi prvi za red u parkovima. Smatram da su radne akcije imale izvjestan šarm, da su bile dobrovoljne i korisne. No sve to ne priječi da vidim taj nesklad i hipokriziju društva prema ljudima na rubu.

 

Oni najčešće nisu izabrali biti sirotinja. Nekad misle da im se to jednostavno desilo, pogodila ih nesreća. Postali su žrtve okolnosti koje nisu kontrolirali. Ne vide izlaza i nemaju budućnost. Povremeno se obriju, stave kravatu i odu u crkvu. Njihov život je tumaranje, čitanje odbačenih novina i piva iz dućana. Čuče s istima u nekom kutku, parku i klupi, govore protiv vlade ali ne glasuju. Kući ne dolaze ili je nemaju. Dom je za njih apstraktna fraza.

 

Mladi ljudi piju u parku jer ne mogu ništa drugo. Kod kuće ih čeka otac koji je ostao bez posla, kojem su svi krivi i svi lažu i ne valjaju, koji ne spava zbog dugova i izgubljenog samopoštovanja, majka umorna od života i neposlušne djece. Muče ju bolovi u nogama, ima malu penziju, tiho skuplja u zoru plastične boce. Za izlazak treba novac, kava je skupa a od malih piva ne možeš se napiti. Mladi u provinciji žive od tih besmislenih pijanki petkom i subotom, mamurluka u kojima se raspreda o broju popijenih boca i pričaju legende o pijancima. Ma oni su jadna sirotinja koja gleda sa zavišću i bez nade glamurozne priče o bogatoj djeci, pjevačicama i manekenkama. Oni bi da mogu živjeli životom srednje klase ali te klase nema.

 

Oni koji zagovaraju policijsku intervenciju pozivati će se na Sjedinjene Države, Švicarsku ili Norvešku. Američka praksa podrazumijeva oštra ograničenja u prodaji pića. U većini država police s pićem zatvaraju se sa zalaskom sunca, radnje koje prodaju alkohol su rijetke i plaćaju visoke takse. Sirotinja je na ulicama često pijana ali se flaša mora držati u vrećici. U Norveškoj vlada stvarna prohibicija, piće je skupo i nedostupno. Mladi im se opijaju izvan zemlje. Neka se kod nas zabrani prodaja pića petkom i subotom navečer , te nedjeljom kao tamo. No onda bi se digli glasovi o uništavanju poljoprivrede, restorana ili industrije (opravdano!). No ovdje su na udaru oni koji ne idu u restorane i o tome mogu samo sanjati, oni koji troše jeftina pića i nemaju društvenu moć. Na njih može policija.

 

Problem nije što se pije u parku već je problem što nema posla, što su stanovi prazni, što su ljudi usamljeni. Nisu to samo mladi. Ima tu svih bivših mladića i nekad lijepih žena, koji su sada osiromašeni ljudi čija djeca nemaju društvene šanse ni osobne perspektive. Rijetki koji se izvuku iz toga začaranog kruga zaborave od kuda su i razmeću se statusnim znakovima uspjeha. Problem je u tome što je nestala srednja klasa i nestao je osjećaj ravnoteže. Bogati postaju sve bogatiji a siromašni postaju bijednici. Nestala je srednja klasa i nestala je njihova perspektiva. Nisu nestala - sada neželjena – njihova djeca koja ne vjeruju u to da dobri đaci uspijevaju, da se isplati raditi i štedjeti. Nema posla i perspektive, nema uspjeha uz odricanja i pristojnost, život je opijenost, opijenost pa makar čime.

 

Ne tješi me to da je uvijek bilo tako da je svugdje tako. Ne mislim da se ništa ne može napraviti. Ne mislim da je dobro piti ili divljati. Zašto ne zabranite reklamiranje pive i pića? Ne pijte šampanjce svakom prilikom i kada nešto ozbiljno napravite. Dajte ljudima volju i nadu u život. Odreknite se sami nečega i pokažite skromnost. Zatvorite kladionice i automat klubove. Oduzmite automobil obijesnim vozačima koji se utrkuju zagrebačkim ulicama. Neće policija valjda loviti nesretnike po parkovima i mračnim ruševinama. Povećajte plaće učiteljima. Da, povećajte plaće učiteljima. Oni se nose s mladom generacijom. Vi ih koristite kao sredstvo društvene kontrole, na njih svaljujete teret društvenih posljedica loših ekonomskih politika, političkog kukavičluka oportunizma, oni trebaju ispravljati zla koja stvara nezaposlenost i nezajažljivi trošak države. Gospodarstvo i poljoprivreda, obrti i mala industrija propadaju a vi bi malo pristojnosti na javnim mjestima. Licemjerno je reklamirati opijanje i osuđivati mlade što piju. Populističko dodvoravanje i privremeni učinak je boriti se protiv pojave a okretati glavu od uzroka.

 

Ovu mjeru zabrane pijenja (i okupljanja?) na javnim mjestima smatram mjerom odvraćanja pozornosti od stvarnih problema nezaposlenosti, nedostataka nade kod siromašnih i porasta socijalnih razlika. Bogatstvo se vidi. Bogati i moćni su razmetljivi. Siromaštvo se skriva i trpi. Na udaru će opet biti sirotinja. Licemjerje i populizam.